Operacija uspjela

Za revoluciju je potrebno mnogo više od nekoliko maskiranih huligana, piše autorica (Al Jazeera)

Piše: Lejla Panjeta

Nasilje i vandalizam na ulicama gradova Bosne i Hercegovine u protekla dva dana ostavili su u nasljeđe izgorene i uništene zgrade, štetu kakva na ovim historijskim zdanjima nije pričinjena ni u četiri godine opsade, granatiranja i paljenja tokom rata.

Ne treba biti poklonik teorija zavjere da se čovjek zapita zašto je nasilje i huliganstvo eskaliralo pod krinkom protesta za poboljšanje socijalnih uslova rada i života u zemlji. Stanje u državi i regionu je zabrinjavajuće: čovjek je sveden na manje od brojke u nepravičnom sistemu, a pravo na rad i zaradu je u rukama vlastodržaca protiv kojih je narod prije 100 godina „glasao“ revolucijom. Zatim je tekovine revolucije kasnije kroz nacionalizam zamijenio demokratijom bezakonja i bespravde i sve to nazvao ranim kapitalizmom i biznisom.

Nije ovaj narod više zaslijepljen patriotizmom, nacionalizmom ili religijom. Prvo je povjerenje i sljepilo izigrao komunizam, a drugo demokratija. I sada se, nakon ovih „svenarodnih“ protesta, čini da smo izigrani, jer je režirani vandalizam, pod maskom socijalne borbe za prava naroda, odigrao svoju igru paljenja arhivskih spisa kojima se dokazuje kontinuitet države i naroda.

Kao filmski set

Bez knjiga nemamo prošlosti niti budućnosti. Knjige kao pisani dokument o svjedočanstvu jedne civilizacije i kulture, pokušali su uništiti nacionalistički vandali 1992. godine u režiranom, dakle, strateški osmišljenom napadu na Vijećnicu u Sarajevu. Državni arhiv, pisana svjedočanstva o postojanju kontinuiteta vremena i historijatu društvenog prostora, uništen je za samo jedan dan u, također, insceniranom napadu na zgrade Kantonalne Vlade i Predsjedništva BiH.

Neka energija, kao ona iz maja ‘92. godine, kada su na ovom mjestu gorjeli tramvaji, a Sarajlije bili snajperske mete.

Ulice Sarajeva, dan nakon huliganstva nespriječenog policijskim sredstvima, izgledaju nadrealno distopijski. Prostor na kojem se odigrala scena paljenja od juče izgleda kao filmski set. Izgoreni automobili, kamenice, palež, staklo i kontejneri na jednoj strani ulice ograđeni su žutom trakom. Na drugoj, ljudi šetaju tamo gdje nikada nisu šetali, gdje nema radnji, kafana ili izloga, gdje se ne šeta jer se nema šta vidjeti osim vladinih službenika koji ionako rade samo sebi od kad je svijeta i vijeka. Sarajlije ne šetaju tim dijelom grada. Pravi korzo uvijek je počinjao od mjesta današnjeg BBI-a, tj. Gradske kafane, a završavao na čaršiji. Ali danas Sarajlije šetaju oko Predsjedništva i Opštine. U nevjerici, zbunjeni i zgroženi građani Sarajeva osjećaju kao da neki zloduh lebdi nad gradom. Neka energija, kao ona iz maja ‘92. godine, kada su na ovom mjestu gorjeli tramvaji, a Sarajlije bili snajperske mete.

I sada su mete, iskorišteni i uvrijeđeni, jer je njihovo nezadovoljstvo aktuelnom vlasti izigrano od stotinjak huligana, sa hutkama preko glava, nahuškanih na uništavanje i sa jasnim uputama: „Pali!“
Bijesni smo, ali ne da bismo zgrade uništavali, našu zajedničku imovinu, simbole historije i kulture.

Bijesni smo na one koji su državu obespravili i smislili legalne kapitalističko-demokratske načine da se ista pokrade, a narod dovede do ruba egzistencije. Kad bogati pljačkaju, to se zove biznis. Zašto onda uništavati papire državnog arhiva, a ne spomenike biznisu, imovinu onih na vlasti. „Nema poštenog bogatstva“, davno je pisao Čehov. Ali nepošteni neće čuvati svoje bogatstvo u državnim kancelarijama, njih baš nimalo ne zanima da se njihovo nepoštenje dokumentuje. No, možda državni arhiv krije neke podatke o tome kako su se i na koji način stvari odvijale u procesu sticanja tog bogatstva.

U Bosni nikada nije nedostajalo nelogičnosti, ali ovo je prevazišlo sva očekivanja ovog nelogičnog naroda. 

Veoma je indikativno da u medijskim oglašavanjima gotovo svakog od predstavnika vlasti preovladava ista retorika: narod je s pravom nezadovoljan. Interesantno je i to što se svi političari nameću kao slika uzora boraca za prava naroda, te podržavaju opšte nezadovoljstvo. Posmatrajući sve to iz očiju naših potomaka, koji na ovaj događaj gledaju kroz sada nepostojeći arhiv, za nekih 100 godina, situacija ne izgleda nimalo logično. Svi isto govore, svi isto misle, a huligani sa hutkama na glavi pale arhiv i institucije vlasti.

U Bosni nikada nije nedostajalo nelogičnosti, ali ovo je prevazišlo sva očekivanja ovog nelogičnog naroda. Uloga policije, kojoj je naređeno da ne uzvraća silom, izgleda da je u cijeloj priči najteža. Zato se policija bavi kaznama za maglena svjetla i vezanje pojasa, jer se o onome što joj je pravi posao, čuvanje reda i mira, dobijaju direktive odozgo. Zaštititi građane od pljačke, kriminala, nasilja, očito da nije u nadležnosti onih koji bi trebalo da situaciju drže pod kontrolom. Zato se i naizgled čini da je situacija izmakla kontroli, pa se kao slučajno zapalio arhiv, u naletu bijesa nezadovoljnog naroda. Ne treba se baviti teorijom zavjere, samo treba obaviti anketu među šetačima po Sarajevu. Naći će se iznenađujuće mnogo istomišljenika: nasilje ne opravdavamo i sve je ovo izrežirano sa ciljem da se unište određene dokumentacije.

Bosna je uvijek bila nepredvidiva, ali u događajima od prije dva dana isuviše je nepredvidivosti kako bi cijela priča bila progurana u medijima kao socijalni nemiri. Sjaj olimpijskog grada od prije tačno 30 godina uništen je u tami beznađa u kojem se danas ogledaju zgrade Opštine i Predsjedništva.

Uvijek su spaljene zgrade djelovale kao ljudi bez očiju. Danas zgrade države BiH izgledaju kao duše bez očiju. Duše naroda u čije je ime počinjen ovaj vandalizam, koji neće biti kažnjen zato što policija ne bi trebala da uzvraća silom, prema riječima jednog od vlastodržaca dan ranije u medijima. Ni on kao niti jedan drugi političar ne postavlja pitanje vođe protesta.

Demonstracije protiv demonstracija

Sve izgleda kao spontana reakcija naroda. No, za revoluciju je potrebno mnogo više od nekoliko maskiranih huligana. Nema revolucije bez čvrste strategije za budućnost i čvrstih temelja prošlosti. A budući da se paljenjem pisanih dokumenata uništava i budućnost i prošlost, ovaj vandalizam nema predispozicije za revoluciju. Ovdje se ne može očekivati Sarajevsko proljeće, već demonstracije protiv demonstracija. Sarajevo je pokazalo da se prošlog proljeća u borbi za JMBG još osjeti zajednička snaga i duh borbe za promjene civilizovanim putem, ali ne upotrebom sile ili režiranjem nasilja od onih protiv kojih se izražava narodno nezadovoljstvo.

Kad u vlasti sjede Kumovi, koji bi trebali balansirati pravdom između vlade i naroda, (a pravog Branda i Ala Pacina koji ih kontrolišu nema), te dramatizirajućim govorima, sa suzama u očima, drhturavim glasovima saopštavaju narodu upravo ono za šta se narod bori protiv njih, logika normalnog građanina je da slegne ramenima, a i mirnom šetnjom ispred „filmskog seta“ spaljenih zgrada Vlade izrazi svoje nezadovoljstvo i nostalgiju za sjajem Sarajeva od prije 30 godina.

Duše bez očiju, koje danas stoje u Sarajevu, svjedočanstvo su još jednog neuspjeha današnjih vlasti i politike. Neuspjeha u kojem je uništena naša pisana prošlost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera