Širenje Unije ili zatvoreni klub

Hrvatska prvu godišnjicu članstva u Uniji dočekuje bez osjećaja da se bilo šta promijenilo nabolje (EPA)

Piše: Boško Picula

Građani država članica Europske unije bit će do prosinca 2015. povezaniji nego ikada ranije. Bit će dovoljno da uzmu mobilne telefone i u bilo kojem kutku Evropske unije, koja se prostire od Portugala do Finske, odnosno od Cipra do Irske, uspostave poziv.

Zbogom veliki telefonski računi, jer je Europski parlament nedavno izglasovao ukidanje naknada za roaming u mobilnim mrežama. Više od petsto milijuna građana Europske unije bit će tako, barem preko mobitela, ravnopravno u mogućnostima suvremene komunikacije.

Eto, Europski parlament nije samo debatni klub, kako su ga često znali nazivati, nego itekako učinkovita institucija kada treba zaštititi prava potrošača, odnosno birača koji odlučuju o njegovim članicama i članovima.

No, je li baš tako? I nije li primjer s roamingom samo efektna dosjetka koja prikriva činjenicu da to golemo predstavničko tijelo, koje nakon indijskog parlamenta demokratski ovisi o najvećem broju birača, i dalje nema središnju ulogu u političkom sustavu EU-a? Upravo onakvu kakvu imaju sva predstavnička tijela u 28 država članica Unije, konkretno nema zakonodavnu inicijativu.

Aktualni skandali u vladajućoj hrvatskoj stranci i koaliciji, rastuća nepopularnost vlade Zorana Milanovića te nagomilani gospodarski i društveni problemi – signaliziraju da će na europskim izborima u Hrvatskoj ponovno trijumfirati oporba.

Baš tako. Europski parlament ne može predlagati europske propise, što je i dalje zadaća Europske komisije kao svojevrsne Vlade EU-a. K tome, u bikameralnom ustroju europskog zakonodavca, Parlament i dalje ima manje ovlasti od Vijeća EU-a, što naoko djeluje apsurdno, s obzirom na to da će Parlament od sljedećeg saziva, koji se bira ovog svibnja, imati 751 zastupnika, a višestruko malobrojnije Vijeće čine resorni ministri država članica.

Jedinstven politički sistem

Ništa čudno, zna li se da je politički sustav EU-a, baš kao i ona sama, jedinstven na svijetu. Ipak, Europski parlament od 2009. i Lisabonskog ugovora kao “ustava umjesto ustava EU-a” ima znatno veće ovlasti negoli ranije. Puno je veći broj područja koje Parlament u redovitom zakonodavnom postupku regulira zajedno s Vijećem, posebice u poljoprivredi, energetici i raspolaganju sredstvima Unije.

Nadalje, Parlament mora dati suglasnost pri primanju novih članica, zajedno s Vijećem EU-a donosi godišnji proračun, a članovi Europske komisije koje predlaže Europsko vijeće kao kolektivni šef Unije, moraju imati povjerenje Parlamenta. To se najzornije vidjelo tijekom ovogodišnje duge kampanje za europske izbore, jer će pri predlaganju novog predsjednika Europske komisije Europsko vijeće trebati uzeti u obzir rezultate izbora za Europski parlament.

Nakon rekordno niskog odaziva na prethodnim europskim izborima 2009., kada je na njih izašlo tek nešto više od 43 posto birača, nove ovlasti Europskog parlamenta, drukčija pravila pri izboru Europske komisije te amerikanizirana izborna kampanja sa sučeljavanjima kandidatkinja i kandidata za čelnu osobu Komisije – unijeli su ponešto svježine u izbore koji se ove godine održavaju od 22. do 25. svibnja.

O novom petogodišnjem mandatu članova Europskog parlamenta (prvi neposredni izbori za njegov sastav održani su 1979.) prvi put zajedno odlučuju i Hrvatska i Slovenija. Slovenija je u Uniju ušla 2004., te su njezini birači već dvaput sudjelovali na europskim izborima, dok je Hrvatska u Uniju ušla lani, kada su hrvatski birači o svojim članovima Europskog parlamenta odlučivali na zasebnim izborima. Hrvatska je, pritom, zabilježila rekordno nizak odaziv na nekim izborima od samostalnosti, jer su europske teme privukle nešto manje od 21 posto birača. Hoće li ove godine odaziv biti veći?

Testiranje snaga stranaka

Kao i drugdje u EU, europski izbori u Hrvatskoj i Sloveniji ove će godine poslužiti, prije svega, za testiranje snaga među političkim strankama i koalicijama na vlasti i u oporbi. To znači da će se u obje države europski izbori pretvoriti u prikrivene parlamentarne izbore, odnosno u najveću moguću anketu o popularnosti pojedinih političkih opcija i njihovih nositelja političara.

Na prošlogodišnjim je europskim izborima u Hrvatskoj tijesno pobijedila oporbena koalicija predvođena HDZ-om, navijestivši kontinuirani pad potpore aktualnoj vlasti u Hrvatskoj koju predvodi SDP u Kukuriku koaliciji.

Aktualni skandali u vladajućoj hrvatskoj stranci i koaliciji, rastuća nepopularnost vlade Zorana Milanovića te nagomilani gospodarski i društveni problemi – signaliziraju da će na europskim izborima u Hrvatskoj ponovno trijumfirati oporba, ovaj put znatno uvjerljivije. Nakon toga će pitanje prijevremenih parlamentarnih izbora postati svakodnevan zahtjev i oporbe i sve većeg broja birača.

Sloveniju, pak, prijevremeni parlamentarni izbori čekaju veoma brzo, jer je aktualna premijerka Alenka Bratušek dala ostavku te će europski izbori u Sloveniji biti više nego pouzdan barometar novih odnosa snaga na političkoj sceni, i s lijeva i s desna.

U takvom ozračju u kojem su izbori za članove Europskog parlamenta, zapravo, testiranje mogućnosti političkih stranaka za puno važnije parlamentarne izbore, malo je europskih tema stiglo do birača, posebice u Hrvatskoj, čija apsurdna izborna pravila onemogućuju sučeljavanje kandidata na nacionalnoj televiziji.

Tako su hrvatski birači mogli pratiti TV debatu kandidata za predsjednika Europske komisije, ali ne i debate kandidata o kojima oni odlučuju i koji će sutra odlučivati o europskim propisima koji će regulirati svakodnevicu hrvatskih građana.

Hrvatske podjele

I dok Slovenija ima već desetogodišnje iskustvo života u EU, koje je obilježio početni uzlet te veoma skori pad u najveću gospodarsku krizu u povijesti najmoćnije svjetske integracije, Hrvatska prvu godišnjicu članstva u Uniji dočekuje bez osjećaja da se bilo što promijenilo nabolje.

Nakon europskih izbora države kandidatkinje za EU imat će jasniju sliku o tome tko će odlučivati o njihovim pretpristupnim pregovorima, na kakva sredstva mogu računati te uz koje uvjete.

Naprotiv, zemlja je od 1. srpnja 2013. ušla u nekoliko sporova s Bruxellesom, i dalje zaostaje u korištenju sredstava fondova, a umjesto stvaranja kohezije u društvu na temelju europske budućnosti, počela se dijeliti na svjetonazorskim pitanjima koja se kreću od definicije braka, preko uporabe jezika i pisama nacionalnih manjina, do uvijek tinjajućih rasprava o Drugom svjetskom ratu.

Čak i takva situacija u Hrvatskoj djeluje puno bolje od situacije potencijalnih novih članica s jugoistoka Europe. Stoga je pravo pitanje – kada će Makedonija, Crna Gora, Srbija te Bosna i Hercegovina sudjelovati na europskim izborima. To će značiti da su uspjele postići standarde koje EU zahtijeva za svoje članstvo. Ukratko, europski su izbori važni ne samo za aktualne članice Unije, jer će definirati spoj europskih i nacionalnih politika, o čemu ovise svakodnevni životi građana EU-a, nego i za sve države koje planiraju članstvo u njoj. Nakon europskih izbora imat će jasniju sliku o tome tko će odlučivati o njihovim pretpristupnim pregovorima, na kakva sredstva mogu računati te uz koje uvjete.

Pobijede li uvjerljivo na izborima grupacije poput pučana i socijaldemokrata za koje EU nema alternativu, za 10 godina broj članica Unije bit će sigurno veći za nekoliko njih. Zavlada li na izborima val euroskepticizma, pa i eurofobije, Europski parlament postat će ne samo debatni nego i zatvoreni klub. Utješno je što će u tom slučaju barem cijene mobilne telefonije biti povoljnije.

Izvor: Al Jazeera