Mišljenja

‘Oluja’ i hrvatski grijesi

Odobrena vojno-policijska akcija 'Oluja' u četiri je dana dovela do sloma okupacijske paradržave u Hrvatskoj i deblokade Bihaća, piše autor (Screenshot / YouTube)
Odobrena vojno-policijska akcija 'Oluja' u četiri je dana dovela do sloma okupacijske paradržave u Hrvatskoj i deblokade Bihaća, piše autor (Screenshot / YouTube)

Piše: Davor Gjenero

Postavi li se danas u Hrvatskoj pitanje što se proslavlja devetnaest godina nakon vojno-policijske operacije “Oluja”, većina će to smatrati provokacijom i pokušajem da se u pitanje dovedu “temelji hrvatske države”.

Zagovornici pragmatizma u politici smatraju kako vraćanje u povijest i svađe o prošlosti ionako ne stvaraju nikakvu korist i ne rješavaju današnje probleme. Iako u unutarnjopolitičkom životu zemlje obljetnica “Oluje” ne izaziva ozbiljne kontroverze, većina građana nije obuzeta nekim nacionalnim zanosom i ne slavi posebno nacionalni praznik, Dan oslobođenja i domovinske zahvalnosti, a politička klasa kao da strepi od praznika.

Naime, središnja se proslava svake godine održava 5. kolovoza u Kninu, na dan njegova oslobođenja, a već su lani okupljeni, nacionalnim političkim strankama skloni, vojni veterani na proslavi izviždali vladajuću elitu, i premijera i predsjednika, koji dolaze iz socijaldemokratske stranke.

Lani je proslava “Oluje” bila tek mjesec dana nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, dakle, u vrijeme kad je potpora vladajućima bila na vrhuncu, a u protekloj godini ona je drastično pala. Danas Zorana Milanovića poprijeko gledaju i oni koji su se lani zgražali nad kninskim zvižducima premijeru.

Osjetljiv izazov

Hrvatska vladajuća elita rijetko se “susreće s narodom”, pa će ovogodišnji kninski izazov biti vrlo osjetljiv. Toga je, navodno, vrlo svjestan najpopularniji među pripadnicima hrvatske vladajuće elite – predsjednik Ivo Josipović. Premijer Milanović, naprotiv, svoj mandat zasniva na “ideološkom ratovanju”, pa vjeruje kako bi mu napad “kninske desnice” mogao ojačati poziciju u njegovu biračkom tijelu, upravo kao što mu je koristio incident u Vukovaru 18. studenoga lani, kad je Stožer za obranu hrvatskog Vukovara organizirao izoliranje vladine skupine od Kolone sjećanja – skupine građana koja je hodom od bolnice do stratišta na Ovčari odavala poštovanje vukovarskim žrtvama.

Možda je za ostvarivanje neke realne političke koristi danas doista prekasno raspravljati o tome što je doista bila vojno-policijska operacija “Oluja” i kakve su njene konzekvence, ali za hrvatsko društvo i za svijest Hrvatske o njenoj regionalnoj ulozi to bi bilo itekako važno. Ne treba se sporiti o tome je li to bila legitimna operacija. Nekoliko je preduvjeta dovelo do toga da ju je međunarodna zajednica prihvatila kao legitimnu.

Zagreb je povjerenje međunarodne zajednice stekao u svibnju 1995. godine, kad je uspješno proveo vojno-policijsku operaciju u zapadnoj Slavoniji. 

Na gotovo trećini hrvatskoga državnog teritorija bila je, naime, uspostavljena paradržavna tvorevina bez političkog legitimiteta. Na tom su prostoru vlasti pod patronatom Miloševićeva režima u Beogradu provele sustavno etničko čišćenje, a bila je uspostavljena diktatorska vlast koja je bila opresivna i prema pripadnicima srpske nacionalne zajednice.

Međutim, to još nije bilo dovoljno da međunarodna zajednica odustane od mirovne operacije UN-a, koji je početkom 1992. razdvojio zaraćene strane i de facto čuvao uspostavljenu paradržavu.

Tek su odluke vladajućih na okupiranim područjima Hrvatske da počnu političku integraciju s okupiranim prostorom Bosne i Hercegovine u jedinstvenu državu, genocid što su ga snage bosanskih Srba provele u Srebrenici i priprema tih snaga, zajedno s oružanim snagama okupacijskih vlasti u Hrvatskoj, da jednaku operaciju provedu u bihaćkoj regiji – dovele do odluke da okupacijske snage u Hrvatskoj moraju biti zaustavljene.

Prvi pokušaj njihova zaustavljanja bio je plan Z4, što su ga ambasadori “kontaktne skupine” (SAD, Rusija, Europska zajednica i UN) definirali kao projekt reintegracije, prema kojem je najveći dio okupiranog prostora trebao dobiti status entiteta u hrvatskoj državi, nalik onome što ga u Bosni i Hercegovini danas ima Republika Srpska.

Plan Z4 Zagreb je prihvatio stisnutih zuba, a liberalna opozicija u Hrvatskoj smatrala je da je on šansa za Hrvatsku, jer bi omogućio brzu europsku integraciju zemlje, ekonomski razvitak i perspektivu da racionalno, uz pomoć ekonomskog potencijala, Hrvatska integrira okupirane prostore te da ekonomskim prosperitetom preusmjeri zagledanost svojih sugrađana srpske nacionalnosti u Beograd i vrati ih u orbitu Zagreba. Plan nije propao zbog odbijanja u Zagrebu, nego u Kninu. Zagreb je povjerenje međunarodne zajednice stekao u svibnju 1995. godine, kad je uspješno proveo vojno-policijsku operaciju u zapadnoj Slavoniji. Tada je bez zločina i odmazde prema civilnom stanovništvu u sastav hrvatske države, za samo 31 sat, vraćen prostor između Okučana i Pakraca.

Odobrena vojno-policijska akcija “Oluja” u četiri je dana dovela do sloma okupacijske paradržave u Hrvatskoj i deblokade Bihaća. Činilo se da je vojni uspjeh Hrvatske vojske, ali i Armije Bosne i Hercegovine i HVO-a, koji su, sukladno Splitskom sporazumu predsjednika Tuđmana i Izetbegovića, od 22. srpnja te godine djelovali združeno s Hrvatskom vojskom. Puni naziv sporazuma dvojice predsjednika – Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice – precizno govori o tome što je “Oluja” mogla biti i kakvu je prijelomnicu mogla predstavljati u ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Nažalost, nije se dogodilo ono što se, sukladno Splitskom sporazumu, trebalo odviti nakon oslobađanja velikog dijela hrvatske države, jer je međunarodna zajednica zaustavila operacije Hrvatske vojske.

Naime, nakon vojnog poraza srpskih okupacijskih snaga, Hrvatska nije osigurala “uspostavljanje države” u pravom smislu riječi, prije svega, sigurnost civilnog stanovništva. Glavnina hrvatskih građana srpske nacionalnosti povukla se pred prodorom hrvatske vojske u dio Bosne i Hercegovine pod srpskom okupacijom, ali je dio, uglavnom starijeg stanovništva, ostao. Umjesto da im se osigura puna sigurnost, uslijedila su maltretiranja i ubijanja civila, pljačke i paleži imovine.

Oni koji su u Hrvatskoj bili skloni projektu Z4, nakon iskustva Bosne i Hercegovine s Daytonskim sporazumom, manje su uvjereni da bi i bez “Oluje” bilo moguće mirno reintegrirati Hrvatsku i osigurati funkcionalnu državu. 

Paljenje kuća odbjeglih Srba bilo je sustavno, a svrha je bila dugoročno osujetiti njihov povratak. U takvim okolnostima međunarodna zajednica više nije imala povjerenja u hrvatske snage. Slika o Hrvatskoj vojsci nakon ljetne “Oluje” bila je bitno lošija negoli nakon proljetnoga zapadnoslavonskog “Bljeska”. Iako je Banja Luka bila obezglavljena, a Mladićeva zločinačka vojska u raspadu, međunarodna zajednica nije mogla prihvatiti da se nastavi operacija koja bi dovela do sloma paradržave u Bosni i Hercegovini, one koja se namjeravala integrirati sa Miloševićevom paradržavom na teritoriju Hrvatske.

Obaveze prema Bosni i Hercegovini

Oni koji su u Hrvatskoj bili skloni projektu Z4, nakon iskustva Bosne i Hercegovine s Daytonskim sporazumom, manje su uvjereni da bi i bez “Oluje” bilo moguće mirno reintegrirati Hrvatsku i osigurati funkcionalnu državu. S druge strane, iskustvo mirne reintegracije Podunavlja, koja je počelo istodobno s izgradnjom Daytonske strukture, ali nakon vojnoga i političkog poraza okupacijskih snaga u Hrvatskoj, pokazuje da je racionalnim kompromisima i odlučnim vođenjem tog procesa, na način kako je to činio umirovljeni američki general i UN-ov diplomat Jacques Paul Klein, bilo moguće mirno rješavanje krize.

Hrvatska politika danas ponekad zaboravlja svoje obveze prema Bosni i Hercegovini i svoju odgovornost prema današnjem stanju u toj zemlji. Ta se odgovornost ne svodi samo na krivnju Tuđmanova režima za agresiju na Bosnu i Hercegovinu u jednom dijelu rata, nego obuhvaća i grijeh propusta.

“Oluja” je mogla biti oslobađajuća operacija, ne samo za Bihać i njegovu regiju, nego i za cijelu Bosnu i Hercegovinu, samo da su u Hrvatskoj izostali osveta, palež, stradavanje civila srpske nacionalnosti i da je bila održana onakva disciplina hrvatskih vojno-policijskih snaga kakva je bila uspostavljena u “Bljesku”.

Da je “Oluja” provedena vojnički i politički odgovornije, Miloševićev režim mogao je biti slomljen još 1995. Sve bi to dovelo do bitno drukčije regionalne arhitekture, a europeizacija Zapadnog Balkana ne bi danas bila tek daleki cilj, nego vrlo vjerojatno politička realnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike Piše
POPULARNO