Najopasniji nasilnik na Bliskom istoku

Piše: Abukar Arman

„Naša sloboda je nepotpuna bez slobode Palestinaca.“ – Nelson Mandela

U posljednjih nekoliko sedmica Izrael je pokrenuo ono što je jednako najgorem jednostranom divljaštvu nad jednim od najgušće naseljenih područja – Gazom. U tom procesu premijer Benjamin Netanyahu je podigao zastor da ponosno pokaže svijetu kako je Izrael, pod njegovim vodstvom, pobijedio Sjevernu Koreju u utrci za nagradu za najbolju nečasnu državu.

Kako bi se drugačije mogla opisati država koju službeno održava neprijateljski sistem aparthejda, država koja okupira tuđu zemlju i sistematski provodi etničko čišćenje i država koja neumoljivo pokazuje stav odbijanja rezolucija UN-a, međunarodnog prava i institucija?

U svojoj najnovijoj kampanji bestidne agresije Izrael je uzrokovao ogromno uništavanje života, domova i infrastrukture od kritičnog značaja.

Službena izraelska izjava, koju su često ponavljale ključne međunarodne medijske organizacije, jeste da Izrael mora provoditi ovaj brutalni masakr radi „samoodbrane“, pošto je Hamas oteo i ubio tri doseljenika tinejdžera – optužba koju su ovi drugi kategorično negirali.

Od tada se saznalo da je Izrael znao da Hamas nije odgovoran za smrt tri Izraelca. Očigledno da je Netanyahuova Vlada izmislila plan kako bi stvorila emotivno nabijenu atmosferu u zemlji i inostranstvu, a koja bi olakšala put za napad na Gazu.

‘Iznad zakona’

Od svog osnivanja država Izrael uživa ekskluzivnu i zaista potpunu nekažnjivost, koja ga štiti od međunarodnih zakona. Prema tome, Izrael nikada nije doživio nikakve posljedice za svoje rutinske manevre izvan međunarodnih normi i zakonskih ograničenja koja štite slabije nacije od grabežljivih tendencija jačih. Ovaj status države iznad zakona, koji je uglavnom osigurao SAD, ohrabrio je Izrael da postane najopasniji nasilnik na Bliskom istoku.

Nigdje kontekst nije važniji kao u razumijevanju impulsa koji pokreće akciju i reakciju u Izraelu i Palestini. U septembru 2013. godine u historijskom telefonskom razgovoru predsjednici Obama i Rouhani su raspravljali o pitanjima od strateškog interesa. Tada je Netanyahu otvoreno izrazio svoje razočarenje što je marginaliziran.

Netanyahu, koji je na sastanku Generalne skupštine 2013. godine bez sumnje izrazio svoju želju da napadne Iran, suočio se sa stvarnošću da za njegove zapadne saveznike takva vojna provokacija nije u njihovom nacionalnom interesu. Umjesto toga, oni su se opredijelili za diplomatsko zbližavanje sa Iranom – nešto čemu se Netanyahu odlučno protivio.

Koliko god Izrael pokušavao lažno prikazati šta radi u Palestini i odmaknuti se od riječi ‘genocid’, jasno je da je njihova strategija bezuspješna. Dok Izrael ima Gazu na nišanu, međunarodno javno mnijenje, također, ima Izrael na nišanu.

U aprilu 2014. godine, uprkos izraelskim prigovorima i prijetećim upozorenjima protiv takvog jedinstva, Fatah i Hamas su potpisali sporazum, pristupajući mirovnim pregovorima sa Izraelom kao jedinstvena palestinska organizacija – čin koji su pozdravile mnoge zemlje, uključujući SAD.

Uprkos izraelskim tvrdnjama da se suočava sa egzistencijalnom prijetnjom Hamasa, Hamas je u nekoliko navrata izrazio spremnost da pregovara o dugoročnom primirju sa Izraelom u okviru dvodržavnog rješenja. Izrael je svaki put našao načina da uništi napredak.

Mjesec dana nakon što su se Fatah i Hamas ujedinili papa Franjo je posjetio i Izrael i Palestinu. Dvadeset petog maja Papa je posjetio zid razdvajanja koji prolazi kroz Betlehem. Slika Pape kako se moli kraj zida prekrivenog grafitima pored slogana „Slobodna Palestina“ dominirala je vijestima. Ovaj jednostavni gest, koji je podsjetio svijet na položaj potlačenog palestinskog naroda, razljutio je Netanyahua i njegov ultracionistički politički tabor. Izraelska novinarka Caroline Glick je tom prilikom rekla sljedeće: „Sve do ove sedmice Katolička crkva se držala daleko od kampanje koja dehumanizira Židove i blati židovsku državu.“

Definicija genocida

Ova tri historijska događaja su poslala Netanyahuu i njegovim pristalicama snažnu poruku da je svijet postao jako nestrpljiv zbog beskrajnih izraelskih „mirovnih“ pregovora, te da je vrijeme da se uozbilje kad je u pitanju mirovni sporazum sa Palestincima. Netanyahu je uradio ono što bi njegov mentor Ariel Sharon uradio u ovakvoj situaciji: izvukao nasilni trik iz šešira. Izraelski nelogični cilj je održati „status quo (minus Hamasove rakete)“. Drugim riječima, nastaviti sa okupacijom Gaze, ugnjetavanjem i sistematskim genocidom, kako bi učinili život nepodnošljivim za Palestince. Nastaviti sa ekonomskim davljenjem i sve većim širenjem, te otimanjem zemlje na Zapadnoj obali, uz propovijedanje međunarodnoj zajednici o „pravu na samoodbranu.“

Prije nekoliko godina pozvala me je međureligijska grupa zainteresirana za dovođenje „antigenocidnog pokreta“ Spasimo Darfur u našu lokalnu zajednicu. Na prvom sastanku postavio sam pitanje koje je bilo potrebno razjasniti. Ja sam se predstavio kao musliman koji je duboko povrijeđen zločinima koje su nad stanovnicima Darfura počinila njihova muslimanska braća, u napadu koji uistinu jeste bio genocid. Pored toga, priznao sam cinizam prema političkom grupnom razmišljanju, koje stimuliše ljude i daje im moralnu jasnoću da selektivno prepoznaju genocid. 

Pričao sam o tome kako je međunarodna zajednica zanemarivala masakr u Ruandi sve dok broj žrtava nije dostigao stotine hiljada. Naglasio sam i bezosjećajnu nezainteresiranost za genocid u Palestini, tako da sam predložio nalaženje međunarodno prihvaćene definicije genocida, kako bi svi bili u saglasnosti. Dvojica članova odbora su bila zadužena da pronađu službenu definiciju.

Na našem sljedećem sastanku podijeljeni su primjerci definicije. Pročitao sam je i proglasio svoju otvorenu podršku i predanost da budem dio pokreta sve dok je grupa spremna upotrijebiti tu definiciju protiv svih grupa i država koje spadaju unutar njenih parametara. Nisu se svi složili. 

Kako bismo razumjeli zašto se ono što se dogodilo u Darfuru službeno smatra genocidom, čime se ne smatra izraelsko brutalno etničko čišćenje palestinskog naroda, potrebno je pročitati knjigu Mahmooda Mamdanija „Politika imenovanja“. On objašnjava: „Čini se da je genocid postao etiketa koja se pripisuje vašem najgorem neprijatelju, izopačena verzija Nobelove nagrade, dio retoričkog arsenala koji vam pomaže u osuđivanju protivnika, dok osigurava nekažnjivost vašim saveznicima.“  

Koliko god Izrael pokušavao lažno prikazati šta radi u Palestini i odmaknuti se od riječi ‘genocid’, jasno je da je njegova strategija bezuspješna. Dok Izrael ima Gazu na nišanu, međunarodno javno mnijenje, također, ima Izrael na nišanu. Netanyahu mora prihvatiti činjenicu da je palestinski narod, kao i njihovi rođaci – židovski narod, previše izdržljiv u svom porivu da preživi i vrati svoju zemlju. 

Izrael ima tri opcije. Prva je da dopusti formiranje nezavisne palestinske države, koja bi postojala rame uz rame sa izraelskom, druga da dopusti stvaranje dvonacionalne države, u kojoj bi oba naroda morala da nauče živjeti zajedno kao u Južnoj Africi ili treća, da nastavi gurati palestinski narod uz zid dok omladina ne pukne i njihov gnjev ne eksplodira. Imajte na umu da se palestinska omladina nalazi na nultoj tački i da nema šta izgubiti!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera