Jurišanje vitezova iz Vitezita

Stotinjak radnika Vitezita uputilo se pješke prema Sarajevu (Anadolija)
Stotinjak radnika Vitezita uputilo se pješke prema Sarajevu (Anadolija)

Piše: Dženan Kulović

Kada je 2007. godine Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdvojila 500.000 KM [250.000 eura] za pokretanje proizvodnje i 80.000 KM [40.000 eura] za tekuće poslovanje, ubijeđena je bila da je problem Vitezita riješen.

Međutim, davno izrečena narodna mudrost – “Dajte čovjeku ribu i nahraniti ćete ga za jedan dan, naučite ga kako da je lovi i prehraniti ćete ga za cijeli život” – nije bila lajtmotiv. Iluzije o eksplozivu koji će biti pravljen za potrebe domaćih rudnika pretvorile su se u perceptivne varke na koje su, po ko zna koji put, nasjeli radnici ovog preduzeća, koje je prije rata zapošljavalo 3.000 radnika.

Prije tačno tri godine obespravljeni radnici, njih više od stotinu, počeli su štrajk glađu. Kao najodgovornije za probleme prozvali su Vladu Federacije Bosne i Hercegovine, koja je vlasnik preduzeća, te Federalno ministarstvo energetike, industrije i rudarstva, koje je staratelj preduzeća. Tri pune godine bilo je potrebno radnicima da shvate i prihvate da su izigrani i da je 580.000 KM [290.000 eura] izdvojenog novca premala suma za prevelika očekivanja.

Zahtjevi radnika od tada do sada nisu se promijenili. Uvezivanje radnog staža, povratak na posao radno sposobnih, koji nisu stekli uslove za penzionisanje, penzionisanje radnika koji su ispunili uslove, stavljanje veta na sve nove prijeme radnika do ispunjenja njihovih zahtjeva i pokretanje krivične odgovornosti protiv onih koji su doveli do kolapsa samo su neki na podugačkoj listi zahtjeva, koja, čini se, nema kraja. Ponuđenih 2,8 miliona KM [1,4 miliona eura] za rješavanje problema radnopravnog statusa radnika nisu dostatna.

Pitanje odgovornosti

Dolaskom Nermina Nikšića i Eldara Trhulja djelovalo je dosta ozbiljnije pristupanje rješavanju problema radnika Vitezita. Kao rezultat toga, početkom ove godine radnici su odlučili da pokrenu proizvodnju. Tadašnji friško imenovani direktor Miodrag Jovanović je tada rekao: “Štrajk je prekinut, puno toga ćemo morati rješavati u hodu. Uvjeti za rad su brutalni, nemamo telefona, faksa, interneta, tonera. Danas ćemo pokušati dobiti neku minimalnu pomoć od strane općine, kako bismo mogli imati najosnovnija sredstva u blagajni”. Ta izjava nije bila obećavajuća niti je ulijevala nadu.

O tome kolika je nebriga zavladala svjedoče i česte krađe svega onoga što se može prodati u sekundarne sirovine, što najčešće rade malodobnici. Radnicima se isplaćuju plaće u kešu, ne plaćaju se doprinosi za penziono i zadravstveno osiguranje, a sirovine za proizvodnju privrednih eksploziva nabavljaju nakupci. Nakupci, zatim, preprodaju eksploziv rudnicima u Federaciji BiH i po 30 posto većim cijenama nego da im je isti eksploziv prodao Vitezit.

U neuspješno okončanim procesima privatizacije radnici su ponijeli najveći teret. Privatizacija im je ostavila gorak okus prevare, tajkunizacije, rasprodaje, uništavanja, što je uzrokovalo slabljenje privrede.

Međutim, pozabavimo li se analitikom ovog, nadasve, teoretski neprihvatljivog primjera, možemo uočiti niz nepravilnosti. Kao posljedica toga danas svjedočimo frankenštajnskom modelu poslovanja, koji literatura iz ekonomije ne prepoznaje. Kada se model poslovanja postavi nakaradno, onda nas i ne čudi da ni bivšim ni sadašnjim radnicima nije uplaćen ni dan staža od rata na ovamo, a preduzeće radnicima duguje 30 plaća. U tom nakaradnom modelu kakav imamo u Vitezitu kupci, paradokslano, daju obećanja da će “pomoći u isplati plaća radnicima”, dok radnici misle da će “povećati proizvodnju i broj zaposlenih”. U nekim prihvatljivim, da ne kažem normalnim uslovima, odluke o plaćama, proizvodnji i broju zaposlenih donosi menadžment.

Ključno pitanje koje se nameće je pitanje odgovornosti. Uloga države je najodgovornija, jer ona mora osigurati socijalnu pravdu, praktično svi moraju biti zadovoljni. Međutim, proces privatizacije je mnogima donio nepravednu raspodjelu, pa za posljedicu imamo nezadovoljstvo onih koji smatraju da su oštećeni. Glavninu problema sa kojima se radnici kumulativno susreću i podnose taj teret nalazimo u periodu do početka privatizacije, praktično u periodu koji je trajao više od sedam godina, kada su mnogi izvršili otkup dionica i tako značajno smanjili državni kapital.

Privatizacija uspijeva ili propada ovisno o tome kakve principe i ciljeve postavlja. U BiH se ciljevi i principi postavljene privatizacije nisu ostvarili. Dovoljno je vremena prošlo da možemo posvjedočiti da je privatizacija u Bosni i Hercegovini bila jedna velika sistemska greška. Glavninu posljedica takve greške na svojim leđima ponijeli su radnici. Glavni problemi sa kojima se radnici suočavaju nisu riješeni. Tačnije, većina njih iz dana u dan postaje ozbiljnija.

Ne ulazeći u odvijanje privatizacije u drugim zemljama, u procesu privatizacije u BiH načinjen je čitav niz suštinskih pogrešaka. Winston Chuchill običavao je govoriti: “Budi pažljiv na početku i nećeš imati problema na kraju.” Sve što sada imamo na sceni rezultat je pogrešaka koje smo pravili u početku. U neuspješno okončanim procesima privatizacije radnici su ponijeli najveći teret. Privatizacija im je ostavila gorak okus prevare, tajkunizacije, rasprodaje, uništavanja, što je uzrokovalo slabljenje privrede.

Broj penzionera

Pogrešno je postavljen model privatizacije (mala i velika privatizacija), a da nisu načinjene ni osnovne pretpostavke za njegovo ostvarivanje, kao što su jednaki uvjeti na čitavom području BiH (privreda je po svojoj prirodi povezana), omogućeno je pranje prljavo stečenog novca, nisu obezbjeđena potpuna prava prognanog stanovništva u procesu privatizacije, nije obezbjeđena zabrana nelojalne trgovine i mogućnost privatizacije u dijelovima, obezvrijeđeni certfikati su omogućavali kupovinu preduzeća čak i za 10% nominalne vrijednosti od lica bez ikakvih menadžerskih sposobnosti. Posljedica toga je da danas u Vitezitu govorimo o potrebnih 7,8 miliona KM [3,9 miliona eura] za rješavanje penzija radnika hrvatske nacionalnosti i potrebnih 3,5 miliona KM [1,75 miliona eura] za rješavanje penzija radnika bošnjačke nacionalnosti.  

Kao epilog ovim nagomilanim problemima pod bosanskohercegovačkom zastavom stotinjak radnika uputilo se pješke prema Sarajevu, svjedočeći da se i na najduži put kreće prvim korakom. Nažalost, njihovi problemi nisu jedini. Sa sigurnošću možemo tvrditi da su radnici Vitezita primjer kojim se pokušava oživjeti ideja da smo žrtve sukoba rada i kapitala. Iako tu ima istine zbog neosnovanog bogaćenja proizašlog iz privatizacijskog kriminala, glavni se sukob odvija između onih koji rade i onih koji žive na njihov teret.

Broj penzionera koji se kod nas svake godine povećava izlazi na brojku od 10 hiljada. U periodu od 2010. do 2012. godine broj penzionera se povećao sa 357 hiljada na 380 hiljada. To znači da u budžetu treba osigurati dodatnih više od devet miliona maraka [4,5 miliona eura] na mjesečnom nivou, odnosno dodatnih više od 100 miliona maraka [50 miliona eura] na godišnjem nivou. Tako danas imamo situaciju da na jednog zaposlenog dolazi 1,5 penzioner. Nastavi li se ovakav trend, država će posegnuti za povećanjem doprinosa na plate radnika.

Sadašnji doprinosi i porezi iznose blizu 70 posto bruto-plaće zaposlenih, što mnoge poslodavce tjera da ne prijavljuju radnike ili da ih prijavljuju s minimalnom plaćom. Evropske preporuke koje privreda može izdržati predlažu tri radnika na jednog penzionera. U ovu sliku savršeno se uklapa podatak da još od završetka rata radnicima u Vitezitu nije uplaćena ni marka za uvezivanje radnog staža kako bi otišli u penziju. Nakon svega nije čudo zašto radnici Vitezita iz Viteza jurišaju na neprobojne bedeme Vladine birokracije i oglušene politike, za koju drže da je jedina odgovorna, u kontinuitetu, za teško stanje u kojem se nalaze.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO