Crnogorska čokoladna bombica

Bez dalje podrške SDP-a pada Đukanovićeva Vlada (Al Jazeera)

Piše: Andrej Nikolaidis

Na nedavno održanim lokalnim izborima u 12 crnogorskih gradova pobjednik je očekivan: Demokratska partija socijalista Mila Đukanovića. Najvažnija izborna utakmica bila je ona u Podgorici, koja čini gotovo pa polovinu biračkog tijela Crne Gore. I tu je DPS, reklo bi se na osnovu brojki, raznio protivnike. Toj partiji pripalo je 29 mandata ili 47,5 odsto ukupnih glasova. Demokratski front osvojio je 17 mandata, Socijalistička narodna partija osam, a koalicija Socijaldemokratska partija – Pozitivna Crna Gora pet mandata.

Pa, ipak, sve to nije bitno. Ovi su izbori bili daleko više od lokalnih. Na njima se odlučivalo da li će manji partner vladajuće koalicije napraviti odlučujući, ujedno simbolički i praktični korak, pa u glavnom gradu formirati savez sa opozicijom i tako izazvati vanredne parlamentarne izbore koji bi mogli rezultirati porazom već četvrt vijeka vladajućeg DPS-a ili će, pak, osnažiti svoj uticaj u vladajućoj koaliciji.

SDP je izašao sa ambicijom da bude tas na vagi, onaj faktor koji će ključeve crnogorske političke scene držati u svojim rukama. U tome je i uspio.

Pa, šta je, onda, odlučeno? U ovom trenutku – to ne zna niko. Osim možda Ranka Krivokapića, predsjednika SDP-a. Rezultat SDP-a na ovim izborima asocira na ekipe koje vodi Žoze Murinjo. Koji vrlo dobro zna da u fudbalu pobjeđuješ i sa 4:1, kao i sa 1:0.

Kao što ti i na izborima čak i 47,5 odsto može biti nedovoljno, a devet odsto, eto, sasvim dovoljno da postigneš cilj. Na ove izbore SDP je izašao sa ambicijom da bude tas na vagi, onaj faktor koji će ključeve crnogorske političke scene držati u svojim rukama. U tome je i uspio.

Brojni analitičari danas tvrde da je SDP najveći gubitnik ovih izbora. Ono malo što se razumijem u politiku: prije će biti da je pobijedio. Sa 1:0, doduše, i sa ne baš ubjedljivom i lepršavom igrom. Ali, u politici, kao ni u fudbalu, bodova za umjetnički dojam – nema.

Bez SDP-a Đukanovićev DPS ne može zadržati vlast u Podgorici, gdje je SDP nastupio u koaliciji sa Pozitivnom Crnom Gorom i gdje ima svega dva (ali, pokazalo se, zlatna) mandata.

Bez SDP-a DPS ne može vlast preuzeti u Pljevljima, koja su djelovala kao neosvojiva opoziciona tvrđava. Bez SDP-a DPS ne može zadržati vlast u važnom primorskom gradu Baru. Napokon, bez dalje podrške SDP-a pada Đukanovićeva Vlada.

Demokratski front se ništa ne pita

U ovom trenutku Krivokapić može da zahtijeva (i dobije) mnogo toga: od mjesta gradonačelnika u pobrojanim gradovima do važnih promjena u odnosima (tu je bilo svega: od brutalnog gaženja volje SDP-a, kao u slučaju instaliranja Miomira Mugoše na mjesto gradonačelnika Podgorice, do brutalnog gaženja Ustava, kao u slučaju treće kandidature Filipa Vujanovića za predsjednika Crne Gore) i političkoj praksi državne vladajuće koalicije (što svakako podrazumijeva ekonomske rezove i daleko efikasniju antikorupcijsku borbu).

Otud ne čudi što se u izbornoj noći prema konkurentima tradicionalno oštri Đukanović suzdržao od komentara o koaliciji SDP – Pozitivna Crna Gora. Prema onome što je sam Đukanović najavio pred izbore, upravo u njima on vidi koalicione partnere. I ne samo to. Krivokapićev SDP u ovom trenutku u svojim rukama drži sudbinu DF-a.

Uprkos pompeznim najavama o “crnogorskom proljeću” koje će oni donijeti, o rušenju vlasti i radikalnim promjenama, uprkos iritantnoj militantnoj retorici koja, po pravilu, skriva slabost, uprkos činjenici da su i dalje najjača opoziciona grupacija, DF se danas ništa ne pita, pa ni o tome što će dalje biti sa njim.

Majka je tvrdila da poslastičari čokoladne bombice prave od ostataka neprodatih kolača: ostaci se samelju i prodaju kao posve drugi, svjež kolač.

Postoji kolač, obično ga zovu čokoladna bombica… Kada smo brat i ja bili djeca, roditelji su nam branili da u slastičarnama naručujemo tu poslasticu. Mogli smo uzeti bilo šta: šamponjeze, šampite, krempite, boeme… bilo šta, samo ne čokoladne bombice. Zato što je majka tvrdila da poslastičari taj kolač prave od ostataka neprodatih kolača: ostaci se samelju i prodaju kao posve drugi, svjež kolač.

DF je čokoladna bombica. Nakon što su N-ti put izgubili izbore od Đukanovićevog DPS-a i Krivokapićevog SDP-a, teturajući političkim poljem Crne Gore kao dva grogi boksera, Nebojša Medojević i Andrija Mandić, lideri Pokreta za promjene i Nove srpske demokratije, shvatili su da to što nude nikada neće prodati. Pa, odlučili kako je vrijeme da biračima ponude nešto sasvim novo.

Umiješali su svoje partije i dodali dvije žlice odmetnutog dijela SNP-a, okupljenog oko Predraga Bulatovića. Posljednji sastojak, onaj koji definiše boju i aromu, stigao je iz Rima – bio je to Miodrag Lekić, ambasador Slobodana Miloševića u Italiji. I, voilà!: eto nove političke ponude, eto friških čokoladnih bombica.

Demokratija u teškoj krizi

Nakon tri izborna ciklusa (parlamentarni, predsjednički, lokalni) na kojima je DF – ponovo, ponovo, pa onda i ponovo – poražen, ova politička grupacija je u opadanju. Njihovi glasovi se osipaju i preuzima ih SNP. Njihov izborni džoker Miodrag Lekić potrošen je. Najprije je bio nosilac liste na parlamentarnim izborima, potom predsjednički kandidat, sada kandidat za gradonačelnika (eh, to se zove “sa konja na magarca”). Svaki put je poražen. Šta je sljedeće, da ga kandiduju za predsjednika neke mjesne zajednice u Baru ili Podgorici?

DF je definitivni gubitnik ovih izbora. Njemu ne samo da fali glasova, nego, još važnije, i vremena. Ukoliko Krivokapić produži koaliciju sa Đukanovićem, to znači da barem još dvije godine neće biti parlamentarnih izbora. Iz niza razloga, to je predugo za DF. Velika je vjerovatnoća da ta politička grupacija na sljedeće parlamentarne izbore ne bi izašla u postojećem obliku. Ukoliko, pak, Krivokapić odluči da ruši koaliciju sa Đukanovićem, spasiće DF i otvoriti prostor za rast tog saveza i perspektivu u kojoj bi DF postajao sve moćniji, dok konačno ne bi postao toliko jak da mu SDP kao partner više ne bi bio potreban.

Kada u jednom društvu na vlast dođu Nacionalni front i slični njima, to ne znači da demokratija funkcioniše, nego naprotiv – da je demokratija tu u teškoj krizi.

Čak i da SDP prelomi i da sa opozicijom frontalno krene na DPS, posao bi bio daleko od gotovog. Kako pokazuju rezultati lokalnih izbora, DPS je vrlo blizu apsolutne većine na nivou države. Da li bi dio birača SDP-a, razočaranih zbog koalicije te partije sa četničkim DF-om i miloševićevsko-putinovskim SNP-om koje bi DPS privukao sebi, tada bio dovoljan za apsolutnu većinu?

Koalicija na državnom nivou SDP-a i partija koje imaju posve različito viđene o crnogorskom spoljnopolitičkom prioritetu, članstvu u NATO-u, crnogorskoj državnosti te dijametralno suprotne identitetske politike – bila bi kratkotrajna. U tom scenariju vrlo brzo bi uslijedili još jedni parlamentarni izbori.

Specifičnost crnogorske političke scene je u sljedećem: način vladavine DPS-a je više nalik na velike partije autokratskih sistema, nego na moderne socijaldemokratske partije, a DF je više nalik na Nacionalni front Le Penove nego na pristojnu evropsku partiju.

Naravno da je problem što u Crnoj Gori promjene vlasti nema od prvih izbora do danas. Kao što nesmjenjivost vlasti i autoritarna vladavina svjedoče o nedemokratičnosti, tako i kada u jednom društvu na vlast dođu Nacionalni front i slični njima, to ne znači da demokratija funkcioniše, nego naprotiv – da je demokratija tu u teškoj krizi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Reklama