Opasna spirala zaduživanja

Piše: Dženan Kulović

Razvikana marketinška rečenica: “Kupujemo stvari koje nam ne trebaju, novcem koji nemamo, kako bi impresionirali ljude koje ne volimo” postala je lajtmotiv čovjeka koji na slikovit način, istina pomalo paradokslano, opisuje potrošački mentalitet u kojem je etiku rada zamijenila etika trošenja. To znači da smo se udaljili od života u okviru mogućnosti čije su obilježje bili radna etika i sklonost štednji. Ranije su život na kredit i dug smatrani velikom anomalijom i nerazumnim ponašanjem.

Danas, uz pomoć finansijske akrobatike i kreativne dovitljivosti, taj isti čovjek pokušava prikriti obilježja života u kojem više radna etika i sklonost štednji nisu na cijeni.

Za posljedicu takvog udaljavanja nalazimo se u dužničkom ropstvu, koje se objašnjava činjenicom da trošimo više nego što proizvodimo.

Nedavno objavljeni podaci nedvojbeno ukazuju da život koji je smatran velikom anomalijom i nerazumnim ponašanjem postaje dominantan u Bosni i Hercegovini.

Uzlazna tendencija

Prema podacima entiteskih vlada koji idu u prilog ovoj tvrdnji, lokalne zajednice i fondovi nerealno se zadužuju kod komercijalnih banaka. Do danas se ta cifra popela na 1,45 milijardi KM.

Međutim, kada pogledate ovu cifru ona i nije toliko zabrinjavajuća. Svaki ekonomista, teoretičar ili praktičar, makroekonomsta ili mikroekonomista, neće je uzeti za zlo ili za predmet manipulacije.

Međutim, činjenica koja zabrinjava odnosi se na nerealan uzlazni trend zaduživanja ili, narodski kazano, porasle apetite dobrano preglomaznog i neodrživog administrativnog aparata.

Uzmimo samo podatak da je potraživanje komercijalnih banaka od entitetskih vlada u 2009. godini iznosilo 356 miliona KM, te da je do danas imalo uzlaznu tendenciju koja je pet puta viša, onda nesumnjivo možemo izvesti zaključak da je stanje, zaista, zabrinjavajuće.

Dodatna zaduženja ravnodušno možemo pripisati lošem vođenju finansijske politike od državnog do lokalnog nivoa.

Bankarski sektor u Bosni i Hercegovini u većini slučajeva pripada stranim komercijalnim bankama, koje diktiraju razvoj naše privrede. Istini za volju, najviše inovacija u bankarskom sektoru su donijele upravo strane komercijalne banke, koje su iskoristile tromost domaćih komercijalnih banaka i nametnule visoka pravila igre, koja su ih učinila konkurentnijim na tržištu i povoljnijim partnerima prilikom zaduživanja. Međutim, sama visina duga ne bi bila toliki problem da je posuđeni novac produktivno uložen (novi proizvodni kapaciteti, nova radna mjesta, nova konkurentna preduzeća i slično), nego je većina tog novca potrošena neproduktivno.

Također, svemu ovome kumuje i nepostojanje propisanih procedura kojim se osigurava transparentnost u pregovorima sa komercijalnim bankama, iz čega proizilazi da veliki dio koruptivnih rabota proizilazi iz pogodavanja funkcionera stranim komercijalnim bankama, koje se, naprosto, favorizuju u odnosu na domaće komercijalne banke prilikom zaduživanja.

Dodatna zaduženja ravnodušno možemo pripisati lošem vođenju finansijske politike od državnog do lokalnog nivoa. Ovo je posebno došlo do izražaja uvođenjem poreza na dodanu vrijednost (PDV), koji je donio ogroman priliv novčanih sredstava, a koja su političari, umjesto da su ih usmjerili u neophodne socijalne programe, usmjerili u nepotrebne rastrošne prohtjeve. Tako pomamljeni pohrlili su naglom povećanju svojih plaća i broja zaposlenih, koje u vrijeme velike krize (koja ih je očito zatekla nespremne) nisu ni pomišljali smanjiti, a samim tim ni primljene radnike otpuštati. Takvo rastrošno ponašanje ostavilo je nesagledive posljedice.

Samo za primjer, u većem bosanskohercegovačkom entitetu budžetski deficit je dostigao iznos od skoro 350 miliona eura, dok je u manjem bosanskohercegovačkom entitetu budžetski deficit nešto manji i iznosi 80 miliona eura. Dodatno zaduživanje ukazuje na nelikvidnost budžeta koji moraju posezati za drugim finansijskim derivatima kako bi namirili budžetske minuse. Tako entitetske vlasti pokušavaju rupe u budžetima popuniti prodajom trezorskih zapisa, a ne kreiranjem razvojih projekata. Nažalost, ni taj novac uglavnom nije usmjeravan u investicione aktivnosti koje bi stvarale novu vrijednost i nova radna mjesta, što bi za posljedicu imalo jačanje našeg razvojnog potencijala, nego je završio kao lična potrošnja stanovništva ili javna potrošnja države na svim nivoima.

Ako se zaduživanje kod komercijalnih banaka i dalje nastavi, a hoće, jer nam to pokazuje uzlazni trend, to nikako neće biti u interesu građana i njihove djece, koja će generacijama otplaćivati dugove komercijalnim bankama.

Da stanje nije nimalo bezazelno kako nas uporno uvjeravaju političari, moguće je pronaći u prešućenoj analizi uglednog britanskog magazina “The Economist”, koji je Bosnu i Hercegovinu svrstao među one zemlje u kojima postoji visok rizik prijetnje socijalnim nemirima u godini koju uveliko gazimo. Minuli događaji su osvjedočili da navodi uglednog britanskog lista nisu za potcijeniti i odbaciti. Međutim, veliki problem će biti onda kada entitetske budžete dodatno opterete prispjeli rekordni iznosi dugova koje će trebati vraćati. Tako prema trenutnim podacima oba entiteta treba da vrate više od 650 miliona eura dospjelih obaveza. Pri tome valja naglasiti i to da je ukupni dug većeg bosanskohercegovačkog entiteta prešao 2,5 milijarde eura, dok je dug manjeg bosanskohercegovačkog entiteta prešao 2,4 milijarde eura.

Istina je da postoje velika odstupanja u podacima o strukturi duga kod entitetskih Agencija za bankarstvo. Međutim, ono što je zajedničko je izrazito visok nivo zaduženosti kod komercijalnih banaka. Međutim, banke nisu dobri saveznici u pozajmljivanju novca. One rade na tipično komercijalnoj osnovi, pa se nerijetko i same zadužuju. Zbog toga su njihove kamatne stope za krajnje korisnike puno nepovoljnije nego što su to kamatne stope za zaduživanje kod razvojnih banaka. Ako se zaduživanje kod komercijalnih banaka i dalje nastavi, a hoće, jer nam to pokazuje uzlazni trend, to nikako neće biti u interesu građana i njihove djece, koja će generacijama otplaćivati dugove komercijalnim bankama.

Međutim, ovim problemima ne nazire se kraj. Uz zaduživanje entitetskih vlada, tom sada već podugačkom popisu počeli su se pridruživati gradovi, lokalne samouprave i fondovi sa ciljem investicionog kreditiranja infrastrukturnih projekata ili izdavanja garancija po određenim poslovima. Svakako da je potrebno stvarati ambijent za nesputanu investicionu aktivnost lokalne samouprave, ali to nikako ne smije da bude prekomjerno, jer dugovi lokalnih samouprava ulaze u ukupan javni dug države.

Nedostatak kontrole

Međutim, usljed nedostatka kontrole već sada svjedočimo da su se neki gradovi i lokalne samouprave previše zadužile. Važno pitanje i u ovom slučaju jeste ko na kraju vraća dugove lokalnih samouprava ako iste potkažu, ako im dugovi premaše potrebne depozite, ako gradovi nemaju imovinu koju mogu da založe. Jasno je da se sve vrti oko države ili entiteta, čiji budžeti moraju da izdrže zaduživanje lokalnih samouprava i gradova. Međutim, generalno to za budžet nije prihvatljivo u tolikoj mjeri, kao ni da država ogromna sredstva izdvaja u budžetu za regionalni razvoj, jer naprosto nema odakle.

Očito da oba entiteta i njima pridruženi gradovi, lokalne samouprave i fondovi nemaju drugog izlaza osim skupog kraktkoročnog zaduživanja, koje će, ukoliko se ovakav trend u budućnosti nastavi, produbiti spiralu zaduživanju. Tako će posljedice kratkoročnog zaduživanja dugoročno otplaćivati generacije koje dolaze, u ambijentu dužničke ovisnosti i potrošačkog mentaliteta.

Izvor: Al Jazeera