Balkan – bojno polje za energetsku prevlast

Piše: Dženan Kulović

Kada je najveći um svjetske ekonomije, Nobelovac Joseph Stiglitz, poručio: “Hrvati, pazite, nije vrijeme za ulazak u Evropsku uniju”, mnogima nije bio jasan njegov pretjerani skepticizam. Sigurno niko nije mogao predvidjeti da će se netom nakon upozorenja Hrvatska naći u epicentru nadmetanja za najdragocjenije energetske resurse.

Podijeljeni interesi između Amerike i Rusije, čini se, aktualizirali su odveć postojani bipolarni problem u Hrvata. To nas, sudeći prema sveprisutnim natpisima u javnosti, upozorava na to da postoje dva suprotstavljena kolosijeka, ovog puta između predsjednika Republike Ive Jospovića i premijera Vlade Zorana Milanovića, koji su pokazali drugačije naklonosti prema stranim investitorima.

Ta igra, nalik popularnoj pjesmici ”pa po lojtrici gor, pa po lojtrici dol”, ukrug vrti strane investitore koji su shvatili da je za sklapanje ozbiljnih poslova sa Hrvatskom potrebna politička volja. Za razliku od drugih zainteresovanih, poput Exxona, Shella, Lukoila i drugih, u ruskom Gazpromu su tu poruku dobro razumjeli čim je prvi čovjek Aleksej Borisovič Miller pohrlio u Hrvatsku kako bi se, uprkos sedmici dana prolongiranja, uspio sastati sa državnim vrhom, te u štampi iznuditi naslove da su Josipović i Milanović u sukobu zbog njegovog dolaska.

Netom nakon sastanka zvanični stav iz hrvatske prijestolnice ušutkao je medijske špekulacije činjenicom da “Hrvatska nikada neće dopustiti ni djelatno, ni gestama da bude geopolitički prostor nadmetanja između Amerikanaca i Rusa, te da će prema svima jednako postupati kada je posao u pitanju”. Međutim, činjenice su oprečne ovakvim tvrdnjama, pa su, uprkos željama Milanovića, sukobi između Amerikanaca i Rusa našli svoj epicentar nigdje drugo do u Hrvatskoj.

Ruski kapital

Dok su Amerikanci odabrali da svoj uticaj na Balkanu grade na političkoj osnovi, Rusi su odabrali da svoj uticaj grade na finansijskoj osnovi. Kao rezultat toga primjetan je dolazak ruskog kapitala. Tako imamo Zarubrežnjeft, Sberbank i druge primjere na kojima Rusija pokušava postati značajan ekonomski i politički faktor.

Porastu ruskih investicija u Hrvatskoj trebao bi pridonijeti dolazak ruskih banaka u regiju. Nedavno je Ruska investiciona banka otvorila regionalni ured u Sofiji, sa planom ulaganja između 200 i 300 miliona eura u regiju sa velikim interesom za učešće u hrvatskim privatizacijskim poslovima.

 Očito je da Rusi žele ostvariti značajnije investicije u energetskom sektoru.

Ako je suditi prema iskustvima s dolaskom austrijskih i italijanskih banaka, početak poslovanja ruskih finansijskih institucija u Hrvatskoj sigurno će rezultirati i povećanjem odveć zamrle investicione aktivnosti. Međutim, ekspanziju ruske ekonomije Hrvatska, za razliku od Srbije, naprimjer, nije iskoristila da privuče investicije tamošnjih velikih kompanija.

Taj golemi propust rezultirao je činjenicom da su u periodu od 1993. do 2010. ruski investitori u Hrvatsku uložili 154 miliona eura, od čega najviše u kupovinu nekretnina, odnosno neproduktivni sektor. Rusija se tako nalazi na 17. mjestu među stranim ulagačima u Hrvatsku. Međutim, ono što baca sjenu na ruske investicije je nekoliko neuspješnih projekata (povlačenje ruskih investitora Mečelj i Truboimpex iz vlasništva Željezare Sisak, te nekoliko zaustavljenih ruskih projekata) i najava velikih projekata (obnavljanje ruske trgovačke flote u hrvatskim brodogradilištima, te izgradnja lječilišta za ruske građane), koji su ljudima i kompanijama i sa ruske i sa hrvatske strane samo povećali jaz i nepovjerenje.

Prvi korak u pokušaju da se postojeći jaz i nepovjerenje koliko-toliko ublaži učinio je upravo Aleksej Borisovič Miller, prvi čovjek kompanije, čiji se golemi uticaj u Evropi manifestira tako da su sve države Evrope potpuno ili djelimično ovisne o toj kompaniji. On je, uprkos nekoliko neuspješnih pokušaja, na kraju uspio održati sastanak sa predsjednikom Ivom Josipovićem i premijerom Zoranom Milanovićem. Ovaj ruski magnat jasno je iznio svoj interes za privatizaciju INA-e, istraživanje nafte, eksploataciju plina, te brojne druge investicije.

Iako se Hrvatska dugo muči sa prikupljanjem kapitala usljed pomanjkanja stranih investitora za velike projekte, investicije ovakvih razmjera imale bi odraz na tok ekonomske i političke dominacije u cijeloj Evropi. Ako dublje analiziramo energetsku politiku, sa sigurnošću možemo svjedočiti da je područje Balkana pravo bojno polje za energetsku prevlast u cijeloj Evropi.

Balkan obiluje neiskorištenim energetskim resursima, od BiH, Srbije i Crne Gore do Makedonije. Zakonska regulativa u spomenutim zemljama je prilično ujednačena, što je uticalo na privlačenje brojnih investitora u energetski sektor, najprije iz Austrije, Slovenije, Njemačke, Italije i Turske. Međutim, u zadnje vrijeme primijetna je najezda ruskih investitora. Iako su odveć dominantni u sektoru nafte, procjenjuje se njihova dominacija u sektoru energije. Očito je da Rusi žele ostvariti značajnije investicije u energetskom sektoru.

Kolateralna šteta

Međutim, ekonomska i politička dimenzija ovog pitanja poprimila je znatno šire razmjere. Preduzete korake otvorenosti Ive Josipovića prema Rusima američka štampa popratila je naslovima tipa “Neko mahnito gura ruski kapital u Hrvatsku”. Najavu premijera Zorana Milanovića da će “razmotriti mogućnost izmjene Zakona o privatizaciji INA-e, kako bi se kompanijama izvan Evropske unije zapriječio ulazak u tu kompaniju ako nemaju zeleno svjetlo Vlade”, ruska štampa popratila je naslovima tipa “Neko sistemski minira ulaganja u Hrvatsku”. To bi MOL, praktično, bio spriječen da proda svoj udio u INA-i ruskim kompanijama, koje su jedini potencijalni kupci izvan Evropske unije. A šta sa upravljačkim pravima u toj transakciji?

 Mizerno je to što u tim globalnim raskusurivanjima ima puno kolateralne štete. 

Dobrano usijanu ekonomsko-političku situaciju dodatno je podgrijao Amos Hochstein, koji je u svojstvu zamjenika glavnog tajnika State Departmenta za energetiku nakon sastanka u Zagrebu rekao da “Hrvatska ima veliku priliku postati regionalni lider u području energetske sigurnosti, ne samo za sebe, već za cijelu regiju. Naš je interes ovdje bio i ostao podržati hrvatsku energetsku sigurnost i nezavisnost. Želimo sarađivati s Hrvatskom u istraživanjima nafte i plina na Jadranu i na kopnu, te vidjeti kako možemo pomoći u izgradnji LNG terminala na Krku”. Investicije u izgradnju LNG terminala bi vjerovatno bile značajne za Mađarsku, Bugarsku, Rumuniju i Ukrajinu, koje nabavljaju plin gotovo isključivo od Rusa. Neke od ovih država su vezane ugovorom za Gazprom još dvije godine, što znači da na tržištu neće biti pomanjkanja potražnje za plinom.

Iako su predsjednik Josipović i premijer Milanović poručili svim ozbiljnim investitorima da će “postupak odlučivanja na natječaju za istraživanje i eksploataciju energetskih resursa biti u cijelosti transparentan, s jednakim odnosom prema svim ponuđačima”, čini se da će Hrvatska biti u situaciji da bira između Rusije i Amerike.

I dok javnost vrlo uvjereno trabunja da bezrezervnu podršku predsjednik Josipović daje Rusima, a premijer Milanović Amerikancima, čini se da je ovo samo jedna zakulisna farsa, koja treba da skrene pažnju sa onog što je najvažnije: dobrodošao je onaj čije su poslovne namjere dobre. Međutim, izgleda da to nadmetanje za najdragocjenije energetske resurse ni kod jednih ni kod drugih ne nudi zapošljavanje, ulaganja, boljitak, standard, nego samo ekonomsku i političku prisutnost zarad globalnih raskusurivanja. Mizerno je to što u tim globalnim raskusurivanjima ima puno kolateralne štete. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera