Licemjerna pravda – razočarenje žrtvama

Pravo kakvo sada imamo nije instrument kojim se postiže pravda (AP)

Piše: Goran Šimić

Društvo u kojemu živimo ima mnogo licemjernosti i gluposti, no sigurno je kako se jedna od najvećih zove Pravda.

Pravde su nam puna usta. Govori se o pravdi za ovo, za ono. Za ovoga, za onoga. Vjerojatno razlog tolikom njezinom spominjanju leži u prostoj činjenici kako je danas ima sve manje i manje. U našem kontekstu, najčešće je spominjemo kada govorimo o zadnjem ratu koji smo vodili i o žrtvama koje su na ovaj ili onaj način, na ovoj ili onoj strani, stradale.

U nedostatku boljih ideja i rješenja, pravda koja bi trebala biti ponuđena tim ljudima svela se uglavnom na kaznenu pravdu koju bi trebali provesti sudovi. To je ona pravda koja bi trebala sustići počinitelje zločina, a žrtvama ponuditi iscjeljenje njihovih rana kroz kazneni progon počinitelja ratnih zločina.

Žrtve same, u nedostatku boljega, stvoriše neizmjerno velika očekivanja od tih sudova, domaćih i stranih, a onda uslijediše razočaranja.

Čovjek je po prirodi osjećajno biće, funkcionira na jednostavnoj osnovi. Ljudi žele da budu sretni i zadovoljni u životu, a da količinu nelagode svedu na najmanju moguću mjeru. Na njihovu žalost, ono što im se dogodilo u ratu i pretvorilo ih u žrtve, upravo je količina nelagode koju oni kao bića ne žele, a ako su je već morali osjetiti, žele je se osloboditi i vratiti u stanje ugode. Jednostavna računica. No, kako to sve postići?

Na njihovu žalost, svijet kao odgovor na to još nije smislio ništa pametnije od kaznenog progona počinitelja zločina.
Ali, radili se tu uopće o pravdi?

Pravedno suđenje

Prema definiciji, pravda bi značila uspostavljanje poremećene ravnoteže, otklanjanje štetnih posljedica i vraćanje u normalne tokove. Značila bi mogućnost žrtvama da ponovno izgrade svoje razrušene živote u najvećoj mogućoj mjeri i prožive ostatak svoga života na najbolji mogući način.

Trebamo li se čuditi kada Haški tribunal odbije uvrstiti u dokaze nalaze iz masovne grobnice od 700-tinjak ubijenih ljudi iz, kako reče u obrazloženju, interesa pravičnosti kako se “postupak ne bi odugovlačio”?

Kada promotrimo kazneni postupak danas općenito, nije se moguće oteti dojmu kako je koncipiran oko počinitelja kaznenog djela i kako nije usmjeren na postizanje ovih ciljeva. Iako bi deklaratorno taj postupak trebao ponuditi pravdu žrtvama zločina, koje su na kraju krajeva i direktno pogođene tim djelima, to, nažalost, nije slučaj u stvarnosti.

Ako čak i samo letimično pogledamo pravila o kaznenom postupanju, vidjet ćemo kako je u njima sve koncipirano oko jednog drugog načela: načela pravičnog suđenja. Konzekventno tome, počinitelj kaznenog djela ima pravo na pravično suđenje, presumpciju nevinosti, stručnu pomoć i još niz pogodnosti. Pokušamo li sa druge strane naći žrtvu i njezina prava u tome postupanju, vidjet ćemo kako je njezina pozicija, blago rečeno, marginalna. Kao takva, ona žrtvi zločina tek nudi platformu za kazivanje o događajima i postavljanje odštetnog zahtjeva (koji u BiH još niko nikad nije ostvario, a nije ni pred Haškim tribunalom).

Trebaju li nas onda čuditi najnoviji događaji u Bosni i Hercegovini i pred Haškim tribunalom?

Trebamo li biti iznenađeni kada se na slobodu puste osobe osuđene i za najteža djela, a sve to zbog greške suda (bez obzira šta o tome mislile žrtve tih zločina)?

Trebamo li se čuditi kada sud u Hagu kaže kako interes žrtava ne može predstavljati pravni temelj pravde?

Trebamo li se čuditi kada Haški tribunal odbije uvrstiti u dokaze nalaze iz masovne grobnice od 700-tinjak ubijenih ljudi iz, kako reče u obrazloženju, interesa pravičnosti kako se “postupak ne bi odugovlačio”?

Vjerojatno ne trebamo.

Ali, ono što boli je licemjernost sa kojom se to čini. Licemjernost koja će pravdu za žrtve staviti na prvo mjesto postulata koji su ideje vodilje tih istih sudova u njihovom postupanju, ali kada se to treba provesti u stvarnom životu vrjednije je uštedjeti koji dan (nakon 20 godina čekanja) i “ne odugovlačiti postupak”, negoli učiniti sve što je u moći suda kako bi se utvrdila istina o događajima.

Pitanja uplakanih žrtava

Pravednost koja će dovesti do nevjerojatne situacije da pravda pred jednim ili drugim međunarodnim sudom zavisi od suca koji sjedi u sudskom vijeću, a o situaciji u kojoj taj isti sudac odlučuje o prigovoru protiv vlastite odluke nije potrebno trošiti niti riječi.

Ono što boli su ljudi koji sjede u svojim domovima, izbjegličkim šatorima, vlažnim podrumima i plaču, gledajući sve te pametne pravnike kako sigurno brode tamnim vodama pravnih fraza i zamršenih pravila. I pitaju se samo jedno: Kako je sve ovo moguće?

E, pa, moguće je. Razlog je jednostavan i lako objašnjiv. Ne i lako prihvatljiv.

U središtu pozornosti suvremenog kaznenog prava nije žrtva, već počinitelj.

Pravo, ovakvo kakvo sada imamo, sigurno nije instrument kojime se postiže pravda, jer se pravo bavi činjenicama, a ne idealima.

Pravda, o kojoj se toliko toga lijepog kaže, zanijemi svaki put kada se izrekne kazna zatvora (jer druge i nema) onima koji su palili i ubijali, zatvarali i sakatili, šaljući ih ovaj put u otmjene zatvore sa urednom hranom i kablovskom televizijom da u miru dočekaju dvije trećine svoje kazne i da se vrate svojim domovima, vladinim avionima.

Za to vrijeme, žrtve njihovih zločina bit će gurane na marginu društva. Boriti se da ponovno skupe ono malo od njihovih rastrganih duša što im je ostalo. Da nahrane svoju djecu i da im kupe jeftine patike kako ne bi išla bosa u školu. Da im stave barem jedan obrok na stol da jedu.

Sve dok je to tako, ne treba nas čuditi što je pravda u našem društvu još tretirana kao ideal kojemu možemo samo stremiti, ali ne i postići ga.

Pravo, ovakvo kakvo sada imamo, sigurno nije instrument kojime se postiže pravda, jer se pravo bavi činjenicama, a ne idealima.

Da bismo postigli pravdu, potrebno je mnogo više od toga.

Potrebno je, prije svega, promijeniti logiku našeg odnosa prema ratnim zločinima. Logiku koja će umjesto počinitelja u središte svoje pozornosti i zaštite staviti žrtvu zločina. Bez toga, morat ćemo se zadovoljiti činjenicom kako je pravično postupanje nadvladalo potragu za pravdom za žrtve i društvo. I prestati se čuditi onome što rade pravnici na suđenjima.

Koliko god se činilo teško prihvatljivo, čini se da je u suvremenom kaznenom pravu, a napose onome koje se bavi suđenjima za ratne zločine, ta logika već uveliko prevladala.

Iskreno, to je strašno saznanje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera