EU je najočiglednija žrtva ukrajinske krize

Borbe između ukrajinske vojske i lokalnih separatista dovele do smrti više od hiljadu ljudi, uglavnom civila (EPA)

Piše: Remi Peit

Šest mjeseci nakon što je Viktor Janukovič napustio Kijev pod pritiskom javnosti sa Trga Maidan, situacija u Ukrajini se pretvorila u prljavi građanski rat koji ne prestaje u istočnim pokrajinama zemlje.

Cjelokupna situacija je dodatno otežana geopolitičkim zastojem u odnosima između Rusije na jednoj strani i Amerike i Evrope na drugoj. Na terenu, borbe između ukrajinske vojske i lokalnih separatista dovele su do smrti više od hiljadu ljudi, uglavnom civila, uključujući i putnike malezijskog aviona MH17.

Međutim, na geopolitičkoj razini, saradnja između Evropske unije i Rusije je najočiglednija žrtva sukoba.

Iako su se odnosi dvije sile značajno poboljšali od kraja hladnog rata, što je dovelo do ulaska Rusije u WTO 2012. godine, pat-pozicija vezana za Ukrajinu zacementirala je tenzije koje nisu mogli sakriti ni zajednička proslava obilježavanja stogodišnjice Prvog svjetskog rata niti pozivi na mir.

Prošla je decenija od kada je njemački kancelar Gerhard Schroeder vodio kampanju da vrati ugled Vladimiru Putinu, za šta je kasnije nagrađen najvećom pozicijom u ruskom energetskom konzorciju Nord Stream. Također, davno su prošli dani kada se bivši francuski premijer Francois Fillon povjeravao Vladimiru Putinu. No, koliko čvrsta Evropska unija može biti sa Moskvom?

Ratoborniji stav

Prije deset godina Robert Kagan napravio je slavnu usporedbu odnosa između Evropske unije i Amerike sa odnosom Venere i Marsa. Pri tome, Brisel se predstavlja kao prijateljsko lice koje se oslanja na svoj normativni utjecaj i potencijal nježne moći, za razliku od vašingtonske agresivne vanjske politike.

Međutim, nedavni razvoj događaja je pokazao da bi Evropska unija mogla odustati od nježne politike i zamijeniti  je ratobornim stavom, barem prema Rusiji. Dok se Jean Claude Juncker, novoizabrani predsjednik Evropske komisije, bori da oformi saziv Evropske komisije te tako napravi ravnotežu interesa zemalja članica, jedna od središnjih tačaka oko koje se prelamaju mišljenja je stav prema Rusiji koji su zauzele zemlje koje će potencijalno dati buduće evropske komesare.

Prepirka o sastavu sljedeće Evropske komisije je još jednom pokazala da zemlje članice i dalje imaju visok stepen neslaganja o gotovo svemu, kada je riječ o daljoj integraciji ili reformi evropske ekonomije.

Skepticizam u odnosu prema Rusiji unutar Evropske unije koji je već tradicionalno vodila Poljska i baltičke zemlje više se ne ignoriše. Ta razmišljanja sada ponavljaju političari iz zemalja članica koje su tradicionalno proruski orijentisane (Karl-Georg Wellmann u Njemačkoj i Frans Timmermans u Holandiji).

Prepirka o sastavu sljedeće Evropske komisije je još jednom pokazala da zemlje članice i dalje imaju visok stepen neslaganja o gotovo svemu, kada je riječ o daljoj integraciji ili reformi evropske ekonomije.

Njemački konzervativci kritikuju kandidata za ekonomski portfolio Evropske unije Pierra Moscovicia, jer „nije kvalifikovan“ zbog njegovih „kejnezijanskih” uvjerenja. Velika Britanija se protivi imenovanju Junckera zbog njegovih federalističkih ciljeva.

Možda jedina tačka sporazuma za vrijeme međuvladinih pregovora u Briselu je bila ta, da bi buduća Komisija trebala biti stroga i nepopustljiva prema Rusiji. Ako se Putinovi rezultati u vezi sa vraćanjem ugleda Rusije nakon krize hladnog rata mogu smatrati prilično impresivnim, oni nisu dosegli nivo njegovih rezultata na drugim poljima; misli se, prije svega na ponovno rasplamsani konsenzus u Briselu o njegovom lošem upravljanju ukrajinskim sukobom.

Neupadljiva političarka

Novi antiruski stav je utjecao na razgovore o poziciji visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku Evropske unije, čije stvaranje je bilo jedno od presudnih dostignuća Lisabonskog ugovora. Uspostavljanje ovog portfolija je trebala biti odskočna daska prema tome da EU konačno zaigra značajnu ulogu u globalnoj diplomatiji.

Nažalost, imenovanje neupadljive i neiskusne britanske političarke Catherine Ashton 2009. godine je, na neko vrijeme, ohladio entuzijazam za diplomatskom budućnosti EU-a.

No, čini se da je promjena tona u Briselu ovaj put stvarna. Kako Ashton napušta dužnost, svi se slažu da je vrijeme za novu, autoritativniju figuru. Zapravo, nekoliko ranih kandidata za poziciju su odbijeni zbog nedostatka čvrstog stava prema Moskvi.

Evropski lideri koji su tražili zaustavljanje radova na ruskom plinovodu Južni tok vjerovatno su obećali naknadu Bugarskoj, s obzirom na to da je za bugarsku ekonomiju to skupocjena žrtva.

Italijanka Federica Mogherini, koja je na početku vodila u utrci, gotovo je iz nje ispala jer je bila blagonaklona prema Rusiji za vrijeme sukoba u Ukrajini. Radoslav Sikorski, poljski ministar vanjskih poslova je izgubio sve šanse kada je ismijavao odnose svoje zemlje sa Amerikom, nazivajući ih „bezvrijednim“.

Na kraju, mjesto bi se moglo pokloniti Kristalini Georgievoj iz Bugarske. Iako Georgieva očigledno posjeduje potrebne kompetencije, nakon što je provela četiri godine na poziciji evropskog povjerenika za humanitarnu pomoć i krizne situacije, ona duguje svoju nominaciju dogovoru koji se desio iza kulisa.

Naime, evropski lideri koji su tražili zaustavljanje radova na ruskom plinovodu Južni tok vjerovatno su obećali naknadu Bugarskoj, s obzirom na to da je za bugarsku ekonomiju to skupocjena žrtva.

Efikasna politika

Pa, ipak, ne postoji garancija da će se briselska oštra retorika prema Rusiji pretvoriti u efikasnu politiku. Ako je EU odlučan u održavanju čvrstog stava prema Putinu, njen stav bi mogao biti bezvrijedan, ukoliko pojedine države ne zaustave implementaciju odvojenih politika, u želji da zaštite svoje sebične interese na štetu zajedničke vanjskopolitičke strategije EU-a.

I dok oni potiču Brisel da bude hrabar, neke evropske zemlje su daleko od poduzimanja odlučnih koraka prema sankcionisanju Rusije. Francuska još planira prodati Rusiji svoj ratni brod Mistrali; Njemačka nema namjeru da stavlja svoju energetsku sigurnost u opasnost, a Velika Britanija nastavlja ovjeru dozvola za izvoz oružja Rusiji pri tome ugađajući ruskim milijarderima.

Na kraju, ako se pokaže da je konsenzus u Briselu samo fasada, Putinu će ga biti lako zaobići, kao što je Hitleru bilo lako da zaobiđe Maginot liniju 1940. godine. Otpor u Berlinu je nebitan ako je pojedinačno lako „osvojiti“ London, Berlin i Pariz energetskim rezervama i kupovnom moći Kremlja.

Posljednjih nekoliko sedmica uzaludnih pregovora je samo potvrdilo nedostatak dosljednosti i zajedništva među evropskim silama. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Eksperti kažu da Srbija nije iskoristila postojeći trgovinski sporazum s Rusijom, te da BiH mora prilagoditi proizvodnju.

Published On 15 Aug 2014
Više iz rubrike Piše
POPULARNO