‘Nova Evropa’ ne vjeruje svojim kandidatima

Izbore za Evropski parlament kao nešto vrijedno doživljavaju samo u onim državama koje su u visokoj mjeri evropski integrirane (EPA)

Piše: Davor Gjenero

Eurooptimisti su relativno zadovoljni činjenicom da je odaziv na ovogodišnje izbore za Europski parlament bio za devet promila veći nego prije pet godina. Od prvih izbora za Europski parlament 1979. godine, kad je na izbore izašlo više od 60 posto državljana tadašnjih zemalja članica, pa do izbora 2009. godine odaziv na njih uporno je padao, pa je 2009. glasovalo samo 43 posto europskih državljana. Porast sa 43 na 43,09 posto zapravo je zanemariv, ali zagovornici europske integracije smatraju ga preokretanjem trenda. Mnogi misle da su personalizacija ovogodišnjih izbora i uvođenje mogućnosti da birači utječu na to tko će biti budući predsjednik Europske komisije, utjecali na to da barem dio građana te izbore ne doživi kao posve otuđenu birokratsku proceduru, već kao nešto vrijedno, u što se isplati uložiti makar minimalan vlastiti angažman.

Međutim, izbore za EP kao nešto vrijedno doživljavaju samo u onim državama koje su u visokoj mjeri europski integrirane.

Jasna poruka

U “starim članicama”, posebno u onima većima i utjecajnijima u europskim institucijama, odaziv građana na izbore bitno je viši nego u novim članicama, a u novim članicama odaziv na izbore i dalje pada. Neslavni rekord niskog učešća na izborima držali su Slovaci, kojih je 2009. godine na europske izbore izašlo samo 19 posto, ali ove su godine još osnažili svoj negativni rekord: odaziv na izbore bio je samo 13 posto. I Slovenci se iz ciklusa u ciklus sve manje odazivaju na izbore za Europski parlament: od inicijalnih 19,5 posto 2004. godine, ove im je godine odziv na izbore pao na razinu od 16,4 posto. U nekim europskim državama, u kojima postoji tradicija obveznoga glasovanja, odaziv na izbore je tradicionalno čak i do 90 posto, a velike konsolidirane demokracije, kakva je Njemačka, na ovogodišnjim izborima bilježe rast odaziva s blizu 43 posto 2009. godine na gotovo 48 posto prošle nedjelje.

Izbore za Europski parlament kao nešto vrijedno doživljavaju samo u onim državama koje su u visokoj mjeri europski integrirane.

Nova Europa niskim odazivom na izbore šalje jasnu poruku o tome kako doživljava vlastitu političku klasu. U većini tih država građani smatraju kako se političari natječu za radno mjesto u Bruxellesu i Strasbourgu, prije svega, zbog velikih primanja i privilegija koje donosi položaj europarlamentarca. Životni stil onih sretnika koji se uvrste u “europsku političku klasu” posve je neusporediv s načinom života prosječnoga građanina zemalja “Nove Europe”, a činjenica da su europski parlamentarci relativno nedavno uravnotežili primanja i prava, bez obzira na to iz koje zemlje dolaze, dovela je do razdvajanja građana tih zemalja od njihovih političkih predstavnika.

Problem stanovnika “Nove Europe” je i u tome da velik dio građana tih država zapravo ne prepoznaje dobrobiti od članstva u Uniji. Na neki je način iznenađujuće da tako rezoniraju možda ponajviše Slovaci, koji su od pristupanja Uniji zabilježili najveći gospodarski rast i koji su u velikoj mjeri kapitalizirali prednosti golemoga jedinstvenog tržišta i u svoju zemlju privukli ogromne investicije.

Zakonodavni okvir

Građane “Nove Europe” uglavnom nikad nije obuzeo onakav eurooptimizam kakav su tadašnji europski državljani doživljavali u vrijeme prvih neposrednih izbora za europsku zajedničku predstavničku instituciju 1979. godine. Tadašnji su se Europljani nadali da grade novu povijesnu tvorevinu, a oni koji su se Uniji priključivali poslije, sve su se više suočavali s “demokratskim deficitom” koji proizlazi iz birokratiziranosti europskih institucija i njihove nedostupnosti neposrednoj biračkoj volji.

Europska komisija nije tijelo izvršne vlasti koje bi proizilazilo iz zakonodavnog i predstavničkog tijela i ovisilo o njegovu povjerenju, kao što je to u klasičnom modelu parlamentarne vlade. Također, Europski parlament nije niti ekskluzivni zakonodavac Europske unije, jer zakonodavni okvir svojim direktivama kreira i Europska komisija. Daleke 2004. godine Europski parlament ratovao je protiv tadašnjeg mandatara za sastavljanje Europske komisije Josea Manuela Duraa Barrosa, odnosno protiv tadašnjeg talijanskog premijera Silvija Berlusconija, koji su u Europsku komisiju nastojali uključiti kontroverznog Rocca Buttiglionea i imenovati ga povjerenikom za pravosuđe.

U ‘starim članicama’, posebno u onima većima i utjecajnijima u europskim institucijama, odaziv građana na izbore bitno je viši nego u novim članicama, a u novim članicama odaziv na izbore i dalje pada.

Tada je Europski parlament prvi put postao parlamentom u pravom smislu riječi, uskrativši povjerenje sastavu Europske komisije, koji je mandatar ponudio i uskladio sa zemljama članicama, jer Buttiglione, zbog svojih, blago rečeno, “kontroverznih” stajališta o homoseksualcima, ženama i samohranim majkama, europskim parlamentarcima nije bio prihvatljiv kao povjerenik zadužen za ljudska prava. Budući da Buttiglione i Berlusconi nisu bili spremni povući se sami, Barroso je u prvom pokušaju sastavljanja Europske komisije propao u Europskom parlamentu i cijeloj je predloženoj Europskoj komisiji bilo izglasano nepovjerenje.

Golema razlika

Od ove godine izbor predsjednika Europske komisije više neće biti obilježen “demokratskim deficitom” i neće se odvijati u zagonetnim nedostupnim forumima, u kojima komuniciraju najutjecajniji kreatori politike zemalja članica, nego će o njemu odlučiti europski parlamentarci i to na osnovi rezultata izbora. Sve ostalo, odabir europskih povjerenika, i dalje će se odvijati neprovidnim procesom pogađanja između mandatara i vlada zemlja članica, ali Europski parlament je, ipak, postao za nijansu više pravim parlamentom nego što je to bio do sada.

Na taj je način parlamentarni život na nadnacionalnoj razini ipak počeo privlačiti interes običnih birača. Među građanima različitih zemalja članica je, ipak, ostala golema razlika: stare konsolidirane demokracije u svojim javnostima i građanskom društvu razmatraju teme ključne za buduće profiliranje europske integracije i za oblikovanje budućih zajedničkih europskih politika, a građani većine novih demokracija još su više formalno nego stvarno državljani zajedničke europske države i zaokupljeni svojim nacionalnim temama, ali ne i onima vezanima uz zajedničke europske politike. Otuda i razlika u odnosu prema Europskom parlamentu. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO