Palestina: Povlačenje od vrata do vrata
Piše: Harry Hagopian
Davno je prošlo vrijeme kada je izraelsko-palestinski sukob bio u centru političke pažnje većeg dijela svijeta i medija. Ne sjećam se ranih dana ovog sukoba: nisam bio rođen 1917. godine, kada je lord Balfour prvi put spomenuo ideju o domovini za jevrejski narod, kao ni 1948, kada je nastala država Izrael.
Osim toga, bio sam dvogodišnjak 1967, kada je šestodnevni rat između Izraela i arapskih zemalja rezultirao još jednom katastrofom – naksom – za arapske snage, s gubitkom dodatne teritorije. Međutim, živo se sjećam posljednjeg perioda, koji je počeo škrtom Konferencijom u Madridu i nestao sa propalim poglavljem u Oslu.
Pored ova dva, postojao je i veliki broj drugih inicijativa i sastanaka na kojima se trebao izliti ključ za otvaranje vrata tog sukoba.
Ali danas, taj egzistencijalni sukob između dva sukobljena narativa više ne privlači istu količinu pažnje u svjetskim prijestolnicama i u međunarodnim medijima. Mi smo isuviše zadubljeni u dešavanja u Tunisu, Egiptu, Libiji, Jemenu ili Siriji da bismo posvetili mnogo svoje purističke – i ograničene – pažnje potrazi za onim što je do posljednjih godina protekle decenije bilo poznato kao “pravedno i sveobuhvatno” rješenje za izraelsko-palestinski sukob.
Ilegalna naselja i zid razdvajanja
Međutim, zbog nedostatka političkog rješenja zasnovanog na principima međunarodnog prava i legitimiteta, činjenice na terenu ostaju obeshrabrujuće postojane sa izraelskim naseljima, koja se šire preko okupiranih teritorija i gutaju dodatne porcije palestinske zemlje, a da i ne spominjemo zid razdvajanja između dva naroda koji je tužni podsjetnik na kolektivni neuspjeh.
Očigledno je da Palestinci predstavljaju slabiju stranu u toj dvojnosti, a američka administracija opet očekuje od njih da budu spremniji popustiti.
Dodajte tome sporadične sukobe sa separatističkom Gazom i posljednje insistiranje izraelskog premijera na tome da Palestinci trebaju priznati jevrejsku prirodu Izraela. Pri tome postavite pitanje ne samo o pravu izbjeglica na povratak već – što je za moj pojam praktičnije – o budućnosti palestinske zajednice u Izraelu. Međutim, politički čarobnjaci u Jerusalemu sada naglašavaju da ne možemo imati mir ako nema takvog priznanja.
Pa, ipak, uprkos tim manama i preprekama koje je izazvao čovjek, smatram da rješenje ne samo da je dostižno, već je i dostupno već dugo godina. Ukratko, to je spoj Klintonovih parametara – Mitveh Clinton – iz 2000. i arapske inicijative iz 2002. godine, uljepšanih pregovorima između Abbasa i Olmerta iz 2008. Međutim, ono što nedostaje jest politička volja da se razumiju bolni kompromisi koji bi mogli donijeti mir.
Danas, i nakon prošlosedmičnog sastanka predsjednika Obame i Abbasa, kao i ogorčenih rasprava između Mahmouda Abbasa i Mouhammada Dahlana, koji je istjeran iz Fataha, američki sekretar John Kerry još dorađuje okvirni sporazum koji uključuje neke elemente američkog razumijevanja napretka.
Imajte na umu da sam ja oduvijek mislio da je mnogo hvaljena “mapa puta” (nažalost neformalni dokument za nigdje) trebala biti taj dokument. Međutim, ako takva nova verzija ponovo uključi neke glavne činjenice o međunarodnom pravu i legitimitetu zajedno sa dobrosusjedskim odnosom i sigurnošću, možda vrijedi još jednom pokušati formulirati taj dokument.
Očigledno je da Palestinci predstavljaju slabiju stranu u toj dvojnosti, a američka administracija opet očekuje od njih da budu spremniji popustiti.
To je Abbasu i palestinskom narodu kao cjelini – teško. Ali i dalje smatram da bi Palestinci danas trebali uložiti dodatni trud i pokazati dobru volju prihvatanjem američkog zahtjeva da produže pregovore do kraja 2014, a da se zamrznu svi novi tenderi za ilegalna naselja, kao i da se iz zatvora pusti Marwan Barghouti, jer je jedna od rijetkih karizmatičnih nada za palestinske političke aspiracije današnjice.
Odricanje političkih privilegija
Štaviše, palestinsko vodstvo bi trebalo dati do znanja da je na koncu 2014. i kraj puta. To ne znači da će se virtualna država Palestina onda brže-bolje pridružiti Rimskim ugovorima i podnijeti prijavu protiv Izraela Međunarodnom krivičnom sudu, više zato što je to dugoročni i poprilično nesiguran potez.
Prije bi, u slučaju još jednog fijaska, trebala jednoglasno rasformirati Palestinsku samoupravu, vratiti PLO kao jedino legitimno tijelo koje predstavlja Palestince i time prestati voditi okupirane palestinske teritorije kao ustanovu za Izrael.
Kada se Palestinska samouprava razriješi neizvjesne privilegije vođenja tih teritorijalnih dijelova u ovom ili onom obliku, i njena grupa vodećih ljudi prizna poraz, nastupa Četvrta ženevska konvencija.
Da pojednostavimo, Izrael bi onda bio prisiljen, kao okupatorska sila, preuzeti odgovornosti i podnositi finansijski, administrativni i demografski teret upravljanja okupiranim područjima.
Možda je, dakle, krajnje vrijeme da sami čuvari kapija ustanu i pobrinu se da svjetska zajednica više ne povlači njihov slučaj od vrata do vrata!
Postavlja se pitanje bi li to moglo dovesti do pomaka, posebno onda kada EU prestane biti bankar u tom sukobu? Iskreno govoreći, ne znam, ali zasigurno je bolje od situacije u kojoj većina palestinskog naroda mukotrpno radi za koricu hljeba, dok odabrana grupa upravlja i nosi se sa statusom quo.
Ali takav korak je kontraintuitivan i zahtijeva da se unutrašnjost odrekne političkih privilegija zarad većeg dobra. Nisam pretjerano siguran da je palestinsko vodstvo spremno na hvatanje za vratove.
Pa, ipak, to se treba uraditi da bi proces počeo napredovati odvajanjem političkog korova od finansija i stavljanjem njihovih međunarodnih obaveza pred Izrael i njegove satelite.
Jer previše je država – nažalost, kako u arapskom tako i u ostalim dijelovima svijeta – koje bi jedva dočekale da odlože palestinsko pitanje na stranu i zanemare patnju tog naroda u zamjenu za neku prividnu nagodbu. Ipak, taj sukob predstavlja političku zonu nelagode, koja se decenijama pogoršava i još grize savjest mnogih.
Možda je, dakle, krajnje vrijeme da sami čuvari kapija ustanu i pobrinu se da svjetska zajednica više ne povlači njihov slučaj od vrata do vrata!
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera