Crna Gora – izvoznik istorije
Piše: Andrej Nikolaidis
Legenda kaže ovako.
Kada su 1904. zaratili Rusija i Japan, Crnogorci nisu, kako se veli, časili časa: u ime vjekovne bliskosti sa Majkom Rusijom, mala balkanska knjaževina objavila je rat carskom Japanu.
Rusija je rat izgubila i mir sa Japanom zaključila već sljedeće godine. Ali Crna Gora nije.
Rat između Crne Gore i Japana trajao pune 102 godine – sve do 2006, kada je Crna Gora obnovila nezavisnost. B92 je 16. 6. 2006. pisao:
“Da je rat završen, ali i da Japan priznaje Crnu Goru kao nezavisnu državu, biće definitivno potvrđeno dolaskom specijalne izaslanice japanskog premijera i zamenice ministra spoljnih poslova Akiko Jamanaka u Crnu Goru 21. i 22 juna. Jamanaka će se sastati sa najvišim zvaničnicima Crne Gore i predati pismo japanskog premijera Junićira Koizumija predsedniku Vlade Crne Gore Milu Đukanoviću.”
Na sajtu montenegrina.net, u tekstu “Crnogorci u rusko-japanskom ratu”, dr. Đuro Batrićević tvrdi kako crnogorsko-ruskog rata, pa tako ni mira sklopljenog 2006, nije bilo.
U sukobu Rusije i Japana je učestvovao veliki broj Crnogoraca, piše Batrićević, a među njima i pomorski kapetani i generali.
Istoričar dr. Novak Ražnatović, na kojega se Batrićević poziva, objasnio je stepen ovisnosti tadašnje Crne Gore o Rusiji: „Tako, materijalna pomoć Rusije Crnoj Gori na početku dvadesetog vijeka bila je: za crnogorsku vojsku kompletno naoružanje i oprema, uključujući trošak za dva bataljona redovne vojske; gotovo kompletno izdržavanje relativno skupog crnogorskog dvora; trošak za Crnogorsko poslanstvo u Carigradu; izdržavanje dvije srednje škole – Bogoslovsko učiteljska i Đevojački institut; Ruska crkva, vlada i narod značajno su pomagali Crnogorsku mitropoliju, odeždama, utvarima, knjigama, prilozima za gradnju i popravku crkava. Posebno, osobito u nerodici, Rusija je Crnoj Gori poklanjala znatne količine žita gotovo svake godine”.
Ironija na djelu
OK, razumjeli smo – Rusija je finansirala manje-više čitav crnogorski budžet. Što će reći da je crnogorska ljubav prema majčici Rusiji imala veoma čvrsto finansijsko utemeljenje i nipošto nije bila slijepa. Stoga, pitanje učešća Crnogoraca u ruskim ratovima nije bilo stvar tobožnje slovenske ili pravoslavne solidarnosti, kao što ni učešće ovovremenih crnogorskih junaka u američkim misijama, danas u Avganistanu, sutra, možda, i u vašem stanu, nipošto nije stvar privrženosti države Crne Gore demokratiji i “zapadnim vrijednostima”.
Ali istorija, takva kakva je, slijepa za pravdu i potrebe malih i slabih, još kako ima smisla za ironiju.
Ove je nedjelje RTS, pozivajući se na Tanjug, koji je, kao i Politika, zbog načina na koji su “izvještavali” o ratu u Bosni, za mene prestao da postoji, osim kao primjer beščašća, objavio kako se “Crna Gora, Albanija i još četiri zemlje van Evropske unije pridružuju sankcijama EU protiv Rusije”, te kako je to navodno “saopšteno iz Kabineta visoke predstavnice za spoljnu politiku i bezbednost Ketrin Ešton”.
To je Crna Gora. Mala, ali rasadnik talenata. Pogledajmo samo posljednjih četvrt vijeka: Milošević, Arkan, Tadić… Samo selo Petnjica, koje ni na karti ne možeš naći, dalo je jednog koji je osvajao Bosnu i drugog koji, evo, osvaja Ukrajinu.
Ubrzo je RTS objavio i ovo:“Agencija Tanjug, koja je prenela ovu vest, naknadno je objavila ispravku. Crna Gora se pridružila sankcijama koje je EU uvela svrgnutom ukrajinskom predsedniku Viktoru Janukoviču i pripadnicima njegovog režima”.
Crnogorsko ministarstvo vanjskih poslova saopštilo je kako “Crna Gora nije uvela sankcije ni prema Ukrajini ni prema Rusiji, niti je to bio predmet razmatranja, već podsjećamo da je Evropska unija nakon usvojenih zaključaka od 3. marta uvela posebne restriktivne mjere prema jednom broju pojedinaca”, a mlada se balkanska demokratija tome pridružila.
Dobro je da je tako, jer bi crnogorske sankcije Rusiji iz solidarnosti sa EU-om bile jednako urnebesan vic kao i navodna objava rata Japanu iz solidarnosti sa Rusijom.
Za svaki slučaj, oglasili su se i crnogorski turistički radnici, pa naglasili kako je crnogorski turizam ovisan o ruskim, a bogami i ukrajinskim turistima. Stoga bi uvođenje sankcija tim zemljama značilo neslavan kraj ovogodišnje turističke sezone i prije nego što je počela.
Crnogorci su slični Dalmatincima, mnogo sličniji nego što i jedni i drugi žele priznati.
Dalmatinci se, na primjer, neprekidno žale na “primitivne i bučne” bosanskohercegovačke turiste, ali im njihove pare, dakako, nisu mrske. Ako bi Bosanci kako mogli slati marke i eure, a da ne dolaze na dalmatinske plaže i tamo jedu svoje pamidore i paštete, to bi bilo idealno.
Crnogorci se, pak, žale na “bahate i naporne” Ruse koji im pune hotele i restorane, a i pokupovali su kuće, stanove i placeve, tako da je gotovo svaki luksuzni džip na crnogorskom primorju plaćen ruskim parama. Ako bi kako moglo da Rusi u Crnu Goru šalju novce, a Njemačka i Engleska turiste, to bi bilo idealno.
Uprkos kuknjavi, Crnogorci znaju da bi se bez Rusa ugasili, kao što i Dalmatinci znaju kako bi prošli bez Bosanaca. Stoga, ovdašnji mediji dozirano podgrijavaju priču o istorijskim, kulturnim, vojnim, a bogami i porodičnim vezama koje spajaju Crnu Goru koja voli Rusiju i Rusiju koja ima para i za Crnu Goru.
‘Rasadnik talenata’
Vikend novine su tako objavile dirljivi članak koji otkriva crnogorsko porijeklo Dmitrija Oregoviča Rogozina, koji je predstavljen kao “ruski funkcioner, zadužen za jedan od najznačajnijih resursa u Ruskoj Federaciji, pitanja vojne industrije”.
“Da. Moji preci su rodom iz Crne Gore, iz familije Jovanović. Moj pradjed Milan Jovanović je iz rodnog sela Radovana Karadžića. U Rusiju je došao za vrijeme Rusko-japanskog rata 1904 – 1905. godine, sa još nekoliko hiljada Crnogoraca. Nakon rata ostao je u Rusiji i zasnovao porodicu, oženivši se majkom moje majke. Umro je 30-ih u Orenburgu, gdje se i danas nalazi njegov grob”, kazao je Rogozin u jednom intervjuu, prenose Vikend novine, koje su, tragom te informacije, sprovele istragu po crnogorskim zabitima.
“Iako je Rogozin kazao da je njegov pradjed iz rodnog sela Radovana Karadžića – Petnjica, Vikend novine saznaju da u tom selu nema Jovanovića. U susjednom selu Grabovica ima Jankovića i Janjića, ali nijesmo saznali odakle su Jovanovići”, pročitali smo.
To je Crna Gora. Mala, ali rasadnik talenata. Pogledajmo samo posljednjih četvrt vijeka: Milošević, Arkan, Tadić… Samo selo Petnjica, koje ni na karti ne možeš naći, dalo je jednog koji je osvajao Bosnu i drugog koji, evo, osvaja Ukrajinu.
Kažu mudri ljudi kako je nesreća Balkana to što proizvodi više istorije nego što sam može podnijeti. To ne važi za Crnu Goru. Ova zemlja istoriju izvozi. Crna Gora proizvodi više istorije nego što drugi mogu podnijeti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera