Dinosaurus koji je preživio udar tranzicije

Piše: Andrej Nikolaidis

Vijest kaže da je kompanija Plantaže, proizvođač čuvenih crnogorskih vina, između ostalih i Vranca, prošlu godinu završila sa netodobiti od 1,96 miliona eura, što je 36,3 odsto manje nego u 2012. godini.

“Poslovni prihodi kompanije na kraju decembra prošle godine su, prema konsolidovanom izvještaju o poslovanju objavljenom na sajtu Montenegroberze, pali 12,8 odsto, na 33,59 miliona eura”, javila je agencija MINA-business.

Evo još statistike: “Ukupna aktiva kompanije na kraju prošle godine iznosila je 128,55 miliona eura, 1,6 odsto više nego u uporednom periodu. Akumulirani gubitak kompanije iznosi 2,84 miliona eura, a neraspoređena dobit 2,67 miliona eura. Dugoročna rezervisanja i obaveze iznosili su 5,99 miliona eura, a kratkoročna 21,42 miliona eura.”

Maglovita statistika

Ovdje na djelu vidimo moć statistike, koja sije maglu, sve govoreći egzaktnim jezikom brojeva. Statistički podaci bi nam, navodno, trebali prikazati tačno stanje. Međutim, ako želite znati šta se tačno događa nipošto se ne smijete osloniti (samo) na statistiku.

To da su Plantaže u problemima vrlo je loša vijest. Kada dobit padne za 36 odsto, nema “ali”, nema “pogledajmo to sa druge strane – eto, aktiva je veća, neraspoređena dobit gotovo jednaka gubitku, blablabla”. To je loše. I tačka.

Prije dvije godine bio sam u žiriju koji je jednoglasno odlučio da se najveće crnogorsko državno priznanje, Trinaestojulska nagrada, dodijeli Plantažama.

Već tada su novinama provejavali tekstovi koji su najavljivali kako Plantažama ne ide najbolje. Ali… Plantaže su najbolja kompanija koju Crna Gora ima.

Plantaže proizvode sjajna vina po, u najmanju ruku, popularnim cijenama (za približno jednako dobro strano vino moraćete platiti više od deset eura, dok Vranac košta manje od tri, a Pro Corde kupujete za oko pet).

Sve je to u obzir uzeo žiri, ne dvojeći ni jednog časa da Plantaže nagradu zaslužuju.

Sada je Plantažama, očito, potrebno više od nagrada.

Potrebno je da građani, sudbina, neko, bilo ko, ne dozvoli da Plantažama glavu odrubi “nevidljiva ruka tržišta”, da orci pod komandom Gospodara tržišta Plantaže raščerupaju i prodaju “strateškom investitoru”, koji će firmu kao iskusan dželat mirno privesti njenom kraju. Kao što se desilo sa tolikim drugim, uz malo pretjerivanje i nepreciznosti možemo reći: gotovo pa svim privatizovanim firmama u Crnoj Gori.

Plantaže bi, držim, trebalo zakonom zaštititi.

Prvo zato što su jedan od rijetkih postojećih dokaza da i Crnogorci hoće i umiju nešto raditi. Drugo, još važnije, jer su Plantaže sve ove godine dokaz da je lažljiva i šuplja ideologija koja je pripremala i pravdala našu tranziciju.  

Jer Plantaže su vam, da prostite, većinski “državna firma”.

Prema podacima sa portala SEEbiz.eu, najviše akcija Plantaža, 22,23 odsto, pripada Investiciono-razvojnom fondu, koji je osnovala Vlada. Fond penzijskog i invalidskog osiguranja PIO ima 21,49 odsto udjela u preduzeću, Zavod za zapošljavanje 8,53 odsto, dok Vlada ima 3,67 odsto akcija Plantaža.
Saberite. Rekoh vam – državno.

Samo postojanje i uspjeh Plantaža nužno navodi na pitanje: dobro, ako država “nije dobar gazda”, ako nema uspjeha bez “privatne inicijative”, “privatnih investitora” i “strateških partnera” (ko je sujevjeran po tri puta pljunuti i uhvatiti se za međunožje pri pomenu svakog od ovih strašnih entiteta, za koje nismo ni znali da postoje, sve dok iz dubokog svemira ili pakla, odakle li, nisu stigli i uništili naš svijet), kako to da je sve što ste privatizovali opljačkano i propalo, a jedina firma u državi koja radi i valja i dalje je ona državna?

Ako je najbolja firma ona koju nismo prodali “investitorima”, ako je država firmom gazdovala bolje od silnih “renomiranih partnera”, zašto smo, kojeg vraga, išta prodavali i to prodavali budzašto, samo da neko uzme, samo da se svega svoga bogatstva trsimo i uvalimo ga nekome drugom, ko će o svemu što je naše, navodno, bolje voditi računa od nas samih?

Opiranje tranziciji

Eh… Međutim, ako Plantaže, koje evo više od dvije decenije odolijevaju tranziciji, na kraju zbog pada dobiti i gomilanja dugova spadnu na to da im je za opstanak potreban “renomiran strateški partner”, koji će obezbijediti “značajne investicije” i “razvojne planove” za kompaniju, što su sve, kako smo iz iskustva naučili, eufemizmi za riječ “opljačkati”, biće eliminisan ključni svjedok i uništen ključni dokaz da se tranzicija, koja je za naše narode i narodnosti bila tek nešto manje razorna nego meteor koji ih je uništio za dinosauruse – nikada nije trebala desiti. 

Ako je vjerovati Szymborskoj (a imamo li razloga ne vjerovati toj krasnoj poljskoj gospođi?), Charles Darwin je u časovima odmora volio čitati romane. No, ne bilo kakve romane: tek one sa sretnim krajem. Romane sa tužnim krajem, piše Szymborska, Darwin je “besno bacao u vatru”.

Gornje retke, molim lijepo, kao ni one koji će uslijediti, ne čitati kao varijaciju kreacionističke priče. Ja ne sumnjam da je Darwin bio u pravu i tačno opisao prirodni zakon, ali šta se nas taj zakon tiče? Kultura i civilizacija i nisu drugo nego pokušaj nadzilaženja prirodnog zakona. Zato je Darwin itekako bio u pravu kada je od romana očekivao nešto više od proste imitacije prirode. I bio bijesan zbog prirodnih svršetaka.

Jer, kako kaže pjesma: “Prelazeći u glavi tolika prostranstva i vreme/ nagledao se tolikih izumrlih vrsta,/ tolikih trijumfa jakih nad slabijima,/ tolikih pokušaja da se preživi,/ pre ili kasnije uzaludnih.” Niko i nikada, pa ni Charles Darwin, uistinu ne želi čuti darvinistički kraj – da je sav otpor malih i slabih uzaludan i da će ih veliki i moćni neminovno prožderati. 

Tako i ja ne želim zamisliti darvinistički kraj Plantaža. Ne želim vidjeti i čuti arhitekte crnogorske tranzicije kako saopštavaju da su, eto, od početka bili u pravu: da je državno vlasništvo, a sa njim i Plantaže, tek umorni dinosaurus, stvar koju je pregazilo vrijeme, te da, stoga, mora nestati.

Ako su Plantaže dinosaurus, onda su dinosaurus koji je preživio apokalipsu i istrebljenje svoje vrste samo da bi mu na koncu glave došle bakterije. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera