Zapad je iznevjerio Siriju

Piše: Osman Softić

Tri godine od početka pobune sirijskog naroda protiv despotskog režima Bashara al-Assada ne nazire se kraj tom tragičnom i složenom sukobu na Bliskom istoku. Posljedice sukoba su katastrofalne, više od 150.000 žrtava, milioni izbjeglih i raseljenih, razoreni gradovi, devastirana infrastruktura, sveopća glad, bijeda – prava apokalipsa.

Sukob u Siriji počeo je mirnom pobunom običnih građana protiv autokratske i korumpirane vlasti, sektaške alavitske manjine nad sunitskom većinom. Tražili su uvođenje demokratije, pravednijeg društva i prava na ljudsko dostojanstvo. Pobuna je potaknuta “Arapskim proljećem”, koje je ranije počelo u Libiji i Tunisu, a zatim u Egiptu i Jemenu. Režim je odgovorio brutalnom represijom nad građanima, koji su se kasnije organizirali i poveli oružani otpor.

Sirijska opozicija, budući da je od početka bila ovisna o stranoj finansijskoj, diplomatskoj i vojnoj pomoći, postala je lahak plijen za manipulaciju regionalnih sila.

Pobuna je bila sasvim opravdana, budući da su sirijski diktator, njegova uska klika, porodica, rođaci i prijatelji… ne samo kontrolirali apsolutnu vlast u zemlji već čak i prisvojili gotovo 70 posto vlasništva sirijske ekonomije. Iako je jedan dio opljačkanog narodnog bogatstva zamrznut u zapadnim bankama, procjenjuje se da je Assad uspio sakriti gotovo 1,5 milijardi ukradenog novca u raznim kompanijama u Rusiji, Hong Kongu, Dubaiju i Maroku.

Međutim, Sirijska opozicija, budući da je od početka bila ovisna o stranoj finansijskoj, diplomatskoj i vojnoj pomoći, postala je lahak plijen za manipulaciju regionalnih sila. Tako je, vremenom, konflikt iz slobodarskih pobuda prerastao dijelom u ideološki, vjerski i sektaški sukob, dijelom u obračun regionalnih sila, te dijelom u hladni rat – jer u sukob nije uključena samo oružana opozicija režimu, već i najmoćnije regionalne zemlje – Iran i Saudijska Arabija, ali i Rusija, kao i veliki broj radikalnih džihadističkih formacija koje se u Siriji bore za uspostavu “islamskog kalifata” (Islamski front, Al-Nusra front, Islamska država Irak i Levant). Sukob je još kompliciraniji s obzirom na postojanje kurdskih formacija koje su također međusobno podijeljene, a koje se bore za autonomnost svojih regija na sjeveroistoku Sirije.

Neuspješna retorika SAD-a

Rijetki su analitičari koji su predvidjeli da će se Assadov režim toliko dugo održati na vlasti. Većina njih vjerovala je da će monstrum u Damasku pasti za nekoliko mjeseci. Ali, takva predviđanja se, ipak, nisu ostvarila. Štaviše, opozicija njegovom režimu, koju službeno personificira Slobodna sirijska vojska, posebno u posljednjih nekoliko mjeseci, doživjela je pravi fijasko. Nedavni pregovori u Ženevi prekinuti su bez postizanja ikakvog političkog dogovora o obustavi sukoba i političkoj tranziciji Sirije.

Kako to da, nakon tri godine iscrpljujućeg rata, još nema nade u skoro zaustavljanje neprijateljstava i političko rješenje krize? Zapadna strategija za Siriju, kojom je rukovodio SAD, doživjela je totalni poraz. SAD se u početku nadao da će Sirijska nacionalna koalicija, politički predstavnik opozicije koja rukovodi Slobodnom sirijskom vojskom, uspjeti ujediniti sve opozicijske frakcije na sirijskom ratištu u snažnu armadu koja će moći vojno poraziti Assadove režimske snage. To se, ipak, nije desilo.

Ankara je podnijela najveći finansijski teret vezan za zbrinjavanje izbjeglica, te sve vrijeme pruža logističku i diplomatsku podršku sirijskoj opoziciji, zajedno s Katarom.

Prijetnje Washingtona Assadu da se povuče sa vlasti bile su prazna retorika, iza koje, pokazalo se, nije stajala nikakva ozbiljna strategija a kamoli volja za vojnom intervencijom. Takav stav Zapada, koji je podržala i Turska, kasnije je ozbiljno razočarao Ankaru, koja je podnijela najveći finansijski teret vezan za zbrinjavanje izbjeglica i koja sve vrijeme pruža logističku i diplomatsku podršku sirijskoj opoziciji, zajedno s Katarom. Štaviše, Turska je od nekih susjeda optužena za isključivost i jednostrani pristup sirijskom sukobu, a njena politika prema Siriji nazvana je pokušajem “sunifikacije” regije.

Ideološki podijeljene sirijske opozicijske vojne formacije fragmentirane su čak do te mjere da je među njima došlo do krvavih sukoba, čime je borba protiv Assadovih snaga poprimila sekundarni karakter. Razjedinjenost u redovima opozicije pomogla je njegovim snagama da prošire kontrolu ne samo na Damask i Homs, već i na najveće uporište pobunjenika, grad Halep.

Rivalstvo Irana i Saudijske Arabije

Poznati ekspert za Bliski istok sa Univerziteta LSE u Londonu Fawaz Gerges zaključuje da su legitimnu pobunu naroda Sirije protiv despotske vlasti na koncu kidnapirali vjerski ekstremisti, kriminalno mafijaški klanovi i regionalne zemlje Iran i Saudijska Arabija, najveći rivali koji se međusobno nadmeću za hegemoniju u regiji Bliskog istoka. Ranije nade sirijskih građana o stvaranju otvorenog, demokratskog, inkluzivnog i pluralnog društva sahranjene su u sirijskim poljima smrti, navodi Gerges.

Od slobodarskog rata Sirija se pretvorila u poprište indirektnog sukoba Irana i Saudijske Arabije, s katastrofalnim sektaškim posljedicama. O miru u Siriji i njenom budućem političkom uređenju najmanje će odlučivati sirijski građani, a najviše spomenute susjedne zemlje. Dok Saudijska Arabija ima najveći utjecaj na pobunjenike, Iran drži ključ opstanka Assada na vlasti.

Režimu u Rijadu neprijatelji nisu samo Iran i alavitski režim koji on podržava u Damasku već i opozicijske strukture u Siriji inspirirane idejama Muslimanske braće.

Iran posredstvom šiitske milicije Hezbollaha, svog satelita u Libanu, osigurava svoju regionalnu strategiju pružanja otpora Izraelu. Tako opstanak Assadovog režima ima vitalni interes za Teheran, jer  se tako štiti šiitski regionalni strateški prostor, kojim dominira Iran. Padom režima u Damasku, geografska spona s Hezbollahom bila bi prekinuta, a iranski utjecaj oslabljen.

S druge strane, Saudijska Arabija, glavni rival Irana u regiji, zemlja koja također nastoji uspostaviti hegeminističku kontrolu nad kompletnim arapskim svijetom, nervozna je jer od 2003. godine na granici ima šiitski Irak, prvu šiitsku arapsku zemlju od dinastije Fatimida u desetom stoljeću do danas. Ta zemlja zabrinuta je takvim strateškim ambijentom, jer osjeća da je okružena šiitskim državama. Zato svim raspoloživim sredstvima nastoji rat u Siriji okrenuti u svoju stratešku korist. Otuda njena velika uloga u pomaganju selefističkih vojnih grupacija koje su joj naklonjene, a koje pritom može kontrolirati. Režimu u Rijadu neprijatelji nisu samo Iran i alavitski režim koji on podržava u Damasku već i opozicijske strukture u Siriji inspirirane idejama Muslimanske braće, a koje preovladavaju u redovima umjerene Sirijske nacionalne koalicije.

Isprazna floskula “nikad više”

Dodatni razlog zbog kojeg se Assad uspio održati na vlasti, pored podrške Irana i Rusije, jest njegova uspješna strategija da sukob predstavi kao borbu legitimne vlade s ekstremistima i teroristima. Takva retorika pokazala se uspješnom i čini se da ju je, u dobroj mjeri, progutala i zapadna strana. S obzirom na to da je uspio s Iranom uspostaviti dijalog kada je riječ o nuklearnom programu, SAD je zaključio da mu Assadov režim više i ne predstavlja ozbiljnu opasnost. Njegove snage više ne predstavljaju ni prijetnju Izraelu.

To potvrđuje i nedavno izraelsko povlačenje specijalnih borbenih jedinica sa sirijske granice. SAD i Izrel su ocijenili da je jačanje džihadističkih selefističkih snaga u Siriji, ali i drugim zemljama regije, puno veća prijetnja njihovim interesima. Zato je Assadova strategija naišla na razumijevanje zapada, čime je oslabljena moć sirijske opozicije. Takva situacija ohrabrila je režim u Damasku, koji uz pomoć Rusije pokušava sačuvati nadmoćnu poziciju.

Kako navodi Aymenn Jawad Al-Tamimi, sirijski režim je od prvog dana revolucije igrao na kartu terorizma. Oslobodio je najtvrdokornije džihadiste iz zatvora, a reformske zahtjeve građana je odbacio, isključujući bilo kakvu mogućnost dijaloga koji bi omogućio postizanje kompromisnog rješenja među domaćim akterima, čime bi vrata intervenciji izvana odmah na početku bila zatvorena. Onog momenta kada su se tzv. islamski ekstremisti i džihadisti počeli organizirati u oružane grupe Assad je zadovoljno trljao ruke, svjestan činjenice da je uspio legitimnu revoluciju i bunt nezadovoljnih i obespravljenih građana okrenuti u željenom pravcu, ka nasilju koje će ulogu političkih vođa opozicije relegirati na marginu, dok će ekstremisti preuzeti kontrolu nad revolucijom.

Umjesto da razotkrije Assadovu igru i u tome ga spriječi, SAD i njegovi zapadni saveznici postali su taoci njegovog brutalnog despotskog režima i podvale o terorizmu koji je sam stvorio.

Međunarodna zajednica se uhvatila u Assadovu zamku, počevši sirijski sukob posmatrati kroz prizmu terorizma i potrebe da mu se odlučno suprotstavi. Umjesto da razotkrije njegovu igru i u tome ga spriječi, SAD i njegovi zapadni saveznici postali su taoci njegovog brutalnog despotskog režima i podvale o terorizmu koji je sam stvorio.

Za to vrijeme, kasapin iz Damaska nastavlja ubijati, mučiti i protjerivati sopstveni narod i uništavati njegovu imovinu. Zvuče, stoga, posve jadno i isprazno floskule “nikad više”, a gotovo istovjetan bosanski scenarij ponavlja se pred očima čitavog svijeta u drevnom Levantu. Ni nakon duge tri godine patnje, čini se, niko više ne čuje vapaj sirijskog naroda.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera