Na tronu može biti samo jedan

Todorić rastao na imotskoj mudrosti koja ga ni u najtežim trenucima nije ostavljala na cjedilu (Al Jazeera)
Todorić rastao na imotskoj mudrosti koja ga ni u najtežim trenucima nije ostavljala na cjedilu (Al Jazeera)

Piše: Goran Borković

Bila su to tri kralja. Svaka usporedba s Biblijom nikako nije slučajna, premda ovi ‘sveci’ nikome ništa nisu donosili, nego su, štoviše, odnosili. Njihova imena su (poredat ćemo ih po abecedi, jer bi svaki drugi redoslijed bio paušalan): Zoran Janković, Miroslav Mišković i Ivica Todorić.

Trojica južnoslavenskih kraljeva; korporativni lideri Slovenije, Srbije i Hrvatske; magovi trgovine; tranzicijski dobitnici; ljudi koji znaju kako zaraditi novac; maheri nad maherima; najbolji dokaz da je ekonomija iznad politike: jednom riječju – carevi.

Eto to su bila njih trojica. Svaki je u svom lenu vladao.

Janković je balkanski inteligentno seoski trgovački lanac zvučnog imena Mercator pretvorio u vodeću maloprodajnu trgovačku kuću u regiji.

Mišković je krenuo s drukčijih pozicija, ali je prirođenom srpskom pameću osigurao nevjerojatan uzlet svom C marketu kad su mu i unosniji biznisi propadali.

Todorić je rastao na imotskoj mudrosti koja ga ni u najtežim trenucima nije ostavljala na cjedilu.
Ishod poslovno-političke avanture ovog SHS-trojca danas znamo.

Čekajući poštara

Evo, naprimjer, Mišković. Taj je iskesao 12 milijuna eura da se izvuče iz pritvora, a nema tome nekoliko mjeseci da je ponudio cjelokupnu imovinu državi samo da mu se ponovno izda pasoš. Kaže da će sve propasti bez njega i da mora putovati u inozemstvo, jer da mu je, kada je riječ o poslu, sasvim jednako je li u pritvoru ili na slobodi, ako ne smije van Srbije. Znači li to da bi rado poput nekadašnjeg sudruga Bogoljuba Karića nestao u Rusiji, nije na nama da prognoziramo.

Ili Janković. Njega, zajedno s četvoricom suradnika, sumnjiče da je potpisao fiktivni ugovor na 1,8 milijuna eura, a sve kako bi tvrtka GREP dobila 50 milijuna eura kredita od Nove ljubljanske banke za gradnju sportskog centra Stožice. Jankoviću za sve što je napravio u proteklih dvadeset i kusur godina prijeti do osam godina zatvora. Nakon prozivki politički je praktički umro, da bi se potom na mišiće vratio, preuzevši opet kormilo stranke Pozitivna Slovenija koju je sam osnovao. To što je zbog toga pala slovenska vlada nije ga ni najmanje uznemirilo. Što će biti s njim, sam Bog zna, ali baš kao i ‘slučaju Mišković’, nije na nama da prognoziramo.

Tu je i treći junak, Todorić. E taj se pokazao i pametniji, i sposobniji, i mudriji od njih. Dok su ova dvojica s iščekivanjem osluškivala zvono čekajući poštara i u subotu ujutro, Todorić je mirno spavao prebirući po glavi je li mu fešta koju je večer prije priredio u svom dvorcu ponad Zagreba za hrvatsku elitu prošla onako kako je očekivao. A imao je povod, ne može se reći. Kupio je Mercator! Kako ne bi slavio!?

Petu godinu ta se priča vuče malo-pomalo što po poslovnim krugovima, što po medijima.

Pet godina Todorićev Agrokor mjerka ovaj, kako smo već rekli, nekadašnji lanac zadruga koji je Janković pretvorio u slovenski nacionalni simbol i dokaz alpske trgovačke sposobnosti.

Pet godina je to trajalo!

Izdržao je pritom Todorić i velika iskušenja. Sigurno mu je, dok je ispijao neko od svojih baranjskih ili istarskih vina, prošla kroz glavu i ona velikodušna Jankovićeva ponuda da se ujedine njih trojica i krenu na istok, prema Ukrajini.

Todorić, naravno, na to nije pristao, premda je i sam znao da mu bez širenja nema spasa. Barem ne onog poslovnog. Zato je krenuo sam.

Pokušavao je po Turskoj i Rusiji utržiti što se utržiti da, pa makar i na vlastitu štetu, ali uspjeha nije bilo. Jednostavno je bio premali, a gađao je – naravno, kao i uvijek – veliko. E sad mu je napokon prošlo. OK, koštat će ga više od pola milijarde eura, ali se svaki cent isplatio. Uostalom, nije nizašto išao u Moskvu da bi kod moćne Putinove Sberbanke dogovorio novi kreditni aranžman za reprogram vlastitih financijskih obaveza, koji mu je i omogućio ovako veliko preuzimanje.

Analitičari pogriješili

Nije slavio samo Todorić. Slavila je i poslovna Hrvatska ponosno dižući ruke u nebesa, jer je i ovo preuzimanje dokazalo da su svi oni ekonomski analitičari debelo pogriješili slaveći slovensku ekonomsku politiku iz 1990-ih, koja je jakim nacionalnim nabojem sprečavala privatizaciju njihovih najvećih kompanija i banaka.

Nasuprot njima, Hrvatska je odmah digla ruke i predala se. Najprije svojim tajkunima, a nakon prodaje Hrvatskog telekoma, i stranim korporacijama. Dok su u Sloveniji čuvali sve što vrijedi (čak je i belgijski KBC uspio kupiti tek četvrtinu Nove ljubljanske banke), u Hrvatskoj su najprije novcem poreznih obveznika sanirali, pa potom velikodušno prodali sve financijske institucije koje nešto vrijede – od Zagrebačke preko Privredne do Splitske banke. Nitko nije pravio problem.

Nazdravio je Todorić sam sebi i zbog te činjenice. Nazdravio je jer je dokazao da je „i ovaj put bio upravu“, jer je, za one koji ne znaju, u Hrvatskoj Todorić uvijek upravu. Ovdje se njegovo ne propituje, čak i kada na jednoj od rijetkih tiskovnih konferencija počne nešto palamuditi o potrebi očuvanja zdravlja djece i nužnosti da se bave sportom, a sve usput mašući fotografijom unuka koji jedva da je krenuo u osnovnu školu, a već igra nogomet.

Nazdravio je ne brinući pritom ni o najavljenim prosvjedima za subotnje jutro koje su organizirali sindikati uz pomoć nove političke stranke Udružene ljevice sa sloganom „Tvornice radnicima“. Ne brine ga ni načelna podrška desnice, odnosno svih onih populističko-konzervativnih slovenskih snaga kojima „hrvatsko“ preuzimanje „slovenskog“ ponosa itekako ide na nerve, jer se drže onoga „Slovencima slovensko“.
I bio je u pravu, budući da se na demonstracijama protiv prodaje Mercatora sakupilo njih jedva stotinjak. Nisu ih privukla niti glasna upozorenja da će Agrokor ugroziti čak deset posto radnih mjesta u toj državi i da će Mercatorove police napuniti hrvatskim proizvodima.

Davno je sve to skupa Todorić prošao i na takve priče može samo odmahnuti rukom. Čovjek je jednostavno jači od takvih udaraca. Uostalom, ako je preživio sva ona silna preuzimanja po Srbiji kupujući radnike polupropalih firmi sitnim novcem, sasvim će sigurno pronaći način i da slomi kičmom čvršće Slovence.

Jak igrač

Za sve koji su nešto slabije upućeni, evo i primjera: Todorić je, kupivši srpsku tvornicu ulja Dijamant, kupio i skladišta u kojima je bio logor za vukovarske branitelje. Danas je Stajićevo pokraj Zrenjanina praktički ruševina uz tek jednu ili dvije obnovljene zgrade. Iako u Hrvatskoj možete dirati sve, žrtva Vukovara ne smije se dovoditi u pitanje. E pa, ovaj je i to uspio. Nešto su o cijelom slučaju pisali oni rijetki preostali nezavisni mediji tražeći da se u Stajićevo postavi barem spomen-ploča kao znak sjećanja na tisuće ljudi koji su prošli torturu logora. Iz Agrokora su na tu inicijativu tek kratko odgovorili da Stajićevo nije u njihovom vlasništvu i bili su, onako korporacijski, upravu, s obzirom na to da je vlasnik Dijamant, a to što je Agrokor vlasnik Dijamanta, sasvim je druga stvar.

U svakom slučaju, Slovencima na njihov teren dolazi jak igrač. Agrokor postaje jedna od deset najvećih kompanija srednje Europe koja će zapošljavati 64.000 ljudi i ostvarivati nevjerojatnih sedam milijardi eura prihoda. Kako bi osigurao potreban novac Todorić je praktički kod međunarodnih investitora založio cijeli koncern što znači da bi u slučaju neuspjeha mogao ostati bez njega. Samo za početak 200 milijuna eura ide za dokapitalizaciju posrnule slovenske kompanije, dok će 325 milijuna proslijediti njegovim dosadašnjim dioničarima na čelu s Pivovarnom Laško, nad kojima se crni oblaci već dugo skupljaju i kojima je novac, kojeg u Sloveniji nema, nasušno potreban.

I tu nije kraj, budući da se Mercatorovi dugovi penju do milijarde eura, za što predviđene uštede do kojih bi trebalo doći sinergijom Agrokorovih kompanija od 200 milijuna eura godišnje sasvim sigurno neće biti dovoljne, posebno stoga što će odlukom Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja morati odustati od 230 milijuna eura prihoda s hrvatskog tržišta budući da će morati ili prodati ili zatvoriti dio trgovina. Analitičari kažu da će najveći monopol imati na tržištu Bosne i Hercegovine i dodatno učvrstiti poziciju na srpskom, gdje je s Ideom ionako snažno prisutan.

Od velikog trojca ostao je samo jedan. Nije bilo mjesta za sve.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO