Bivše države SSSR-a: Strah i frustracija

Piše: Vartan Oskanian

Praćenje događaja u Ukrajini i na Krimu od odlaska predsjednika Janukoviča izazvalo je pomiješan osjećaj straha, zabrinutosti i ponovne frustracije ovdje u Armeniji. Bez sumnje, isto je i u većini bivših sovjetskih republika, posebno u onima koje su bivše i trenutne države kandidatkinje za članstvo u Evropskoj uniji.

Strah se javlja zbog činjenice da bi se ovo moglo desiti svakom od nas. Zabrinutost dolazi zbog izjava Zapada o namjerama da izolira Rusiju, a frustracija proizlazi iz činjenice da se, 23 godine nakon raspada Sovjetskog saveza, Rusija i Zapad još prepiru o prirodi novog međunarodnog poretka i – o nama.

Ruska prisila

Ova neriješena igra između Rusije i Zapada podsjeća na brakorazvodnu bitku o starateljstvu nad djecom, u kojoj su djeca prisiljena da biraju. Ali Armenija i Ukrajina nisu djeca i ne bi trebale biti prisiljene da biraju.

Dok se situacija u Ukrajini razvija, ponovo se potvrđuje i neizbježnost armenijskog izbora da se pridruži Carinskoj uniji koju predvodi Rusija i neizbježnost raznih faktora koji su prevagnuli u odluci Armenije da se prikloni sjeveru, prije nego da potpiše Sporazum o pridruživanju EU.

Na početku puta ka pridruživanju EU činilo se da znamo šta želimo i gdje idemo. Ali sada smo se, u više pogleda, našli na sasvim drugom mjestu.
Janukovič je izračunao šta Ukrajina dobija a šta gubi, i prvo je odlučio da potpiše Sporazum o pridruživanju, a zatim, kada se odnos dobitaka i gubitaka promijenio, odlučio je da ga, ipak, ne potpiše.

S obzirom na to da su ga proevropljani skinuli s vlasti, a Rusija krenula u akciju, sve pretpostavke, sumnje i odgovornost koji ukazuju na ruski pritisak i prisilu sada su se pokazali kao opravdani. Uistinu, trgovačke barijere, poskupljenje plina i najizraženije – odvajanje Krima od Ukrajine jesu ruski aduti koje je ta zemlja otvoreno stavila na sto da bi susjednu zemlju dovela pod svoje.

Mi smo tog svjesni. Ni u Armeniji nije mnogo drugačije. Dok se situacija u Ukrajini razvija, ponovo se potvrđuje i neizbježnost armenijskog izbora da se pridruži Carinskoj uniji koju predvodi Rusija i neizbježnost raznih faktora koji su prevagnuli u odluci Armenije da se prikloni sjeveru, prije nego da potpiše Sporazum o pridruživanju EU.

Kao i u Ukrajini, u obzir su došli cijena plina, trgovinski odnosi, kao i budućnost regije Nagorni Karabah. I Nagorni Karabah i Krim, iako u različitim periodima i pod vodstvom drugih lidera, podijeljeni su u republike koje su etnički drugačije i neprijateljske.

Svaka regija na svijetu je nekad u historiji iskusila svoj trenutak “mira koji će okončati svaki mir”. Ako je David Fromkin rekao da su za današnji Bliski istok taj trenutak bili sebični i proizvoljni mirovni sporazumi iz Prvog svjetskog rata, problemi u današnjem bivšem Sovjetskom savezu sežu iz “mirovnih” sporazuma Staljina i Kruščeva, sadržani u njihovim politikama tipa “zavadi pa vladaj”.

Gotovo da nije postojala sovjetska republika koja u svom sastavu nije imala tempiranu bombu u vidu autonomne pokrajine ili republike. Sovjetski Ustav je odredio da, ukoliko bi neka republika zatražila otcjepljenje, svi autonomni dijelovi u njenom sastavu moraju održati odvojene referendume da odluče o svojoj sudbini. Dakle, geografski i etnički mozaik koji je Kremlj namjerno kreirao predstavlja osiguranje protiv neposlušnosti i secesije.

Tinjajući etnički sukobi

Mihail Gorbačov je pokušao profitirati od te police osiguranja kada je shvatio da mu politika reforme izmiče kontroli. Ali bezuspješno. Sovjetski savez se raspao i sve te bombe su s vremenom eksplodirale, stvarajući brojne etničke sukobe koji i dalje tinjaju.

Rusija je ključni igrač u rješavanju svakog od tih etničkih sukoba. Bivši sovjetski prostor ostaje u okviru sfere utjecaja koju Rusija doživljava kao svoju.

Nedavni razvoj događaja na Krimu poslao je drugi val šoka širom svijeta, a posebno u one bivše sovjetske republike u kojima etnički konflikti tinjaju. Prvi šok nastupio je 2008. godine, kada je buknuo gruzijsko-ruski rat zbog provokacija iz Južne Osetije, što je dovelo do ruskog priznanja nezavisnosti Abhaziji i Južnoj Osetiji.

Winston Churchill je rekao da je rješenje ruske zagonetke, obavijene misterijom, unutar enigme, ruski nacionalni interes. Putin je u obraćanju povodom inauguracije u maju 2000. godine jasno potvrdio rusku imperijalnu tradiciju.

Ako želimo razumjeti ponašanje i namjere Rusije, trebamo početi sa ruskom percepcijom njene osnovne slabosti – njenih granica, posebno na sjeverozapadu zemlje.

“Moramo poznavati svoju historiju, poznavati je onakvu kakva zaista jeste, iz nje izvući pouku i uvijek pamtiti one koji su stvorili rusku državu, dali joj dostojanstvo i od nje napravili snažnu i moćnu državu”, rekao je.

I zaista, nijedna druga carevina nije se uspjela ponovo uspostaviti. Rusi su to uspjeli četiri puta u svojoj historiji.

Ako želimo razumjeti ponašanje i namjere Rusije, trebamo početi sa ruskom percepcijom njene osnovne slabosti – njenih granica, posebno na sjeverozapadu zemlje. Rusija je smatrala će osvajači, što joj se granica bude protezala zapadnije u Evropu, duže morati putovati do Moskve. Prema tome, Rusija uvijek stremi ka širenju prema zapadu.

Ali, Evropa želi da se širi prema istoku. Prema tome, s obzirom na iskustva iz historije, Rusija vodi posebnu brigu za sigurnost svoje ogromne periferije i Zapad mora biti oprezan.

Zapad mora usvojiti dvije stvari pri vođenju politike spram Rusije. Jedna je uvidjeti da ruski glas ne samo da se čuje u novom međunarodnom sistemu, već se i sluša. Druga je da prihvati da se mora ostaviti prostor Rusiji da učestvuje u međunarodnim odlukama, posebno u onima koji se tiču njene sigurnosti. Nije dovoljno samo reći da širenje NATO-a ne predstavlja prijetnju. Po srijedi mora biti stvarno učešće.

Države poput Armenije i Ukrajine su očekivale da je politička diplomatija jasnija. Kolebljivost domaće politike Evropske unije nenamjerno je izražena i u njenoj vanjskoj politci.

Dakako, poštivanje Zapada spram legitimnih ruskih interesa pretpostavlja da je ruska definicija “legitimnog” kompatibilna sa nezavisnošću ruskih susjeda i da Rusija ozbiljno shvata domaće političke izbore susjeda.

Vrijeme je da samoproglašeni roditelji pokažu više poštovanja jedno prema drugom i prema novim “odraslim osobama” koje su se našle između njih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera