Brazilska pobuna protiv fudbala

Čitav svijet očekuje da će domaćin uzeti titulu, a Brazilci na ulicama, siti pljačke u ime fudbala. (EPA)
Čitav svijet očekuje da će domaćin uzeti titulu, a Brazilci na ulicama, siti pljačke u ime fudbala. (EPA)

Piše: Andrej Nikolaidis

Zadnje je vrijeme došlo: Brazilci se bune protiv fudbala.

Sad smo, manje-više, vidjeli sve. Još da dočekamo veliki miting protiv piva u Minhenu i sto hiljada ljudi na Trafalgar squareu koji traže ukidanje pabova u Velikoj Britaniji, i to bi bilo – to.

A mislio sam da su šanse da se u Brazilu održe demonstracije protiv fudbala značajno manje nego da svemirski brod sleti na jednu od piramida u Visokom.

Međutim…

U British Libraryju u Londonu održana je, recimo to tako, konferencija o Balkanu. Nisam ja tu ništa pametno imao reći. Uostalom, držim kako se o Balkanu ništa pametno i ne može reći. Šta god kažeš, pogriješio si, pa je otud jedino pametno odbiti da se o tome govori.

Ali jesam pomenuo kako mi nije jasno zašto se govornici o Balkanu stalno žale na zapadne predrasude i stereotipe o nama. Da li je nas stvarno briga šta o nama i našoj kulturi misle Norvežani ili Amerikanci?

Dobro smo se potrudili da na ovoj planeti ne ostane niti jedan kutak u kojem nisu čuli za naše podvige iz zadnjeg frtalja vijeka.

Dobro, znam da tamo neko može donijeti odluke zasnovane na predrasudama, a odluke velikih, naročito kada su pogrešne, gadno pogađaju male… Ali, ipak, mislim kako je stvar elementarnog ljudskog dostojanstva da te to šta o tebi misli stanovnik New Yorka ne zanima više nego što njega zanima šta ti misliš o njemu.

Svi su čuli za nas

Nekad smo gastarbajtere, kada bi ljeti posjetili zavičaj, pitali: a znaju li oni tamo za nas? Danas znamo da znaju: dobro smo se potrudili da na ovoj planeti ne ostane niti jedan kutak u kojem nisu čuli za naše podvige iz zadnjeg frtalja vijeka.

Ali nismo zadovoljni, to opasno sekira naše intelektualce i profesore društvenih nauka, kako oni tamo nas vide. Imaju puno predrasuda, to je. Ne poznaju našu istoriju. Ne poznajemo je, doduše, ni mi, jer se svakih pedeset godina piše nova.

Knjige njihovih pisaca pune su imena naših gradova koji su pogrešno napisani, ili su ti gradovi smješteni u pogrešne države. U njihovim filmovima glumci koji glume “naše” često ne govore naš, nego češki, recimo.

Jesu dali četiri gola – jedan doduše sebi – ali ovo je najgori Brazil koji pamtim.

Ako je muško a naš je – terorista je ili kriminalac. Ako je žensko a naša je – ta je ili izbjeglica ili žrtva užasnog nasilja na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti kako naša društva imaju još malo pa pećinarski odnos prema ženama. A to naravno nije tačno – šta ženama fali kod nas?

Zapadnjaci, još, misle da smo lijeni. Šta bi moglo biti dalje od istine? Zar da budu lijeni ljudi koji su smislili izreku “sjedanje je opuč pri ležanju” ili “kad vidiš da neko radi, ti produži, da ne smetaš”?

Ta igra je, međutim, zgodna za obje strane: mi njima kažemo kako imaju predrasude o nama, jer lakše je tražiti da drugi promijeni perspektivu nego promijeniti sebe, onda oni priznaju, jer će tako posvjedočiti sebi da su dovoljno slobodoumni, da su spremni nadrasti svoju kolonijalnu prošlost i grijehe koji u njoj leže. Pa i jedni i drugi ostanemo ista fukara kakvi smo i bili.

Predrasude o Brazilcima

Brazilcima je očito svejedno što mi mislimo da oni po čitav dan igraju sambu i fudbal na plaži. Dosta je Brazilcima fudbala i toga da se pare koje bi mogle ići na socijalu troše na Svjetsko prvenstvo. Zato se desilo čudo: Mundijal se igra u Brazilu, čitav svijet očekuje da će domaćin uzeti titulu, a Brazilci na ulicama, siti pljačke u ime fudbala.

Tako to biva kada se oni koji vladaju malo zanesu, pa zaborave da formula “hljeba i igara” ne funkcioniše kada iz nje makneš hljeb.

Nakon utakmice Brazila sa Hrvatskom, postalo je jasno još nešto: da je Brazilcima svejedno i za to što mi mislimo da oni znaju igrati lopte. Jesu dali četiri gola – jedan doduše sebi – ali ovo je najgori Brazil koji pamtim. Možda će oni na kraju i osvojiti kup, ali ono što igra Brazil nije brazilski fudbal. Ovo kao da je Mourinhov Brazil.

Zašto preplićem priču o fudbalu i priču o našoj navici da kukamo zbog nepravde koja nam se čini? Zato što kuknjava nikada neće opravdati poraz, ali uvijek hoće odvesti u njega.

Penal kojim su čašćeni protiv Hrvatske ne bi bio dosuđen na utakmici koja otvara Pivske sportske susrete u Plužinama, a kamoli na otvaranju Svjetskog kupa. Pa je Neimar jedva i to utjerao. Po zaletu je bilo jasno da neće dobro šutnuti: dok je stigao do lopte, već se umorio. A kako i ne bi, kad je išao desno pa lijevo, pa stao, pa krenuo, pa, valjda, opet stao…

Simpatičan je Nejmar, mlad momak, kulturan, što bi rekli u Podgorici – vazda se prvi javi, ali da parafraziram riječi kojima je Nikola Nikić opisao Davida Beckhama: ne bi on meni igrao ni u “Pofalićkom”.

Što jest-jest, nije da to kako je sudija nagrdio Hrvatsku nema vaze sa tim kako nas “oni gore” vide. Nas, i sve druge kao mi: male. Jasno je da bi svirao Japanac taj penal za Brazil protiv bilo koje male ekipe, kao što je jasno i da ne bi – da se ono zbilo u šesnaestercu Njemačke.

Poslije je Brazilac objašnjavao kako nije igrač koji simulira, kako je osjetio dodir hrvatskog beka. Neka te priče: bio bi penal sve i da je osjetio da ga bek ružno gleda.  

Navijanje u pabu

Utakmicu smo odgledali u nekom pabu blizu Red Lion Squarea. Kad je sve bilo gotovo, jedan iz grupe mladića koji su sjedili kraj nas je rekao: “Da je igrao Džo, ne bi nam dali nijedan.”

Zanimljivo, i Džo se pred FIFA-om branio njihovim predrasudama i nepoznavanjem naše istorije. “Za dom spremni” je, objasnili su Džoovi branitelji tupavim, neinformisanim strancima, stari Hrvatski pozdrav, ničeg uvredljivog u njemu.

Ali ne možeš ti tu ništa, to ti je jedna od predrasuda koje zapadnjaci imaju o nama. Nevjerovatno: oni misle da je čovjek koji u transu uzvikuje fašistički pozdrav – fašista?!

Zašto preplićem priču o fudbalu i priču o našoj navici da kukamo zbog nepravde koja nam se čini? Zato što kuknjava nikada neće opravdati poraz, ali uvijek hoće odvesti u njega.

Postoji samo jedan način da nešto napraviš – u fudbalu ili sa svojim životom, svejedno. Da prevaziđeš sva ograničenja, da izađeš iz uloge koju ti dodjeljuje geografija, istorija, porijeklo ili FIFA, da na nepravde, bilo one sa mirovnih konferencija bilo one sa fudbalskog terena, odgovoriš tako to ćeš ostati uspravan i još jači, da se digneš onda kada padneš, jer nikada i nije riječ o tome koliko snažno udaraš, nego koliko brzo možeš ustati nakon što te udare.

Da uspiješ sve to, i pobijediš.

Ja vjerujem da fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine to može.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Copacabana, Ipanema i ostale znamenitosti slavnog Rija dobit će ovih dana štih Zapadnog Balkana, koji će čak i raskošnom velegradu donijeti nešto novo.

13 Jun 2014

Večerašnji protivnici Brazil i Hrvatska igrali su jednu zvaničnu utakmicu do sada i to na Svjetskom prvenstvu 2006. u Njemačkoj. Brazil je tada pobijedio, a Hrvatska ovaj put želi revanš.

Više iz rubrike Piše
POPULARNO