Istorija je trebala dobiti otkaz

'Bilo bi krasno kada bismo mogli reći da smo naučili lekciju, te kako se stradanje kakvom je bilo izloženo Sarajevo i BiH neće ponoviti' (Danilo Krstanovi?)

Piše: Andrej Nikolaidis

Ovo su dani tužnog jubileja: dvadeset dvije godine od početka opsade Sarajeva.

Istorija je, kažu, učiteljica života. Ako je tako, odavno je već trebala dobiti otkaz. Jer čini se kako iz istorije niko nikada ništa nije naučio. Zašto bismo, inače, naša istorija je bila istorija ponovljenih grešaka?

Od svih fascinacija koje primjećujemo kod Balkanaca, fascinacija istorijom najmanje mi je razumljiva. To stalno pozivanje na istoriju, ideja da politička praksa ima istorijsko, a ne tek utemeljenje u goloj moći, uvjerenje da su istorijske analogije valjan dokaz za teze o sadašnjosti, potom polaganje prava na teritorije koje su u nekom trenutku istorije bile “naše”, konačno monstruozna ideja da je neko kriv za odluke koje su njegovi preci donosili u prošlosti, ludilo koje je metastaziralo u Srebrenici, gdje se Mladić svetio turskom okupatoru…

Čemu sve to? Nije li jasno da mali i slabi nemaju istoriju? Da istoriju tvore neki drugi, koji govore drugim jezicima i vođeni su drugim interesima, a da smo mi tek žrtve istorije?

Jedino što bismo mi od istorije mogli očekivati je da nas se što prije prođe. Ali to se ne dešava. Jer mi smo pogonsko gorivo istorije – mi sagorijevamo, ona ide naprijed.

Isprazni govori

Naravno, bilo bi krasno kada bismo mogli reći kako smo, eto, naučili lekciju te kako se stradanje kakvom je bilo izloženo Sarajevo i Bosna i Hercegovina nikada nikome neće ponoviti. Ali to čak ni najciničniji od nas ne mogu izustiti ni u svojim ispraznim optimističkim govorima – svi mi odveć dobro znamo da to nije istina.

Naravno, danas je Balkan miran. Ekstremisti su sabijeni u pacovsko podzemlje. Da nema Dodika i hrvatske desnice, njihovih nacionalističkih performansa, čovjek bi bio u iskušenju pomisliti kako su se ovdje učvrstile demokratije vestminsterskog tipa.

Neki su učili brže, neki sporije, ali na kraju su svi ukapirali: želiš li vlast, moraš naći način da se uguraš u sredinu. Jučerašnji ekstremisti, poput Vučića, danas su nositelji racionalnosti u politici, pa još i utemeljitelji pravne države.

U Crnoj Gori će, kako se meni čini, u sljedećih godinu ili dvije apsolutnu vlast imati Demokratski front, čiju okosnicu čine srpske nacionalističke partije – Demokratski front koji već danas, posve razumljivo, jedva da ima strpljenja za političke partije i lidere koji bi da taj savez privedu “svojim vrjednostima”, dok će koliko sutra imati moć kakvu danas ima Vučić, pa će one koji bi da igraju ulogu prosvjetiteljskih gurua preciznim udarcima desnice u stražnjicu istjerati i iz svih onih fotelja koje im je prepustio dok su Front dovodili na vlast. 

Vladati znači krasti, i to je svakome jasno, kaže Camus.

Cijena za dolazak na vlast je, u slučaju Vučića i Demokratskog fronta, odustajanje od svoje ideologije i programa – ali zar je to bitno, kada je svakome jasno da je sama vlast jedina ideologija i jedini program svih parlamentarnih partija. Zato danas svako može u koaliciju sa svakim – i  Đukanović sa Amfilohijem koji ga proklinje i crnogorski “ljevičari” sa srpskim desničarima, ali pod uslovom da ovi daju časnu pionirsku riječ da prihvataju “njihove vrijednosti”.

Vladati znači krasti, i to je svakome jasno, kaže Camus. Ideologija, ideali, “naše vrijednosti” i istorija su za one koji su pokradeni. Kada gubitnici ne bi na raspolaganju imali sve te uzvišene koncepte kojima se mase zabavljaju dok ih oni koji ih vode potkradaju, morali bi se suočiti sa zaista strašnom mišlju: da su, eto, opet prevareni i da se to, eto, možebitno dešava zato što su tupavi pa još nisu naučili da je istorija žvaka za sirotinju. 

U knjizi Srdžba i vrijeme Peter Sloterdijk opisuje politički pejzaž savremene demokratije: to je prostor sveopšte sredine koja se prostire dokle god pogled seže. Tamo gdje još ima ekstremizma tu još nije, u punom kapacitetu, svojim bagerima koji sve poravnaju djelovala demokratija. “Radikalnost je u zapadnoj hemisferi značajna još samo kao estetički stav, možda kao filozofijski habitus, ali ne više kao politički stil”, piše Sloterdijk. Ako tako biva i kod nas, to znači da se, kako se kaže, približavamo Evropi.

Kao što u posljednjim rečenicama svoje knjige ističe Sloterdijk, »Velika se politika događa samo u modusu vježbi za ravnotežu«. 

Ako ovo još nije u potpunosti zaživjelo u Crnoj Gori, Bosni ili Srbiji, ne brinite – hoće, i to brzo. Agenti nekadašnje ekstremističke netrpeljivosti ostaju bez posla, piše još Sloterdijk. Duh vremena ne nudi im nikakve uloge. Sada se, piše, traže samo pouzdani dosadnjakovići.

Ovo je vrijeme u kojem se, da parafraziram misao koju Jakob Taubes citira u Političkoj teologiji Svetoga Pavla, na zahtjev “Biraj: Hrist ili Baraba” odgovara zahtjevom za odlaganje i proširenje istrage. Okončava se, i u Crnoj Gori, vrijeme lidera. Dolazi vrijeme političara briselskog (a to manje vidljivo, ali ne manje perverzno znači i kafkijanskog) kova.

Kao što u posljednjim rečenicama svoje knjige ističe Sloterdijk, “Velika se politika događa samo u modusu vježbi za ravnotežu”. Njemački filozof još uči da onaj koji bi da se sveti ispravlja nepravde, stvara istoriju – taj pada ispod definicije civilizovanosti.

Proces je neumoljiv. Neko mu se pridružio prije, neko poslije. Opozicija danas prihvata načela koja je DPS prihvatio prije deset godina, a deset godina prije toga zlostavljao one koji su se usuđivali istaći ta načela. Neće proći dugo i svi će se, makar retorički, zalagati za isto: svi će biti za državu Crnu Goru u Evropskoj Uniji, svi će biti protiv korupcije, jer je antikorupcijska borba osnovna mobilizacijska snaga “zrelih” demokratija, možda će čak svi biti i za NATO. Do sada nezamislivi savezi biće mogući, vjerovatno i naručeni.

Endemski primjeri bahate korupcije i političkog ekstremizma biće kažnjavani. Oni koji su navijali za jedne, sa istom će strašću navijati za druge. Onaj ko bude najviše hapsio, postaće lider, obezbijediće sebi najmanje još jedan, vrlo vjerovatno i dva mandata. Ljudi će najprije biti zadovoljni promjenama, prije svega zato što ljudi vole kada se kotrljaju glave, naročito one krunisane. A onda će, kao i uvijek, shvatiti da im fali para, pa više neće biti zadovoljni.

Era sredine

Dobra stvar u ovoj eri sredine, u ovom demokratskom “kraju istorije”… Politikom se, nadalje, ima rezona baviti iz istih razloga iz kojih se ljudi bave bilo kojim biznisom. Ali smo pošteđeni iskušenja da navijamo za takozvane političke opcije – to je jednako smisleno koliko i navijati i glasati za banku ili hedž fond.

“Kraj naše istorije” može trajati deset ili pedeset godina. Ekstremizam će se, kao i uvijek, pojaviti onda kada ponovo bude unosan. Tada ćemo reći: “Eh, ništa nismo naučili iz naših prethodnih stradanja, pa ponovo zauzeti stranu”.

Ovdje treba parafrazirati Bernharda. Oni koji su bili na strani žrtve, oni koji su aplaudirali dželatima, oni koji su bili zabrinuti za naciju i državu, oni koji su slijedili vođu, oni koji su ubijali, opet će biti na strani žrtve, opet će aplaudirati dželatima, biti zabrinuti za naciju i državu, slijediti vođu i opet ubijati.

Istorija je, kao i priroda, ravnodušna na vrijednosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike Piše
POPULARNO