Kurdi su dosanjali svoju slobodu

Na Bliskom istoku se ispisuju nove stranice historije (EPA)

Piše: Emir Hadžikadunić

Dugo su Kurdi mogli samo sanjati svoju slobodu. Stoljećima su bili podijeljeni između Osmanskog i Perzijskog carstva. U jeku Prvog svjetskog rata Francuska i Velika Britanija izabrale su Arape za svoje saveznike, dok su Kurde i njihov životni prostor zapostavili. Raspadom Osmanskog carstva Kurdi nisu dobili ništa. Mark Sykes i Georges Picot rukom su crtali nove državne granice po političkoj karti Bliskog istoka, određujući sudbinu lokalnih naroda. Potpisivanjem mirovnog ugovora iz Lausanne 1923. godine poništen je nikad ratificirani ugovor iz Sevresa od 1920. godine. Ovaj posljednji Kurdima je ponudio pravo na referendum. Na koncu je teritorij na kojem su živjeli podijeljen između Turske, Iraka, Sirije i Irana. Jedan manji broj Kurda ostao je u Azerbejdžanu, Armeniji i Gruziji.

Do kraja 90-ih kurdska oslobodilačka borba patila je od nejedinstva, opterećena plemenskim, ideološkim i političkim suparništvima, međusobnim sukobima za tuđe interese. Posebno su Iran i Irak koristili kurdske razmirice Kurdske demokratske partije (KDP) i Patriotske unije Kurdistana (PUK) 70-ih, 80-ih i 90-ih, a sve za vlastite interese.

Irački Kurdi su dobili nadzor nad energetskim resursima i počeli su bez kontrole Bagdada prodavati sirovu naftu na evopskom tržistu.

A onda se desila prekretnica. Kurdi su dobili političku autonomiju u Iraku, formirali efikasne sigurnosne snage, proglasili autonomiju u Siriji i unaprijedili svoj staus u Turskoj. Irački Kurdi su dobili nadzor nad energetskim resursima i počeli su bez kontrole Bagdada prodavati sirovu naftu na evopskom tržistu. Tako su i razmišljanja o nezavisnosti, vlastitom pasošu ili nacionalnom fudbalskom timu postala manje nerealna.

Granice Sykesa i Picota na Bliskom istoku postaju sve bljeđe, baš poput utjecaja Francuske i Velike Britanije u tom dijelu svijeta. Umjesto nekadašnjih kolonijalnih sila, snage danas odmjeravaju Iran i Saudijska Arabija, Iran i Turska ili Turska i Saudijska Arabija. Međutim, veliki broj analitičara saglasan je da bi u duelu regionalnih sila na kraju najviše mogli dobiti baš Kurdi.

Historijska mogućnost

Novo su poglavlje otvorili irački Kurdi, sklapanjem strateškog saveza sa Sjedinjenim Američkim Državama 1991. godine. Američka invazija na Irak i svrgavanje režima Sadama Huseina 2003. godine omogućili su napredovanje kurdskih boraca (pešmerga) prema jugu i oslobađanje cijelog područja nastanjenog Kurdima. O tom susretu direktno je svjedočio njihov najveći američki prijatelj Peter W. Galbraith, bivši američki ambasador u Hrvatskoj, u svojoj knjizi The End of Iraq (Kraj Iraka, 2006).

Nakon iračke okupacije Irak je u tom dijelu uređen po modelu Dejtonskog sporazuma. Amerikanci su nam dali detaljan prijedlog, skoro cijelu verziju novog ustava, svjedočio je Mahmud Osman, kurdski član Ustavne komisije Iraka. Tako je vojni uspjeh pešmerga 2003. cementiran novim iračkim Ustavom 2005. godine. Kurdi su dobili teritorijalnu autonomiju de jure i de facto, te podjelu vlasti u Bagdadu.

Dvije najveće političke partije, nerijetko ljuti neprijatelji i suparnici, KDP i PUK, dogovorile su funkcionalnu podjelu vlasti. Njihova regionalna Vlada postala je ne samo centar kurdske politike, nego i novi politički i ekonomski faktor Bliskog istoka. Samopouzdanje je bilo toliko da je lider autonomne regije Masud Barzani zaprijetio da će intervenirati u sirijskom sukobu kako bi zaštitio život kurdskih civila na istoku Sirije. Saradnja s Turskom, na drugoj strani, omogućila je ekonomsku ekspanziju iračkog Kurdistana kakva još nije viđena. Prva isporuka sirove nafte preko Turske prodata je na evropskom tržištu u maju ove godine. Glavni grad Arbil (Irbil) krase novi hoteli sa pet zvjezdica, a za međunarodni aerodrom se kaže da je bolji od onog u Bagdadu.

U geopolitičkoj partiji šaha Damaska i Ankare najveći dobitnici mogu ponovo biti sirijski Kurdi, koji su već proglasili svoju autonomiju u januaru 2014. godine.

Arapski nacionalizam godinama je negirao kurdski identitet u Siriji. Režim Bashara al-Assada marginalizirao je Kurde, politički i ekonomski, u dijelu kojeg oni nazivaju Zapadni Kurdistan. Stotinama hiljada ljudi onemogućeni su državljanstvo i osnovna ljudska prava. Izbijanjem narodnih protesta i vojnih sukoba Slobodne sirijske armije, s jedne i režimskih Assadovih snaga, s druge strane, otvorena je historijska mogućnost za promjenu njihovog statusa. I dok su trajali odlučujući sukobi u Halepu i Damasku, sirijska vojska se povukla sa istoka zemlje 2012. godine, ostavljajući slobodan prostor lokalnom kurdskom stanovništvu.

Kurdska regija u Siriji nije bila u centru pobune protiv vladajućeg režima, niti su lokalni Kurdi veliki simpatizeri Slobodne sirijske armije. Posebno se plaše radikalnih pripadnika samozvane Islamske države Irak i Levant ili Al-Nusra brigade. Radnička partija Kurdistana (PKK) ranije je pronalazila svoje utočište u tom dijelu Sirije kod sestrinske Demokratske unije (PYD). I dok je sirijski režim povlačenjem Vladinih snaga prepoznao priliku da preko PKK/ PYD indirektno destabilizira prilike u Turskoj, vlasti u Ankari su otvorile pregovore s lokalnim Kurdima. Na proslavi kurdske Nove godine (Newroz) 21. marta pročitano je Ocalanovo pismo, u kojem se proglašava “kraj oružane borbe” i poziva gerilce na povlačenje iz Turske. U geopolitičkoj partiji šaha Damaska i Ankare najveći dobitnici mogu ponovo biti sirijski Kurdi, koji su već proglasili svoju autonomiju u januaru 2014. godine.

Nove granice

“Pred nama je zlatna mogućnost i moramo biti spremni za nju, jer se takve prilike rijetko ponavljaju”, izjavio je s velikim osmijehom na licu Behcet Bashir, predstavnik Kurdske demokratske stranke Sirije u Irbilu. “Svašta se još može dogoditi u Siriji, ali čak i u najgorem scenariju Kurdi će izaći kao pobjednici. Ako ništa drugo, barem će vladati svojim regijama”, dodao je on na kraju svog izlaganja.

Dok su postrojbe ekstemnog ISIL-a tjerale iračku vojsku na sjeverozapadu Iraka u protekle dvije sedmice, regularne postrojbe iračkih Kurda preuzele su kontrolu nad Kirkukom, najvećim nalazištem nafte na sjeveru Iraka, te povećale teritorij pod svojom kontrolom za 40 posto. Zapravo, za samo 48 sati nakon što su pripadnici ISIL-a i plemenski borci sunitskih Iračana zauzeli Mosul, Kurdi su kontrolirali teritorij od granice sa Sirijom do pokrajine Dijala, u blizini Irana. Riječ je o spornim i etnički pomješanim selima i gradovima, o kojima Kurdi nekoliko godina govore da pripadaju iračkom dijelu Kurdistana.

Lokalno stanovništvo i politička elita bez ustezanja i straha sve više govore o vlastitoj državi, a njihova vojska pokazala se bolje organiziranom od skupe iračke armije.

Zauzimanjem Kirkuka najmanje jedna trećina iračke nafte sada je pod njihovom kontrolom. To znači da bi kapacitet za prodaju nafte mogao porasti na pola milliona barela dnevno (50 miliona dolara). Kurdi su, također, došli u situaciju da pokažu vlastiti tretman manjinskih zajednica pod njihovom kontrolom, prvenstveno sunijskih Arapa i etničkih Turkmena, te iračkih izbjeglica koje bježe od radikalnih formacija ISIL-a. Lokalno stanovništvo i politička elita bez ustezanja i straha sve više govore o vlastitoj državi. Posebno ih raduje činjenica što se njihova vojska pokazala bolje organiziranom od skupe iračke armije.

Na Bliskom istoku se ispisuju nove stranice historije. Da li će generacijski snovi Kurda postati politička realnost? Turska, u kojoj živi između 12 i 13 miliona manjinskih Kurda, otvoreno se protivi takvom razvoju situacije u svom susjedstvu. To neće dopustiti ni Iran, u čije tri zapadne provincije živi šest do sedam miliona manjinskih Kurda. Ne odgovara to ni Siriji, koja bi mogla izgubiti dio svoje teritorije na istoku. Jedna je ocjena, ipak, sve realnija – Kurdi su sve samostalniji i o tome drugi sve manje odlučuju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO