Hrvatska bitka crvenih i crnih

Grupica aktivista još jednom se okuplja na najljepšem zagrebačkom trgu i traži da mu se oduzme Titovo ime (Patrik Macek / PIXSELL)

Piše: Damir Petranović

Ako pratite glavne hrvatske dnevne novine, onako ležerno i neobavezno ili vam barem koji put slučajno dospiju u ruke, jedna stvar teško će vam promaknuti. Onih nekoliko crno-bijelih stranica za koje bismo pomislili da su slučajno ispale iz povijesnih arhiva, samo da pri vrhu nema vrištećih naslova o ”senzaciji”, ”prvi put ispričanoj priči”, ”nikad otkrivenim detaljima” i ”tajnom životu”.

Nema što, zbilja je veliko uredničko umijeće s trideset ili pedeset godina zakašnjenja na gotovo dnevnoj bazi izbacivati misteriozne i sočne činjenice, kao kakva prava mala novinarska remek-djela. A to se zbilja događa: gotovo da nema dana da ne doznamo čime se sve Josip Broz Tito častio, što je jeo i s kime je, da prostite, spavao. Je li Rus, Hrvat ili svemirac, s kime je drugovao po zatvorima, što mu je u prolazu šapnula engleska kraljica i kako je podnosio tvrdo kuhana jaja.

Ili, gdje je Ante Pavelić sakrio ono zlato? Što je pisao u svojim pismima djeci i zašto je imao baš onakvu frizuru? Da čovjek nije još živ? Sve ćemo to doznati u hrvatskim dnevnim razlikama, samo je doziranje nešto drugačije, ovisno o ideološkom nagibu medija. U Jutarnjem listu na tri Tita dolazi jedan Pavelić, a u Večernjem ćete na tri ustaška poglavnika dobiti jednog komunističkog maršala.

Svakodnevne bitke

Neki bi rekli da se radi o čistoj lijenosti, a možda i o dosta gadnom slučaju političke nekrofilije. Stručnjaci će objašnjavati da hrvatsko društvo još nije zatvorilo sva poglavlja iz svoje povijesti, jer, evo, o ustašama i partizanima u pravilu se vode i dnevnopolitičke bitke, pa čak i dobivaju izbori. A i građane zanima. Kako znamo? Pa ne bi valjda novine stalno pisale o tome…

Uglavnom, bitka crvenih i crnih u Hrvatskoj traje otkad Hrvatska postoji. Franjo Tuđman je još početkom devedesetih zagovarao politiku nacionalnog pomirenja, koja bi teoretski trebala ujediniti djecu svih zaraćenih strana iz Drugog svjetskog rata i staviti ih pod istu kapu, a mora se priznati da je to na neki bizaran način, ipak, funkcioniralo: taman kad bi u javnom životu počeo cvjetati ustaški sentiment, javio bi se vrhovnik s Pantovčaka i strogo objasnio da se “Titu ne smije pakovati”.

Svi skupa palimo se samo na ideologiju, tu prokletu i vražju, a opet tako dosadnu i zamarajuću ideologiju…

Koliko god bio netalentiran za dnevnu politiku i moderna kretanja u svijetu, čovjek je, ipak, znao da neovisna Hrvatska može uspjeti jedino ako se jasno svrsta na povijesno ispravnu stranu. A usput je maršalu na neobičan način vratio uslugu, jer je u davnom olovnom dobu ovaj zapovijedio svojim kućnim žbirima da ”Tuđmanu ne pakuju”.

Danas su obojica negdje na onom svijetu, a dolje u surovoj stvarnosti i dalje bjesni vječni ideološki rat. Niti crni prihvaćaju da NDH nije nužno bila ”hrvatska”, niti crveni priznaju da antifašizam nije isto što i komunizam.

Tuđman je obožavana figura desnice, iako je bio najmlađi partizanski general, a kad im ljevica želi napakostiti  – napomene baš tu činjenicu. Kao da bi borba protiv nacista trebala biti mrlja na karijeri osnivača moderne Hrvatske.

Prvi udaraju s društvenim stanovima i Pokretom nesvrstanih, drugi idu u kontranapad s Bleiburgom i Golim otokom. I meč traje beskrajno, dulje i od onog posljednjeg gema u Ivaniševićevoj pobjedi u Wimbledonu, kada se činilo da će povijesno finale odigrano ponedjeljkom ući u još povjesniji utorak.

Pitanje Titovog trga

I eto nam ovog tjedna nove runde: grupica aktivista okupljena u udruzi ”Krug” još jednom se okuplja na najljepšem zagrebačkom trgu, pa traži da mu se konačno oduzme Titovo ime. Počeli su s akcijama prije punih četrnaest godina – odmah nakon Tuđmanove smrti, jer, jasno, da je živ stari Franjo bi im održao lekciju i posramio ih. Usput bi naziv Trg maršala Tita valjda ugradio i u Ustav.

Evo ih, dakle, mrvicu pristojnijih i artikuliranijih nego prije desetak godina, pa tradicionalno na početku svibnja pozivaju da se iz hrvatske prijestolnice protjera ”diktator i zločinac”. Jer to je uvreda žrtvama i zapreka razvoju demokracije, odavati ovakvu počast maršalu odgovornom za mučenja, proganjanja i ubijanja protivnika svog režima. Apeliraju na jedinog odgovornog u ovom slučaju, zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, da konačno reagira i na simboličan način upristoji grad koji vodi – kao da jadni ne znaju da upravo taj čovjek nema ama baš nikakvu ideološku podlogu i da će se se prebacivati iz crnog u crveno krilo kad god mu odgovara, češće i od čuvenog Ćire Blaževića.

Ovih dana se, eto, domislio nove izlike – organiziranja referenduma – što će biti dovoljno da zamagli priču do 8. maja iduće godine i jubilarnog 15. protesta. I tako ukrug, iz godine u godinu. Bitno je da se raja zabavlja.

Ako ste od ovog teksta očekivali konkretan, jasan i nedvosmislen stav o tom zagrebačkom i hrvatskom problemu, navodno velikom kao svemir, gadno ste obmanuti: ruku na srce, potpisanog autora, jednostavno, zaboli cipela za cijeli taj sklop pitanja i već mu je zbilja puna kapa, te ”računajte na nas” generacije. Ne samo da su nas gadno usosili u prošlom ratu, nego nam tovare još i svoje frustracije iz pretprošlog.

Komunizam je, naravno, bio totalitarna ideologija i diktatorski režim, koliko god kroz današnju bijednu socijalnu stvarnost bivao oslikavan sve ružičastijim tonovima. I neka ga nosi vrag, kao i sve one koji idealiziraju doba u kojem čak ni benigan prosvjed nije bio moguć. Jer, naravno, taj isti Tito svu ovu bandu bi odmah pohapsio i poslao na hlađenje u Lepoglavu.
I sad recite da barem u nečemu nismo napredovali…

A opet, kad o demokratskim i civilizacijskim vrijednostima krenu pričati baš preobučeni bivši komunisti ili oni koji svoje čistokrvne hrvatske stranke vode manirima ranog jugoslavenskog komunizma i oživljavaju doba verbalnog političkog delikta – meh, čovjeku dođe da njima u inat ostavi Tita baš na tom trgu ispred kazališta.

Samo kao podsjetnik da smo svi skupa opasno zaostali u razvoju. Jer o samoupravljanju ni danas nećemo ozbiljno raspravljati, da uz donedavno zabranjenu slobodu govora, ipak, probamo oživjeti barem nešto vrijedno iz prošlog režima – kad nam već kapitalizam, očito, ne ide od ruke. Ne, svi skupa palimo se samo na ideologiju, tu prokletu i vražju, a opet tako dosadnu i zamarajuću ideologiju…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

U novom izdanju emisije Recite Al Jazeeri gost je gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. Govori kako već 14 godina obavlja drugu po značaju izvršnu funkciju u Hrvatskoj, o odnosu s premijerom te o ukupnom vanjskom dugu Hrvatske, koji je 55 puta veći od duga grada Zagreba, iako Zagreb čini gotovo polovina hrvatskog stanovništva. Ističe svoje bosanskohercegovačko porijeklo […]

Published On 10 Mar 2014

Oko 50 ultradesničara ipak se okupilo na javnom prostoru, ali ne u organiziranom mimohodu, već u “turističkoj šetnji” pod budnim okom policije.

Published On 14 Apr 2012
Više iz rubrike Piše
POPULARNO