NATO živi vječno, a novinari do iduće bombe

Piše: Damir Petranović

U Crnoj Gori je, koliko vidimo, posljednjih mjeseci dosta živahno. Cijela država ustreptalo čeka hoće li do jeseni stići “pozivnica”, odnosno hoće li se NATO udobrovoljiti i pripustiti je u svoj ekskluzivni klub. Kakve je volje slavljenik, je li raspoložen za novo društvo i kako mu se još možemo ulizati da bi nam se smilovao.

Baš u zemljama poput ove, koje nisu imale sreću uopće postojati kada se prije nekoliko desetljeća globalno raspoređivala moć i utjecaj, ulazak u NATO savez obično se ne predstavlja kao smišljena strateška državna odluka ili pametni dogovor s partnerima, nego kao zajednički uspjeh. Jedno veliko postignuće. Diploma. Jer, eto, ulazak u svijet odraslih nekako treba zaslužiti.

A ondje samo što med i mlijeko ne teku ulicama, a dolari vjerojatno rastu na krošnjama drveća. Jednom kad se uđe u obitelj, više nema nikakvih briga: sve je kul i sigurno, a sreću i blagostanje garantiraju nam Veliki brat i zajedničke vrijednosti koje, eto, s njime dijelimo. Potvrđeno, na papiru, s pozivnicom.

Dakle, braćo Crnogorci, ako ste zabrinuti samo zbog toga hoćete li biti pozvani u ekipu – nemajte straha. Pozivnica stiže. Sve je riješeno, kad ste već izabrali. 

Za sočnu ilustraciju ne treba ići mnogo dalje od Hrvatske, zemlje koja je prije nekoliko godina službeno ušla u NATO obitelj, pa se prisjetiti rasprava koje su se tada vodile na istu temu. “Jesmo li ostvarili uvjete?”, pitali su se tada zabrinuti hrvatski političari. Kako će tko glasati? Što će reći Amerika? Jesmo li lobirali i koliko će nas to koštati?

Zajedničke ‘vrijednosti’

U istom paketu obično bi stizala objašnjenja da nije riječ samo o vojnom savezu, već i o snažnom najdemokratskijem klubu na Planetu, gdje ulaze samo najbolji učenici i oni koji razumiju što znače pravna država, pravda, globalna angažiranost i odanost ljudskim pravima. I da će, nakon što prihvatimo tu pozivnicu, turisti nagrnuti k'o mahniti, a od stranih investicija jednostavno se nećemo moći obraniti. Jer svi vole tu famoznu sigurnost.

Istina je, naravno, nešto prozaičnija: ulaskom u NATO savez država unaprijed daje potvrdu na kojoj će strani biti ako izbije kakav veliki belaj, te da će dotad služiti u američkima ratovima. Nema baš nekih uvjeta, osim ako pod time ne mislimo na naoružavanje i slanje nekoliko postrojbi u bjelosvjetske zabiti u kojima trenutačno traje kakav obračun. I možda malo špijunske suradnje. U političkom smislu, to stvarno jest čekaonica za Europsku uniju.

I valjda jedini argument koji vrijedi na ovim meridijanima jest onaj o dugoročnoj stabilnosti: ušli smo pod veliki kišobran, znamo tko su nam saveznici i tko bi nas trebao braniti. Mada, kakve smo mi sreće, da stvarno dođe do toga, nešto bi se sigurno iskompliciralo.

Hrvatska ministrica ovdje se malo pogubila i štreberski izrecitirala jednu drugu lekciju, onu u kojoj je ‘preduvjet za svako napredovanje – poštivanje ljudskih prava i medijskih sloboda’, pa stavila na muke svoju glasnogovorničku službu. Kako demantirati samu sebe? 

Turisti? Možeš misliti. Strane investicije? Šipak.

”Zajedničke demokratske vrijednosti?” Nemojmo se šaliti; da se zbilja o tome radilo, valjda bi te 2009. godine netko primijetio da zemlju koju NATO upravo prima u članstvo, vodi najobičniji kleptoman, što nekako i nije baš spojivo s najvišim ljudskim postignućima i vrhuncem društvenog uređenja. Sanader im tada nije smetao, kao što za slanje pozivnice Crnoj Gori ove jeseni neće smetati Milo Đukanović. Čovjek koji je na vlasti punih 25 godina, što bi samo po sebi trebalo biti dokaz da nešto ne štima.

Ah, da, Crna Gora. Dakle, braćo Crnogorci, ako ste zabrinuti samo zbog toga hoćete li biti pozvani u ekipu – nemajte straha. Pozivnica stiže. Sve je riješeno, kad ste već izabrali. Eto vam je ovih dana bila i Vesna Pusić, hrvatska ministrica vanjskih poslova, koja je štreberski izrecitirala fraze o “odrađenoj domaćoj zadaći” i “ispunjenim uvjetima”. A ona valjda zna.

To s posjetom Pusić moralo se izroditi u kvalitetan skandal čim se u blizini našao barem jedan novinar sa zrncem zdravog razuma i hrabrosti, pa priupitao logično pitanje. Poput onoga – je li zemlja u kojoj se novinari ubijaju, premlaćuju i maltretiraju, u kojoj se na redakcije doslovice bacaju bombe, zbilja dostigla te famozne demokratske standarde? Pogotovo ako njezina vlast ne samo da se ne trudi pronaći atentatore, nego se s incidentima i otvoreno sprda, pa im daje barem indirektno pokroviteljstvo?

Hrvatska ministrica ovdje se malo pogubila i štreberski izrecitirala jednu drugu lekciju, onu u kojoj je “preduvjet za svako napredovanje – poštivanje ljudskih prava i medijskih sloboda”, pa stavila na muke svoju glasnogovorničku službu. Kako demantirati samu sebe? Zašto joj je jezik bio brži od pameti? I zašto, dovraga, taj Đukanović, ako se već bavi medijima, nije iskontrolirao tko će što pitati?

Do iduće bombe

I tako je Pusić izazvala val zgražanja, val ozbiljne zabrinutosti i gomilu sprdnje. Pa čak i genijalno otvoreno pismo, javnu ispriku glavnog urednika Vijesti Željka Ivanovića. Koji je tako nepatriotski najprije objavio da njegova vlastita zemlja ne bi trebala ući u NATO, jer tako barem misli jedna važna članica tog istog NATO-a, da bi poslije morao istrpjeti i nesuvisle demantije iz Ministarstva vanjskih poslova iste te države. Koje možda formalno misli o nekim jadnim novinarima i medijskim slobodama, ali stvarno samo uživa u iluziji vlastite važnosti i moći, nekoj imaginarnoj dužnosti pokrovitelja za širu regiju.
Pa će drsko i cinično samo sebi skočiti u usta.

Ali, gospodo susjedi, ništa ne brinite. Naviknut ćete se vi na takve stvari, kao što se Hrvatska – zemlja stvorena nakon teškog krvavog rata u kojemu je značajnu ulogu igrao baš taj Đukanović, dok je spomenuti vječno neposlušni novinar Ivanović branio crnogorsku čast i obraz – pomirila da će petnaestak godina kasnije njezina predstavnica Vesna Pusić bijedno i kukavički odbiti glasovati za primanje Palestine u Ujedinjene narode. Da će potpuno ignorirati zahtjev cijelog jednog naroda, katalonskog, da barem na referendumu odluči o svojoj sudbini. Da će svojim vojnicima hraniti bizarne ratove na drugom kraju Planeta, a svojim oružjem javno i tajno opskrbljivati i prave i krive. Samo da plate.

I da će vlastitim građanima, kad su malo previše počeli razmišljati, zaprijetiti da neće više primati mirovine ako ne uđu u Europsku uniju. Pa zašto bi se onda brinula za nekakve novinare u tamo nekoj Crnoj Gori?

To su vam “zajedničke vrijednosti”, naučit ćete ako već niste. Ciljevi, a ne sredstva. Jer NATO živi vječno, a crnogorski novinari, nažalost, samo do prve iduće bombe.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera