Koga će ponijeti Noina lađa?

Glumci Christiane Paul (desno) i Dominik Tiefenthaler dolaze na evropsku premijeru u Berlinu (EPA)
Glumci Christiane Paul (desno) i Dominik Tiefenthaler dolaze na evropsku premijeru u Berlinu (EPA)

Piše: Mirnes Kovač

Film “Noah” američkog reditelja Darrena Aronofskya trebao bi se pojaviti u američkim kinima krajem ovog mjeseca, tačnije 28. marta. Premijerno je prikazan u glavnom gradu Meksika 10. marta, a u ostatku svijeta počet će se prikazivati 4. aprila. Takoreći, još nije ni izašao, a već je podigao kontroverze. Reditelj Aronofsky je izazivao kontroverze svojim ranijim filmskim ostvarenjima, a njegovom najnovijem filmu o Noi, zadnjem od pretpotopnih biblijskih patrijarha, usprotivili su se vjerski konzervativci sa svih strana.

Konzervativne kršćanske zajednice u Americi negodovale su zbog ovog filma u kojem pored Russella Crowea glumi probrana holivudska ekipa: Sir Anthony Hopkins, Jennifer Connelly, Douglas Booth, Logan Lerman i Ray Winstone. Neki kršćanski portali su naveli kako je film “preplavljen kontroverzama” aludirajući na glavnu temu filma, apokaliptični veliki potop čovječanstva. Glavna primjedba testnih gledalaca bila je da film uveliko odstupa od važnog temelja: Biblije.

‘Umjetnička licenca’

Umjesto “biblijskog proroka” koji svijet poziva na pokajanje od grijeha, film sa budžetom od 125 miliona dolara, prema konzervativnim kršćanskim i židovskim testnim gledaocima, prikazuje čovjeka koji se bori sa svojim neprijateljima dok se priprema za nadolazeću apokalipsu. Kompanija “Paramount Pictures” se zbog toga ogradila (disclaimer) u reklamnom materijalu, navodeći kako je dobivena “umjetnička licenca”. Ima tu, dakako, još zamjerki, a jedna od njih je i što je Noa prikazan kao klasični ovovremeni zagovornik zaštite čovjekove sredine. Neki konzervativni kršćanski blogeri i web-portali žestoko su napali i produkcijsku kuću i redatelja, ističući kako se s onim za što se tvrdi da je “biblijsko” ne može igrati, odnosno, da se tim zapada u igru “vjerskog ruleta”. Njima su se pridružili i muslimani. Cenzori u Kataru, Bahreinu i Emiratima su kazali kako je film suprotan učenjima islama.

Oglasio se i egipatski Al-Azhar, ponavljajući već ranije uhodanu tezu da se protivi prikazivanju Božijih poslanika. Najavljuje se da će zabrana, po svoj prilici, uslijediti i u Egiptu, Jordanu i Kuvajtu. Prema islamu, Noah, odnosno Nuh je jedan od 25 Božijih poslanika koji se poimenice spominju u Kur'anu. Cijelo jedno poglavlje nosi njegov naziv, a kur'anska priča umnogome sliči biblijskoj. Izgleda da je Hollywood, kao malo ko danas, uspio ujediniti i židove i kršćane i muslimane. Izdata je čak i fetva! “Prikazivanje ovog filma čini flagrantno narušavanje pravila šerijata… i provocira osjećaje vjernih,” stoji u saopćenju Al-Azhara. Azharovci ističu kako islam zabranjuje predstavljanje likova svetih ličnosti. Dakle, nema slika!? Ali, film niti su producirali muslimani niti je striktno islamska tematika – moglo bi se opravdano pitati. Čemu onda fetva? No, vratimo se slikama, odnosno, njihovom zbiru i pokretu koje prati ton.

Reditelj Aronofsky je izazivao kontroverze svojim ranijim filmskim ostvarenjima, a njegovom najnovijem filmu o Noi, zadnjem od pretpotopnih biblijskih patrijarha, usprotivili su se vjerski konzervativci sa svih strana.

Za razliku od konzervativnih kršćana i židova koji se u konkretnom slučaju bune zbog odudaranja u sadržaju, konzervativni muslimani su izgleda još zakočeni zbog odudaranja u formi. Jer, slika, onakva kakva je bila percipirana u prvim stoljećima islama, ipak, nije isto što i pokretna slika, da ne kažemo, gluma kao performans.

Sasvim su razumljivi teološki razlozi zabrane prikazivanja slike poslanika Muhammeda, recimo i danas. Ako se kontekstualiziraju vrijeme i društvene prilike te paganizam sedmog stoljeća Bliskog Istoka, a i ranije, kada je slika njegovog prethodnika Isusa stvorila, prema relevantnim autorima, ključna odstupanja u teologiji, odnosno, u vizurama “onih koji su Isusa transformirali iz revolucionarnog zelota u romaniziranog poluboga”, kako to krasno primjećuje Reza Aslan u svom recentnom bestselleru “Zealot”. To je problem u koji su, prema islamskom učenju, zapali kršćani, a što je stvorilo ozbiljne teološke devijacije. Međutim, veći je problem što se ta ista argumentacija koristi i danas. Odnosno, muslimani mogu lahko biti optuženi za drugu krajnost!?

Slična kontroverza u arapskom svijetu pojavila se prije dvije godine, tačnije u predramazansko vrijeme 2012, kada je trebao biti emitiran serijal “Omar” u koprodukciji televizije MBC i Katarske televizije. Trideset epizoda o životu vjernog Muhammedovog prijatelja i kasnijeg drugog halife i vladara Islamske države posebno je bilo provokativno, jer se prikazivanje serije najavilo za sveti mjesec posta. I u ovom slučaju se egipatski Al-Azhar držao svog rigidnog stava. Zabranu prikazivanja poslanika, azharovci su proširili i na drugove poslanika Muhammeda. 

Umjesto “biblijskog proroka” koji svijet poziva na pokajanje od grijeha, film sa budžetom od 125 miliona dolara, prema konzervativnih kršćanskim i židovskim testnim gledaocima, prikazuje čovjeka koji se bori sa svojim neprijateljima dok se priprema za nadolazeću apokalipsu. 

O ovom sam izravno upitao jednog od recenzenata serijala “Omar” dr. Yusufa al-Qaradawija. Iznenađujuće, ovaj često pogrešno etiketirani učenjak u ovom slučaju zauzeo je krajnje liberalan, čak vizionarski stav. “Nije zabranjeno da se taj serijal pogleda. Zabrana glume Poslanikovih drugova je stvar idžtihada (izvođenja vjerskih rješenja) nekih učenjaka Azhara. Ne postoji konkretan citat [svetog teksta] koji se na to odnosi. Ima nekoliko pristupa tom pitanju. Ali, mi smatramo da sve to nije dovoljan razlog,” rekao mi je tada Qaradawi, ali ipak dodavši: “I dalje smatramo da je zabranjeno glumiti, odnosno, prikazivati likove poslanika.”

Demantirane spekulacije

Naravno, treba razumjeti bojazan vjerskih učenjaka i konzervativnih krugova na svim stranama. Razumljivo je to u našem vremenu kada se sve pokušava komercijalno zloupotrijebiti. Neki promatrači u priči o filmu “Noah” naziru klasični marketinšku strategiju. Tako su se, recimo prije nekoliko dana, pojavile i vijesti da je glumačka ekipa trebala imati prijem u Vatikanu i sastati se s papom Franjom, ali su spekulacije ubrzo demanitrane.

Osobno spadam među one koji se neće držati ove “fetve”, posebice jer se ona naslanja na prilično labave argumente. Da ne govorimo o ranijim slučajevima, kao što je to bilo, recimo, 1950-ih godina i političkih peripetija u vezi s filmom “Deset zapovjedi” čuvenog reditelja Cecila Demillea. Nakon početnih zabrana došlo se do situacije u kojoj su Nasserovi vojnici glumili Faraonove, a sve zbog činjenice da je Nasser u mladosti volio Demilleova filmska ostvarenja: Kleopatru, Samsona i Dalilu, a njegov film Križari je, povjerio se tada Demilleu, gledao čak dvadeset puta. Tad se glas Azhara nije ni čuo, film je snimljen, ali ipak nije emitiran u Egiptu. Nasseru se u filmu nije svidjelo što su “Židovi favorizirani nad Egipćanima”!?

Slična kontroverza se u arapskom svijetu pojavila prije dvije godine, tačnije u predramazansko vrijeme 2012, kada je trebao biti emitiran serijal “Omar”.

Ovaj tekst, naravno, nema namjeru biti nikakva apologetika filmu “Noah”, njegove ocjene i kritike ćemo tek čitati. Nadati se one iz domena filmske kritike, a ne politike pa i religije, ukoliko je ona zasljepljujuće konzervativna. Jer, istinskom i dobronamjernom razumijevanju vjere to historija religijske tradicije zorno pokazuje – ne ide u prilog sukob umjetnosti sa religijom. Zašto je problem da se danas kroz film i umjetnost tretiraju neke važne teme kao što su vrijednosti i krize zbog kojih su se desile kataklizme ljudskih društava i zajednica? S druge strane, tema Nuha i njegove lađe spasa, držim, od velike je važnosti za naš sve više globalizirani, ali, dakako, i sve više posrnuli svijet.

Jer, proroci, patrijarsi ili poslanici, kako ih nazivaju svete knjige, na svojevrstan način su paradigmatske ličnosti. Priče o njima nisu priče o autentičnosti detalja, već je naglasak na porukama i poukama koje ove priče i ličnosti kroz sveti tekst imaju za cilj prenijeti. Upravo su te svete figure, kojima obiluju sveti tekstovi, bili revolucionarni i po provokativnim pitanjima. “Gospodaru! Pokaži mi kako oživljavaš i usmrćuješ! Pa zar ne vjeruješ? – upitao je Bog. Da! Ali da zadovoljim svoje vlastito srce ili svoje vlastito razumijevanje,” citira Kur'an poslanika Ibrahima iliti Abrahama kako ga oslovljava Biblija.

Stvarne prijetnje

Možda bi bilo isuviše prosto uporediti skorašnje poplave u svijetu sa onim biblijskim i kur'anskim pričama o Nuhovom  potopu, ali bilo bi, s druge strane, isuviše arogantno ne vidjeti u njima znak upozorenja da bismo trebali početi graditi Nuhovu lađu spasa. Problem klimatskih promijena više nije pitanje spoznaje nekog tima eksperata. To je stvarnost svačijeg života i strah kolektivnog ljudskog uma. Nuklearna prijetnja više nije nikakva politička igra Hladnog rata. To je prijetnja životu cijeloga čovječanstva. Siromaštvo koje se širi svijetom više nije daleko od nas. To je realnost i u našem susjedstvu, korupcija i iskvarenost su na svakom koraku itd, itd…

Naravno, treba razumjeti bojazan vjerskih učenjaka i konzervativnih krugova na svim stranama. 

Tema koje paradigmatski tretiraju svete knjige je mnogo i one su itekako važne. Treba, dakako, razumjeti brige vjerskih konzervativaca da se ne naruše osjećanja vjernika, ali potrebno je da se razumiju i potrebe onih koji, uvjetno kazano, nisu vjernici. Jer, niko nema monopol nad svetim. A u slučaju filma “Noah”, mogli bismo slobodno kazati, ukoliko on pokrene i jedno od gore navedenih teških pitanja naše današnjice, onda je koristi daleko više od štete. Stoga, Noina lađa spasa (pa makar i u filmu) je potrebna danas svima – i vjernicima i, uvjetno kazano, nevjernicima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike Piše
POPULARNO