Gdje se, zaista, trebao pojaviti Kordić

Piše: Damir Petranović

Postoje trenuci u kojima čovjek osjeti iskreno i duboko beznađe, kada shvati sav besmisao ljudskog postojanja i izopačenu, perverznu crtu ljudske rase. To su momenti kada ne možeš ništa osim zariti glavu u ruke, tupo buljiti u prazninu i nadati se da nećeš potpuno odlutati u malodušje. Kada preispituješ vlastitu duhovnost i zdrav razum, kada se zbunjeno osvrćeš oko sebe i uzalud tražiš zrnce razumijevanja i neku normalnu dušu koja će te eventualno razumjeti.

Manje bih se živcirao

Vjerojatno nema tog kutka na kugli zemaljskoj gdje je na ovako malom prostoru koncentrirano toliko mnogo patnje, nepravde, bešćutnosti i divljaštva kao u zemljama nastalim prije dva desetljeća i nešto. A sasvim sigurno ne postoji mjesto gdje živi toliko glupana, jadnih i beskrajno izgubljenih slučajeva koji će iz godine u godinu raditi u korist vlastite štete i autistično ponavljati pogreške iz prošlosti, pa budućim generacijama u amanet ostavljati samo nevolju i jad. I onda se zgražamo kad nas nazivaju balkanskim divljacima.

Ima i onih koji nisu previše religiozni, pa vjeruju samo u ljudsku dobrotu i nekakvu kozmičku ravnotežu. I oni bi ovih dana trebali staviti ključ u bravu i formalno zaključiti da ljudska vrsta evolucijski nije ništa naprednija u odnosu na krdo bizona ili jato lastavica, dapače. Doduše, jedini na ovom svijetu imamo vlastitu svijest, ali nije da je bog zna kako koristimo. Da se mene pita, u idućem životu radije bih se ponovno rodio kao kakav leptir, galeb ili vinska mušica. Pa i komarac.

U svakom slučaju, manje bih se živcirao.

Svakakve misli čovjeku prođu kroz glavu dok gleda bizarne prizore iz Zagreba i Busovače u srednjoj Bosni, tog ubogog kraja kojemu su nebesa podarila pitome brežuljke, nevjerojatnu prirodu i vječnu patnju koja već po ustaljenom rasporedu stiže u pravilnim vremenskim razmacima.

S nebesa, odnosno iz zatvora Karlau kod austrijskog Graza, nakon punih sedamnaest godina ondje se ovih dana ukazao Mesija. Stepinac. Isus. Božanstvo.

Ukratko, Dario Kordić.

Svi smo već bili zaboravili tog kržljavog i suhonjavog čovječuljka, sitnog i bljedunjavog ‘očalinka’ kojemu je rat došao kao naručen.

Usred masovnog klanja

Umjesto mirne, dosadne i beznačajne karijere u nekakvoj lokalnoj tvornici, sudbina mu je namijenila ulogu važnog političkog faktora i dala priliku da ponosno paradira u maskirnoj uniformi usred onog masovnog klanja u devedesetima. Zaboravili smo ga jer ga je njegova vlastita druga domovina još nekad 1997. godine svečano izručila u Hag i od njega oprala ruke, svjesna da je riječ o političkom ulogu koji će joj s druge strane donijeti barem malo manje pritiska i prijekih pogleda izvana.

A njega, Kordića, najžešći HDZ-ovci tada su očito uvjeravali da se žrtvuje za pravu stvar, za nacionalne interese i sudbinu vlastitog naroda. Samo što valjda ni oni nisu računali da će ih ovaj toliko ozbiljno shvatiti.

Pojavio se, dakle, Dario Kordić u svom rodnom kraju, nakon godina i godina robijanja zbog ratnih zločina. Teških, monstruoznih i normalnom ljudskom umu neshvatljivih gadarija.

Pojavio se s gardom uskrsnulog Isusa, u što je i sam sebe u zatvoru uvjerio, a vjerojatno je malo pomogao i crveni tepih koji su mu prostrle Katolička Crkva i njegova vlastita stranka. Pobjednički je uzdigao ruke i nakon sedamnaest godina križnog puta onako mesijanski pozvao na jedinstvo naroda. I doživio oduševljeno klicanje mase.

To je jedan od onih trenutaka kada čovjek mora osjetiti iskreno i duboko gađenje, prezir prema vlastitom rodu i neopisivi sram zbog jednog dijela svog kolektivnog identiteta. Da – sram, trulež, beznađe…

Naravno, ova priča ne mora biti samo o Dariju Kordiću – ali jest o njemu. Ne mora biti ni o Srednjoj Bosni, tom nesretnom ubavom kraju, ali jest. I ne mora biti ni o Ahmićima, tom selu koje je ušlo u kolektivnu memoriju cijele regije. Ali, evo baš jest. O Ahmićima i tih 116 nevinih žrtava, od one tromjesečne spaljene bebe i onih jedanaestero djece koja nisu doživjela uskrsnuće sveca iz Busovače, pa sve do starice od osamdeset i kusur godina – zaklane na pragu rodne kuće.

Kako to već obično biva, riječ je o zločinu koji je samo dio krvavog mozaika iz devedesetih godina prošlog stoljeća, jer sličnih smo se monstruoznosti pošteno nagledali, ali svejedno o događaju koji s ove distance izgleda potpuno nezamislivo. Nestvarno.

Nepodnošljiva uzurpacija

I možda je Kordić zbilja u pravu kada sam sebe smatra nevinim. Možda zbilja nije kriv, nego su one utopijske prizore vezivanja hrvatskih i bošnjačkih zastava rasturili strani špijuni, bjelosvjetski prevaranti, beogradski provokatori, masonske lože ili Englezi, kako je to popularno tumačiti u hrvatskim nacionalno osviještenim krugovima. Možda je čovjek stvarno žrtvovan za primjer, samo po zapovjednoj odgovornosti i na osnovu friziranih dokumenata, dok stvarni krvnici i danas šetaju na slobodi.

Da je sličnih divljaštava bilo na svim stranama i da je svatko na neki način štitio svoje mamlaze, notorna je stvar koju ne treba dokazivati. Ima mnogo tužnih slučajeva, pa baš i u toj Srednjoj Bosni, masovnih logora i likvidacija u nacističkom stilu nerazjašnjenih do dana današnjeg.

Ali to ništa ne mijenja na stvari: iza ove ratne epizode ostalo je 116 humaka s imenom i prezimenom, stotinu i šesnaest krvavih podsjetnika na najgore ljudske osobine koje u ratu uvijek isplivaju na površinu.

Međutim, stvar koja još više baca u depresiju jest ta nepodnošljiva uzurpacija vjere, ta plitka i beskrajno uvredljiva navika da se između dobrote, poniznosti, suosjećanja, solidarnosti i milostivosti uvijek bira samo i jedino poziciju žrtve, tu vrijednu monetu čije korištenje obično potpuno anulira sve ostale aspekte religioznosti.

Dario Kordić danas se deklarira kao veliki vjernik, osoba koje je u dugim zatvorskim danima spoznala samu bit postojanja. Kvragu, čak je i istjerivao đavla iz jednog kolege iza rešetaka i preveo ga na svijetlu stranu, što je bilo dovoljno da i sam stekne status polubožanstva.

A ako za išta možemo sa sigurnošću reći da je lažno i glumljeno, isprazno i pokvareno, onda je to upravo njegovo tumačenje katoličke vjere. Da je Dario Kordić zbilja široka srca i velike poštene duše, bio kriv ili nevin, već prvog dana po izlasku iz zatvora pojavio bi se na mjestu strašne tragedije i poklonio žrtvama. Nije to moralo biti čak ni iskreno ponizno kajanje, već samo simbolična gesta kojom bi dokazao da je barem za gram pametniji i iskusniji nego prije dvadeset i kusur godina.

Natrag u krvavu prošlost

Da je iskreni vjernik, ponavljamo, posve sigurno ne bi vraćao cijeli jedan narod natrag u krvavu prošlost, otvarao još nezacijeljene rane i progovarao jezikom koji jezivo podsjeća na bolni podatak da se klanja na ovim prostorima u pravilu događaju svakih pedesetak godina.

Da je barem malo pratio primjer Ante Gotovine, koji je duboko kršćanski pozvao na okretanje budućnosti i miran suživot svih ljudi i nacija, ne bi jučer pod bejzbol-palicom pukla glava čestitog profesora Slave Kukića, jednog od rijetkih koji su se otvoreno sjetili sela Ahmići i te krvave zore na dan 16. travnja 1993. godine.

Pa zar nam nije konačno dosta? Nesretni Kordiću, gdje će ti duša?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera