Ne prestaju teorije o raspadu Iraka

Proces formiranja nove vladajuće koalicije će, u najmanju ruku, biti veoma dug i sporan (EPA)

Piše: Scott Field

Sve ovo čuli smo i ranije: Irak je na ivici raspada. Sektaške tenzije i nasilje su u porastu, Al-Kaida bjesni u ovoj državi i Kurdi prijete da će se otcijepiti. Postsadamovska politička struktura nije donijela demokratiju, već novog diktatorskog vođu Nourija al-Malikija. Izbori su prošli i u vrijeme kada složeni proces formiranja koalicija treba početi, sve ove tvrdnje ponovno se recikliraju.

No, ovaj put ima više razloga za zabrinutost. Tokom drugog Malikijevog mandata pojavila su se dva jasna trenda koja ovim tvrdnjama daju novi vid ozbiljnosti: nivo povjerenja i saradnje među političkom elitom je u opadanju, sigurnosna situacija je sve lošija; oba trenda se ubrzano primiču kritičnoj tački. Ukoliko se on vrati na vlast, što u ovoj fazi izgleda kao izvjesna mogućnost, to bi moglo dovesti do velike političke krize i daljnje eskalacije nasilja. U najgorem slučaju moglo bi čak dovesti i do raspada države.

Postsadamovska politička struktura nije donijela demokratiju, već novog diktatorskog vođu Nourija al-Malikija.

Prvi trend – urušavanje povjerenja među političarima i nespremnost na daljnju saradnju s Malikijem – bio je sasvim vidljiv tokom nedavne diskusije na visokom nivou, održane na Institutu za Bliski istok u Erbilu. Frustrirani zbog stagnacije plana reforme i propalih pregovora u vezi sa značajnim zakonom o ugljikovodicima, svi političari su se dodatno udaljili zbog Malikijevog insistiranja na centraliziranju moći, povlačenja ključnih ministara sa njihovih pozicija i učvršćivanja njegove kontrole nad državom koja je sve više sekuritizirana.

Vođe sunita i Kurda i dalje su spremne pregovarati sa šiitskim liderima, ali smatraju da više ne mogu poslovati s Malikijem. Posljedica toga je pad legitimnosti države u zapadnim pokrajinama, u kojima dominiraju suniti, što je otvorilo put za članove sunitskih plemena i prekogranične grupe “Islamska država Irak i Levant” (ISIL), koju povezuju s Al-Kaidom, da prigrabe i drže teritoriju pod svojom kontrolom. To je, također, podstaklo neke početne rizične korake među Kurdima u vezi sa pitanjima od velikog značaja. Kurdi su potpisali ugovore o nafti bez odobrenja centralne vlade i zauzvrat pretrpjeli velike rezove u budžetu.

Pripreme za nezavisnost

Predsjednik kurdistanske regionalne vlade Massoud Barzani nerijetko upozorava na to da se Kurdi pripremaju za nezavisnost, ali često se pretpostavlja da on blefira zbog opasnih političkih i ekonomskih posljedica koje bi Kurdi pretrpjeli u regiji koja se većinskim dijelom protivi ovom potezu. No, ukoliko Kurdi smatraju da bi još jedan mandat Malikija svakako doveo do raspada Iraka, a sve su prilike da smatraju, mogli bi proračunati da manje gube pokretanjem inicijative i preduzimanjem koraka odmah, a ne kasnije.

Među šiitima je Muqtada al-Sadr upozorio na narodni ustanak ukoliko Maliki bude ponovno izabran, a utjecajni imami iz Najafa kažu da su na kraju snaga u komunikaciji s njim. Cijenjeni ajatollah Sistani je nedavno prekinuo svoju uobičajenu šutnju kako bi upozorio na mogućnost izborne prevare, što zapravo znači da su šiitske vjerske vođe odlučne pobrinuti se da Maliki ne bude ponovno izabran. Izgleda da su sve strane u Iraku zaključile kako bi još četiri godine Malikijevih diktatorskih politika fatalno oslabile demokratski integritet države.

Broj ljudskih žrtava udvostručio se u protekloj godini i sada iznosi blizu 1.000 mjesečno.

No, Maliki bi ipak mogao pobijediti. Prednosti korumpirane diktatorske vlasti, koja mu je obezbijedila punu kontrolu nad sigurnosnim snagama i privilegirani pristup državnoj blagajni, okreću izglede u njegovu korist. Osim toga, porast nesigurnosti i sektaštva u njegovom mandatu doveo je do raskidanja ranije čvrstih unakrsnih biračkih alijansi, razdvojivši biračko tijelo, čime se iskomplicirao zadatak gradnje biračkog bloka koji bi ga svrgnuo. Maliki se, u duhu dugogodišnje tradicije plaćanja reketa u zamjenu za zaštitu, može predstaviti kao rješenje za probleme kurdskog separatizma i sunitskog ekstremizma koji je on svojim zalaganjem raspirio.

Proces formiranja nove vladajuće koalicije će, u najmanju ruku, biti veoma dug i sporan. To će zagarantirati produženi period političke nesigurnosti za Irak u trenutku kada kriza u susjednoj Siriji zahtijeva upravo suprotno. Utjecaj situacije iz Sirije pogoršava drugi negativni trend koji prijeti Iraku, a to je pogoršanje sigurnosne situacije. Broj ljudskih žrtava udvostručio se u protekloj godini i sada iznosi blizu 1.000 mjesečno, što je najveća cifra od minulih dana sektaškog građanskog rata iz 2007. godine. Uspostavljanje sigurne teritorijalne baze za ISIL u pokrajinama Deir al-Zour, Al-Raqqa i Halep u Siriji ogleda se u njihovom sve većem prisustvu u guvernijama Anbar i Salah al-Din na iračkoj strani granice.

Sirijski utjecaj i odluka Teherana

ISIL ne samo da je držao pod kontrolom sunitski grad Falluju protekla četiri mjeseca, već sada pretendira i na kontrolu nad postrojenjima za preradu nafte u blizini grada Kirkuka, koji predstavlja središte niza teritorijalnih sporova između Kurda i Bagdada. Ukoliko sve veće tenzije između Kurda i Arapa dovedu do sukoba duž ove teško naoružane “linije koja bi mogla pokrenuti sukob”, mogle bi se otvoriti daljnje mogućnosti za prodor ISIL-a. Ovo bi moglo pomoći da se prodube već raširene etničke i sektaške linije razdvajanja u državi koja potkopava svoj integritet.

Na kraju bi strane sile, prvenstveno Iran, mogle biti te koje će odlučiti hoće li Irak nastaviti opasnim putem prema dolje, pod vlašću Malikija, ili će se boriti i vratiti na put inkluzivne politike. Intervencija Teherana 2010. godine bila je ključna za postavljanje Malikija na vlast u drugom mandatu. No, nedavni signali iz unutrašnjosti Irana, zajedno sa nezadovoljstvom u Najafu i kampu Sadr, sugeriraju da se Iran dvoumi hoće li ga podržati za treći mandat. Od samog početka, od 2003. godine, Iran je vodio računa da „pruži podršku svima koji se utrkuju“ u šiitskom Iraku. Iran, prema tome, ima načine da zamijeni Malikija ukoliko ocijeni da su njegove politike isuviše opasne po interese Irana, koji uključuju stabilnost, teritorijalni integritet i sprečavanje ponovnog jačanja susjeda u vojnom pogledu.

Dok je Sirija nedvojbeno na tački sa koje nema povratka, Irak tamo još nije dospio.

No, i uz najbolje namjere nije moguće dovoljno naglasiti kako nema naznaka da će se građanski rat u Siriji vratiti na status quo koji je bio na snazi prije centralizirane sirijske države. Plima levantske političke fragmentacije, koja se prelijeva u Irak, mogla bi pomoći da se ta zemlja sunovrati u politički ponor nad kojim se trenutno nalazi. Tačno je da je nacionalni identitet i dalje snažan i da je namjerna etnosektaška balkanizacija Sirije i Iraka loš politički potez.

Ali, i letimičan pogled na trenutnu situaciju u Siriji dovoljan je da se uvidi kako naoružani muškarci na terenu trenutno prave nešto uznemiravajuće slično upravo tome. Dok je Sirija nedvojbeno na tački sa koje nema povratka, Irak tamo još nije dospio. Ali, ishod ovih izbora može odrediti da li se, zaista, prema riječima Barzanija, “Irak raspada”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera