Egipat: Posrednik ili saučesnik u agresiji

Huškačka kampanja državnih egipatskih medija protiv Hamasa i stanovnika Gaze doprinijela je utisku da egipatskom stavu nedostaje neutralnosti (AFP)

Piše: Khalil al-Anani

Egipatski stav prema izraelskoj agresiji na Gazu je izazvao brojna pitanja o samoj njenoj prirodi. Jedno od njih je – je li Kairo iskren posrednik koji bi mogao pomoći u rješavanju krize ili je i sam dio problema i prepreka bilo kojem ponuđenom rješenju?

Prije nekoliko dana, palestinska pregovaračka delegacija je napustila Kairo, u kojem je provela skoro dvije sedmice, bez postizanja bilo kakvog istinskog napretka, bilo na planu zaustavljanja agresije ili ostvarivanja legitimnih palestinskih zahtjeva, od kojih je najvažniji ukidanje opsade Pojasa Gaze. 

Od samog početka agresije Egipat se činio nejasnim i nesposobnim za rješavanje krize, čak i ako pretpostavimo da je imao najbolje namjere.

To se moglo naslutiti kada je Kairo, nekoliko dana nakon početka agresije, predložio inicijativu za primirje, ali je nije ponudio snagama palestinskog otpora, koje su jedna od dvije sukobljene strane, što je izazvalo velike sumnje u transparentnost Kaira i dovelo u pitanje njegovu ulogu posrednika za okončanje krize.

Nedostatak neutralnosti

Kada je počela kopnena operacija, nakon što bombardovanje nije dalo željene rezultate i nakon što su snage otpora pokazale postojanost, egipatska uloga je ogoljena do te mjere da su izraelski mediji, od krajnje ljevičarskih do krajnje desničarskih, nedvojbeno govorili o egipatskoj umiješanosti i naporima u gušenju i potkopavanju Hamasa.

Kairo to nije izričito negirao. Naprotiv, huškačka kampanja državnih egipatskih medija protiv Hamasa i stanovnika Gaze doprinijela je utisku da egipatskom stavu nedostaje neutralnosti.

Egipat se prema palestinskim legitimnim zahtjevima nije odnosio s ozbiljnošću koju je kao posrednik trebao imati.

Taj utisak je postao još jači onog trenutka kada je Kairo odbio unijeti bilo kakve izmjene u inicijativu koju je ponudio početkom agresije, uprkos regionalnim i međunarodnim apelima.

Kako su Palestinci pružali sve veći otpor, a Izrael činio masakre nad civilima, egipatski stav je postajao sve sumnjiviji,  ponajviše zbog neotvaranja prijelaza Rafah, tj. zbog dopuštanja prolaska samo najkritičnijim ranjenicima.

Insistiranje egipatske administracije na neuvođenju bilo kakvih izmjena ili dopuna u inicijativu koju je predložila djeluje začuđujuće, naročito ako se u vidu ima činjenica da je stanje na terenu prevazišlo odredbe te inicijative.

S druge strane, Egipat se prema palestinskim legitimnim zahtjevima nije odnosio s ozbiljnošću koju je kao posrednik trebao imati.

Muslimanska braća i Hamas

Egipatski stav o izraelskoj agresiji na Gazu nije moguće razumjeti bez četiri glavne odrednice. Prva je unutrašnja kriza u Egiptu, preciznije, odnos al-Sisijevog režima prema Muslimanskoj braći.

Na vlast je došao kako bi se sukobio s Muslimanskom braćom i pokušao ih iskorijeniti. To se odrazilo na njegov odnos prema pokretu Hamas. Naime, al-Sisi na Hamas ne gleda kao na autentičan nacionalni pokret otpora nego kao na ogranak Muslimanske braće.

Dakle, to njegovo viđenje govori o njegovoj površnosti i nesuvislom poimanju palestinskog otpora i palestinskog  pitanja u cijelosti. Zapravo, u palestinskom otporu vidi samo opasnost i prijetnju po egipatsku sigurnost, što se odrazilo na njegov stav.

Napetost između Egipta i pokreta Hamas počela je nakon revolucije 25. januara, kada mediji “duboke države” i kontrarevolucije počinju s iracionalnim i apsurdnim optužbama protiv Hamasa i njegove uloge u egipatskoj revoluciji.

Negativno raspoloženje prema Hamasu još se povećalo nakon vojnog udara u julu 2013. godine i pretvorilo se u zvanični stav, što je postalo očigledno nakon kampanje rušenja tunela na granici između Egipta i Pojasa Gaze te optužbi egipatskog pravosuđa na račun pokreta Hamas, koji je nazvalo terorističkim, a zatražilo je i zatvaranje njegovih ureda (koji nisu ni postojali) i zabranu njegovih aktivnosti.

Zbog toga se moglo očekivati da će prvom prilikom doći do zatezanja odnosa između Kaira i Hamasa.

Regionalni policajac

Druga odrednica je regionalni savez koji podržava trenutni egipatski režim. Taj savez vodi egzistencijalni rat protiv snaga političkog islama u regiji, čije su srce Muslimanska braća.

Taj savez u al-Sisiju i egipatskoj vojsci vidi trojanskog konja za obračun s islamskim pokretima u regiji i vrši pritisak da se ti pokreti ne vrate na scenu. To je sastavni dio i uvjet nepisanog sporazuma između dvije strane nakon vojnog udara, prema kojem Egipat dobija status “regionalnog policajca”.

Kairo smatra da neke arapske (Katar) i druge okolne zemlje (Turska) pokušavaju preuzeti njegovu ulogu u regiji.

Taj savez je sputao egipatsku diplomatiju i učinio je taocem uskog pogleda koji ne pravi razliku između palestinskog pitanja kao historijske konstante koja se tiče cijelog arapskog svijeta i jednog pokreta otpora.

Situacija se pogoršala s usponom radikalne “šovinističke desnice” koja je više okrivila snage palestinskog otpora nego Izrael. To je utjecalo na rad egipatskih institucija nadležnih za praćenje krize, čak i ako pretpostavimo da te institucije imaju najbolje namjere, u što je u ovoj fazi teško povjerovati.

Treća odrednica je hladni rat u regiji koji je počeo s Arapskim proljećem, a intenzivirao se nakon vojnog udara u julu 2013. godine. Kairo smatra da neke arapske (Katar) i druge okolne zemlje (Turska) pokušavaju preuzeti njegovu ulogu u regiji, a naročito u palestinskom pitanju.

To je kod Kaira stvorilo psihološku i političku barijeru zbog koje nije u stanju ispravno rezonovati, što se da vidjeti iz insistiranja na inicijativi koju je ponudio početkom agresije i neprihvatanja drugih, makar one došle od saveznika poput Kerryja.

Dakle, Kairo insistira na neprihvatanju bilo kakvog rješenja u kojem neće biti glavni posrednik, iako s palestinskim otporom nema dobre odnose.

Uloga obavještajne službe

Četvrta, a možda i najvažnija odrednica je drugačiji stav egipatskih obavještajnih struktura prema Palestincima.

Smjena u vrhu egipatske obavještajne službe nakon vojnog udara bi mogla imati utjecaja na taj stav. Barem se to osjetilo u odnosu Egipta prema trenutnoj krizi. General Muhamed Farid al-Tohami, direktor egipatske tajne službe, poznat je po svojim stavovima protiv islamista, naročito Muslimanske braće.

Prema zapadnim izvještajima, al-Tohami je bio jedan od najvećih zagovarača primjene sile protiv Muslimanske braće i nasilnog razbijanja demonstracija na trgovima Rabia al-Adawiyya i al-Nahda, u kojima su, prema posljednjem izvještaju Human Rights Watcha, poginule stotine civila.

Human Rights Watch je al-Tohamija stavio na listu deset najodgovornijih osoba za te masakre. Pored njega, na listi su al-Sisi i ministar unutrašnjih poslova Muhammad Ibrahim.

Stoga je nemoguće ne primijetiti napetost u odnosima al-Tohamija i Hamasa, za razliku od njegovih prethodnika, naročito Omara Suleimana, koji je tokom svog mandata nastojao očuvati dobre odnose sa svim frakcijama palestinskog otpora, a među njima i Hamasom.

Prva sporna tačka s Egiptom je zahtjev Kaira da je za bilo kakve pregovore neophodan prekid vatre.

Jaz je postao još dublji kada je al-Tohami samo dan prije početka agresije na Gazu tajno posjetio Tel Aviv. Posjetu su otkrili izraelski mediji.

U kontekstu te napete situacije, nepovjerenja i obostranih optužbi, za očekivati je da povjerenja bude sve manje.

Snage otpora su pokušavale izbjeći konflikt s Egiptom i bile prisiljene prihvatiti ga kao posrednika, s jedne strane kako bi iskazale svoju dobru volju, a s druge kako bi izbjegle unutrašnja neslaganja, koja bi rezultirala nastavkom patnje palestinskog naroda.

Ukidanje opsade

Stoga je palestinska delegacija, koja je predstavljala različite frakcije otpora, među kojima i Hamas, otputovala u Kairo kako bi pregovarala o prekidu vatre i okončanju agresije. Ni nakon dvije sedmice teških pregovora nije bilo pravih rezultata.

Izzat al-Rishq, Hamasov zvaničnik, pregovore je opisao kao “bespoštednu borbu” za priznavanje palestinskih prava u pregovorima s Izraelom.

Neke od spornih tačaka se tiču odnosa Palestinaca i Izraelaca, a neke druge odnosa Palestinaca s Egiptom.

Prva sporna tačka s Egiptom je zahtjev Kaira da je za bilo kakve pregovore neophodan prekid vatre. Taj zahtjev je identičan stavu Izraela i većine zapadnih zemalja, poput SAD-a i Francuske. Zanimljivo je da je Egipat insistirao na tom zahtjevu a da nije saslušao palestinsku stranu.

Taj zahtjev se odrazio na viziju sukobljenih strana o završetku sukoba.

I dok Kairo uporno pokušava odgoditi pregovore o osnovnim pitanjima, poput ukidanja opsade, gradnje aerodroma i luke u Gazi kako bi se postiglo trajno primirje i okončao rat, palestinska strana to jasno odbacuje iz logičnih i razumljivih razloga, od kojih je možda najvažniji sumnja da Izraelci neće ispuniti svoja obećanja, što bi praktično značilo da će se nakon primirja vratiti stanje kakvo je bilo prije agresije, kao da se ništa nije desilo.

Drugi problem je upravljanje prijelazom Rafah. Palestinci žele da se u potpunosti otvori, a Egipat insistira da to bude uz određene uvjete koji bi “garantovali nacionalnu sigurnost Egipta”. To je neprecizan i nejasan izraz koji doprinosi nepovjerenju Palestinaca.

Razoružavanje Gaze

Kada je riječ o spornim tačkama s Izraelcima, glavne su otvaranje graničnih prijelaza  spomenutih u sporazumu iz 2005, gradnja aerodroma i luke u Gazi, proširenje ribolovne zone i smanjenje granične zone s Pojasom Gaze.

Kairo je odbio zahtjev o razoružanju Gaze. No, po pitanju prijelaza Rafah, egipatski stav je i dalje nejasan.

Izrael odbija diskutovati o ovim pitanjima, barem dok se ne utvrdi prekid vatre i dugotrajno primirje. Osim toga, zahtijeva nadziranje i kontrolu obnove Gaze.

Također, Tel Aviv zahtijeva demilitarizaciju Pojasa Gaze, što sve palestinske frakcije izričito odbijaju i smatraju prelaženjem crvene linije nakon koje ne vrijedi pregovarati.

To pitanje snage palestinskog otpora smatraju vitalnim interesom, naročito nakon što su pretrpjeli veliku štetu u agresiji i drže da bi bilo kakvo odstupanje značilo udar na njihov ugled i legitimitet.

Prema dostupnim izvještajima, došlo je do nekog napretka na palestinsko-egipatskoj relaciji tokom pregovora, naročito kada je riječ o postizanju primirja, jer je Egipat izrazio razumijevanje prema Palestinskim zahtjevima, iako je sam predložio da se pregovori o gradnji aerodroma i luke odgode za mjesec.

Prema izjavama palestinskih lidera, Kairo je odbio zahtjev o razoružanju Gaze. No, egipatski stav je i dalje nejasan o prijelazu Rafah. Nadati se da će se o tome pregovarati po okončanju agresije.

Uprkos tome, ne možemo se oduprijeti osjećaju da al-Sisijev režim ne želi dopustiti Hamasu da popravi svoju političku poziciju i da svoj otpor tokom agresije možda kruniše time što bi mu se priznao legitimitet i porasla popularnost, a što bi za al-Sisija i njegove saveznike u regiji predstavljalo udarac.

To će svakako postati jasnije tokom narednih sedmica.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera