Egipatska država mora prestati ubijati narod

Piše: Khaled Fahmy

Dvadeset četvrtog marta, nakon samo dva brza zasjedanja, od kojih je jedno trajalo manje od sat vremena, sud u gradu Minya na jugu Egipta donio je presudu u vezi 529 optuženih, koji su svi¸, navodno, članovi Muslimanske braće, zabranjene organizacije. Sud je proslijedio dokumente optuženih muftiji, jednom od najviših službenika zaduženog za islamska pitanja, zatraživši njegovo mišljenje o kazni vješanja za njih.

Čak i prema standardima egipatskog sudstva, koje su brojne grupe za ljudska prava nedavno optužile za korupciju i neobjektivnost, ova presuda je ozbiljna uvreda pravdi. Nikada se u modernoj egipatskoj historiji ranije nije desilo da je ovako veliki broj optuženih osuđen na smrt u jednom slučaju, i to tako brzo. Nikada ranije egipatski sud nije bio tako nemaran prema osnovnim zahtjevima sudskog procesa koji su utvrđeni egipatskim zakonom, ne dopustivši, kao što je bio slučaj, advokatima odbrane da iznesu svoj slučaj, ne dozvolivši svjedocima da svjedoče i zanemarivši žalbe optuženih po pitanjima objektivnosti i nadležnosti sudije na slučaju.

Nikada se u modernoj egipatskoj historiji ranije nije desilo da je ovako veliki broj optuženih osuđen na smrt u jednom slučaju, i to tako brzo.

Sud će donijeti konačnu presudu 28. aprila, nakon što dobije mišljenje muftije. Ako on da odobrenje da se optuženi objese, te smrtne kazne vjerovatno, ipak, neće biti izvršene. Ukupno 398 optuženih kojima je suđeno u odsustvu imat će pravo na novo suđenje, ukoliko i kada budu izvedeni pred sud. Štaviše, prema egipatskom zakonu, sve smrtne kazne koje odredi krivični sud automatski se prosljeđuju višim sudovima, koji imaju pravo narediti ponovno suđenje. Posljedica ozbiljnih proceduralnih grešaka koje je u ovom slučaju sud počinio vrlo vjerovatno će biti ponovno suđenje pred novim sudom.

Suptilniji oblici

Sve i ako se kazne ne izvrše, tu sudsku presudu bez presedana bi svakako trebalo ozbiljno shvatiti. Jedan od razloga je i taj što je riječ o presudi koju je donio regularan sud, a ne vanredni tribunal, ustanovljen, naprimjer, na osnovnu nekog zakona donesenog po hitnom postupku. Zakoni protiv terorizma dali su sudovima slobodu da određuju smrtne kazne za čitav niz krivičnih djela. Naprimjer, sud u Kairu je 19. marta odredio smrtne kazne za 26 optuženih članova Muslimanske braće nakon što su ih proglasili krivim za osnivanje “terorističke grupe”, s ciljem potticanja na nasilje protiv vojske, policije i kršćana i napadanja brodova koji prolaze kroz Suecki kanal.

Presuda kojom je određena kazna masovnog pogubljenja ukazuje na probleme koji muče egipatski pravni sistem. Ove poteškoće – kao što je pretjerano pribjegavanje sudova praksama preventivnog pritvaranja, ustezanje tužilaca i sudija od nadziranja i istraživanja mjesta pritvaranja i povremeni slučajevi u kojima sudije ignoriraju jasne članove Ustava – prethode vojnom preuzimanju vlade u julu 2013. godine. Najozbiljniji od tih problema je nedostatak nezavisnosti sudija i opetovano miješanje izvršne vlasti u sudsku, problem zbog kojeg egipatski aktivisti za demokratiju već gotovo deceniju upućuju kritike.

Sudija Said Youssef Sabri je poručio: “Tako mi Boga, odredit ću im visoke kazne na sljedećem zasjedanju!” I to obećanje je održao.

Politički pritisak na sudstvo je kompleksniji od pukog diktiranja presuda sudijama. Prisutan je u suptilnijim oblicima. Najčešće se manifestira miješanjem u proces dodjeljivanja određenih slučajeva određenim sudovima i dodjeljivanjem pojedinih slučajeva određenim sudijama. Said Youssef Sabri, koji je donio smrtnu presudu za 529 optuženih, poznat je po predrasudama prema Muslimanskoj braći i pobornicima Januarske revolucije. Primjera radi, u januaru 2013. godine oslobodio je sve policajce koji su bili optuženi da su 28. januara 2011. godine, na “Petak bijesa”, pucali na 10 demonstranata s namjerom da ih ubiju. Izviješteno je da je snažna Sabrijeva naklonost prema policiji posljedica tog što je njegov sin, policajac, kidnapiran i ubijen na početku revolucije. Sabrijevi stavovi su dobro poznati i slučaj protiv optuženih u Minyi uključivao je optužnice za ubistvo policajca. Zbog tih razloga optuženi su tražili da im bude dodijeljen drugi sudija. Sabri je po kratkom postupku odbacio zahtjev. Na prvom zasjedanju je nakon pola sata uzviknuo: “Tako mi Boga, odredit ću im visoke kazne na sljedećem zasjedanju!” Ovo obećanje je i ispunio.

Drakonske kazne

Iako je izricanje masovnih smrtnih presuda bez presedana, primijećen je alarmantan porast broja smrtnih presuda koje su regularni egipatski sudovi izricali posljednjih godina. Te presudu su, štaviše, često rezultat loše obavljenog posla tužioca te svjesnog neprimjećivanja ozbiljnih prekršaja koje napravi policija za vrijeme istraga i ispitivanja. Mučenje u policijskim stanicama i na drugim mjestima na kojima se ljudi drže u pritvoru je karakteristično za to područje i takve drakonske kazne se zasnivaju na lažnim priznanjima, koja se često iznude takvim mučenjima.

Mučenje u policijskim stanicama i na drugim mjestima na kojima se ljudi drže u pritvoru je karakteristično za to područje.

Prema tome, neispravno je pretpostaviti da ta užasavajuća presuda predstavlja izuzetak u egipatskom pravnom sistemu. Prije se može reći da ukazuje na osnovni strukturalni problem u modernoj egipatskoj državi, a ne samo u pravnom sistemu. Kada su milioni Egipćana izašli na ulice 2011. godine, uzvikujući da narod zahtijeva pad vladajućeg režima, ukazivali su na to da institucije države – prvenstveno policija, vojska, sudstvo i mediji – služe sebi, a ne egipatskom narodu. Vojnim generalima, policajcima, sudijama i drugim pristalicama egipatske tzv. duboke države nije trebalo dugo da shvate opasnosti koje revolucija predstavlja za njihove interese i svjetonazor. Kada se posmatraju zajedno s ostalim nedavnim sudskim presudama koje su u pritvor poslale novinare i vođe revolucije, te užasne masovne presude pokazuju odlučnost egipatske države da zadrži ugnjetavački stav prema egipatskom narodu i da uzvrati udarac osvetom za svaki izazov njenoj dominaciji.

Zgroženi situacijom u kojoj država bezobzirno ne poštiva ljudski život, grupa Egipćana je nedavno pokrenula kampanju protiv smrtne kazne. Kampanja je još u začetku i predstoji joj dug put. Iako treba ubijediti milione Egipćana da vješala ne mogu vratiti mir i spokoj koji očajnički priželjkuju, najveći izazov će biti u insistiranju na tome da nijedna država – bila ona duboka ili plitka – nema pravo ubijati svoje građane.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera