Metamorfoza bijednika i lekcija susjedima

Piše: Damir Petranović

Kad netko iz naftalina izvadi onu narodnu ”Daj čovjeku vlast, pa ćeš vidjeti kakav je”, prosječan čovjek obično se sjeti kakvog važnog komunjare koji je godinama prosperirao u komitetima i soc-panelima, strpljivo se uspinjao u partijskoj hijerarhiji i onda se s vremena na vrijeme ukazao u svom rodnom selu.

Tu bi, naravno, bivao dočekan s crvenim tepihom i malograđanskom poniznosti lokalnih aparatčika, samo kako bi im udijelio tričavih nekoliko kamiona asfalta i radno mjesto za rođakovu malu. Kao da, Bože oprosti, sve to vadi iz vlastitog džepa.

Scena vjerojatno nije nepoznata svakom starijem stanovniku bivše Jugoslavije. Svi će se oni s lakoćom sjetiti da je gotovo svako selo imalo ‘svog čovjeka’ tamo gore u strukturama, milostivog i socijalno osjetljivog druga, koji ne bi zaboravio odakle je potekao. Bila je to tako uobičajena jugoslavenska navika, koja se samo logično nadovezala na uhodan sistem funkcioniranja cijelog društva. A on se mogao lako svesti na jednu slikovitu frazu: potezanje za rukav.

Uglavnom, iz komunizma smo odavno izašli, pa je red da se i mentalna slika ponešto izmijeni. Kad netko ponovno spomene otrcanu uzrečicu s početka teksta u Hrvatskoj se danas pred očima ukaže jedna sasvim konkretna osoba s nešto friškijim datumom rođenja i jedna nešto aktualnija pojava. A ona se odaziva na ime Ivo Sanader.

Istinu za volju, osim što simbolizira pokvarenost vlasti, zbog čega su još prije nekoliko stoljećima stari Dubrovčani svoje kneževe mudro birali na rok od samo mjesec dana, čovjek na plećima nosi breme još nekoliko uvriježenih poštapalica. Recimo one ”Imao, pa nemao”. Da ne spominjemo staru i prostu definiciju politike kao zanata.

Usiljeno hihotanje

Ivo Sanader, dakle: bivši hrvatski premijer koji je prije samo nekoliko godina uživao status gotovo pa boga Sunca, neprikosnovenog i od nebesa poslanog vođe, ovog tjedna definitivno je skončao svoju političku karijeru.

Da, naravno, Hrvatska je jedna neobična država i nikakvi spektakularni obrati ne bi nas trebali iznenaditi, ali čak i za nju bilo bi previše da se u jednom trenutku ponovno prikloni čovjeku koji je – evo, službeno je i pravomoćno – najobičniji lopov, ratni profiter i veleizdajnik. Da ne govorimo o onoj čudnovatoj ostavci na mjesto premijera, koje su Hrvati, još opterećeni potrebom za ”ćaćom nacije”, doživjeli kao da ih je njihov vlastiti roditelj napustio.

Ta vrsta u hrvatskom slengu obično se naziva ”uhljebima”, a lako ćete ih prepoznati po važnom držanju, poslovnom outfitu, praznom rokovniku pod pazuhom i previdivom rutom kretanja. 

Njegov povratak u javnu sferu fizički se ionako neće dogoditi još najmanje osam i po godina, koliko će provesti iza rešetaka, pa imamo dosta vremena za analizu Sanaderove političke i osobne patologije; u ovom trenutku nešto zanimljivije je promatrati metamorfozu svih onih stotina i stotina bijednika, ljudskih parazita koji su bivšeg premijera pratili u stopu, usiljeno se hihotali na njegove glupaste šale i krotko poginjali glavu svaki put kad bi se ovaj digao na lijevu nogu.

Ta vrsta u hrvatskom slengu obično se naziva ”uhljebima”, a lako ćete ih prepoznati po važnom držanju, poslovnom outfitu, praznom rokovniku pod pazuhom i previdivom rutom kretanja. Obično na pola metra iza šefa. Prostaci znaju reći da im ”vire samo nogice”.

Oni su, dakle, do danas u najboljoj komunističkoj maniri izbrisali sve Sanaderove slike iz službenih monografija i uklonili njegove portrete, goleme koliki je bio njihov stupanj ulizivanja, sa zidova i fasada stranačkih prostorija. Ako je tko imao memoriran Sanaderov broj mobitela, a imali su ga svi, samo kako bi se pokazivali u društvu i povlačili veze tamo gdje je potrebno, u međuvremenu su ga skrivećki izbrisali. Prema bivšem šefu ponašaju se kao prema ludom rođaku zaključanom negdje na tavanu.

A prije samo nekoliko godina stvari su izgledale sasvim drugačije: potpisnik ovih redaka imao je (ne)sreću biti jedan od susjeda velikog hrvatskog sina, pa je na svoje oči mogao gledati potoke vazelina i ljudskog dostojanstva kako se slijevaju niz Riječku ulicu u Splitu, gdje su lokalni HDZ-ovci znali provesti i po nekoliko sati na kiši čekajući Sanadera da se udostoji izaći iz svojih odaja.

Osim uhljeba, tu su i čete ”običnih poklonika”, od salonskih ljevičara, preko ”opinion makera” u medijima, sve do srpske zajednice u Hrvatskoj. Pa čak i prve lige europskih političara: svima njima Ivo Sanader predstavljao je gotovo pa idola do tog famoznog lipnja 2009. godine. A nakon toga datuma, te prijelomne točke u hrvatskoj povijesti, najednom im je postao kužan.
I ostao sam.

Neće na strijeljanje, ali bogme hoće u zatvor. Osam i po godina za početak, makar na čekanju ima još nekoliko sudskih procesa. I kaže da će – daleko od premijerske moći i statusa, kao i ukradenih para, pa čak i male gomile oduzetih odlikovanja – uživati kao u tišini samostana.

Danas koji put zna biti dirljivo gledati ga kako se u sudnici batrga pod teretom dokaza, kako uvjeren u svoju nevinost maše gomilama papira i gotovo autistično ponavlja da su mu sve smjestili. Čovjek vjerojatno nije ni svjestan činjenice da je Hrvatska dosegla stupanj razvoja na kojemu za premijera nije baš normalno uzeti nekoliko milijuna provizije od kakve banke, prodati nacionalno blago poput naftne kompanije za smiješnih desetak milijuna eura mita ili doslovno prati državnu lovu za svoje kuće, automobile, putovanja i umjetničke perverzije.

Da se ogradimo: Hrvatska je valjda došla do te faze. Ali nikad ne reci nikad.

Poput Elene Ceausescu

Promatramo li iz čisto ljudskog rakursa, mora se priznati da Sanaderove reakcije i nisu potpuno nenormalne, niti skroz neočekivane: koliko god je prije desetak godina visoko letio, toliko je danas nisko pao. Kako god ga je svjetina tada uzdizala, tako ga danas jednakim žarom gazi. A on, obnevidjeo i nesvjestan gubitka moći poput Elene Ceausescu na puškometu u svojim posljednjim trenucima, kao da ne shvaća da mu se kraj približio, pa i dalje objašnjava i prijeti.

Neće na strijeljanje, ali bogme hoće u zatvor. Osam i po godina za početak, makar na čekanju ima još nekoliko sudskih procesa. I kaže da će – daleko od premijerske moći i statusa, kao i ukradenih para, pa čak i male gomile oduzetih odlikovanja – uživati kao u tišini samostana, što je ionako bila njegova ambicija prije nego što je krenuo u ostvarenje kleptomanskog sna. I bolje, neka čovjek na miru razmisli.
Valjda će i Hrvatska.

Kao uostalom i neke susjedne zemlje, gdje s uobičajenim odmakom od desetak godina njihovi ‘bogovi Sunca’ upravo doživljavaju svoje zvjezdane trenutke. Ako su dosad išta mogli naučiti od Hrvatske, onda je to činjenica da u današnjim vremenima veliki vođe više ne žive vječno, niti je narod vječno slijep.

Prizemljenje je za narodna božanstva obično bolno i okrutno, a masama ostaje samo osobna nelagoda i kolektivna mrlja na savjesti. Bez obzira na retuširane fotografije, sređeni imenik u mobitelu i ulickanu, svijetlu europsku perspektivu & budućnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera