Korupcija iz kase uzajamne pomoći

Život izvan korupcije i ne poznajemo, ne vidimo ni kako bi mogao izgledati

Piše: Nedžad Ibrahimović

Tranzicija, toliko koliko je “vječna”, kako kažu politikolozi, ona je i stabilna, a u toj svojoj stabilnosti zapravo je “metastabilna”, dakle, “stabilnija” je od same sebe. Kao i svakom lažnom političkom diskursu (a politički diskurs nije nužno lažan oblik govora) i njoj (tranziciji) srce kuca izvan njenoga tijela. Takva kakva je, “vječna tranzicija” je oblik našeg duhovnog, političkog, ekonomskog i svakog drugog korumpiranja, jednak oblicima i načinima našega življenja.

Gdje se nalazi “srce” naše tranzicijske korupcije? I kada znamo odgovor na ovo pitanje, a znamo ga, ono što ono skriva za naše je živote često važnije od njegova prepoznavanja. Pitanje porijekla (korupcije) često zna prekriti (i prikriti) našu ulogu u našoj stvarnosti. Iako minorna, iako sasvim epizodna, ta je uloga, ipak, jedna jedina koja nam je data na uvježbavanje. Na uvježbavanje za ona vremena u kojima tranzicija više neće biti vječna. I, gle čuda, u toj smo amaterskoj ulozi sasvim komotni.

Pitanje porijekla korupcije često zna prekriti (i prikriti) našu ulogu u našoj stvarnosti.

Štaviše, život izvan korupcije (čitaj: tranzicijske predstave) i ne poznajemo, ne vidimo ni kako bi mogao izgledati, niti možemo nazrijeti na šta, ili čemu bi on sličio? Postoje li uopće izvantranzicijski svjetovi? Ne znamo, ali vjerujemo da postoje. Ovo “vjerujemo” je čisto religijsko – nigdje se religioznost ne čini tako plodnom i moćnom kao ovdje, gdje pokušavamo misliti svijet izvan nas samih, kao neki transcendentalni arhitektonski sklop, kao neku, recimo, matricu. No, ovdje smo već u domeni odgovora na pitanje metastabilnih izvora tranzicije/korupcije, pa sada nećemo o tome.

Ako je naš svijet samo onaj unutarkoruptivni (kao unutartranzicijski), kako o korupciji uopće možemo govoriti? S koje neutralne tačke gledišta joj prići? Ni sa koje, jer je ona u nama, u društvu, u sistemu i u političkom poretku. Ono što nama prilazi jeste korupcija sama. I, kako god taj tepih odmatali, ili taj džemper parali s jedne, on se namata ili ispleće s druge strane. U ovakvom sistemu vrijednosti – o tome se, je li, radi – samo je novac čvrsta valuta. Sve druge vrijednosti, etičke, kulturne, materijalne, povijesne… su anulirane. Naravno, po sebi, to je poraznija činjenica od same činjenice da one uopće nemaju nikakvu novčanu vrijednost.

Pobratimstvo lica u svemiru

Budući da smo takvi – korumpirani, tranzicijski umreženi i iz/u/mapirani – logično je da se međusobno prepoznajemo kao Ujevićevo “pobratimstvo lica u svemiru”:

Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom,
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Da, korupcija je postala jedna vrsta vrlo efektnog oblika čvrste socijalne solidarnosti. Nešto slično onom čuvenom gospodarskome proizvodu iz ere socijalizma, takozvanoj kasi uzajamne pomoći. Ona je funkcionirala tako da su radni ljudi odvajali dio svojih plata u kasu (“čekmeče”), iz koje bi potom, po potrebi, mogli pozajmljivati novac za različite svrhe. To, dalje, znači da se “plaćanje” ljekara, političara, različitih administrativnih činovnika, učitelja, sudija, tužilaca ili policajaca… u nas uvijek razumijeva i doživljava kao svojevrsna pomoć iz “kase uzajamne pomoći”. Danas nekome od njih, sutra, bome, meni. Svakome po potrebi…

“Tranzicijska korupcija” je učinila da se svaka moguća društvena institucija čini tek kopijom naše male koruptivne zajednice.

I, naravno, iako nije nužno novčana na mjestu svoje početne realizacije, krajnjem se korisniku ona uvijek isporučuje kroz finansijsku dobit, odnosno štednju. Ono što bi ekonomskim stručnjacima ovdje, eventualno, moglo biti zanimljivo jeste što se na “vrijednosti” iz ove kase kamate uglavnom ne obračunavaju, barem ne individualno. I po tome je korupcija pravi sljednik nekadašnje socijalističke solidarnosti.

Kada se, ovdje i danas, pokrene priča o povjerenju u institucije (države?), a pokreće se vrlo često, onda treba znati da je “tranzicijska korupcija”, nagrizajući i invalidirajući malo po malo društveno tijelo, učinila da se svaka moguća društvena institucija čini tek kopijom naše male koruptivne zajednice. Zbog toga nema nikakve razlike u radu, i percepciji rada, između Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i vijeća stanara jedne zgrade, između rada, i percepcije rada, Parlamentarne skupštine i skupštine lovačkoga društva. Zbog ovoga je niveliranja društveno tijelo postalo plošno i polegnuto i, vjerojatno, nikada se više neće moći samo od sebe uspraviti.

Plastično, metastabilno srce

No, dobro, gdje se, napokon, nalazi to “plastično srce” (ono “metastabilno”) naše korupcije? Logično je da pomislimo kako kuca otamo otkuda svaki govor o tranziciji generalno započinje. Dakle, nalazi se u ideološkim i gospodarstvenim centrima moći, kojima metafora o tranziciji služi kao jedna vrsta harijentizma (harijentizam, stilska figura ublažavanja isticanja neugodnog sadržaja).

Taj govor uvijek počinje iz Međunarodnog monetarnog fonda, iz velikih korporacijskih i finansijskih institucija, iz transnacionalnih kompanija, iz različitih regionalnih lobija okupljenih oko žrtve kao lešinari oko strvine, iz jednoga diskursa moći kojoj se male i slabe države teško mogu oduprijeti. Teško se mogu oduprijeti jer su u njima prvo devastirani obrazovni sistem i javna uprava. Bez obrazovanja, koje će graditi samosvjesne ljudske subjekte i cijeniti autentična ljudska bića, i bez javne uprave, kojoj bi se vjerovalo, svaki je društveni organizam osuđen na više ili manje ubrzano propadanje.

Na kraju, šta se tranzicijom kao stilskom figurom harijentizma ovdje skriva? Pa, skriva se činjenica da smo svi žrtve jedne iste neoliberalne aždahe; prikriva se namjera da se sva naša “porodična srebrnina” (voda, ljudski resursi, energija…) ima dati (i to uz osmijeh) nekome ko je moćniji (čitaj: važniji, vredniji i sposobniji) od nas; skriva se “procjena” kako su naše etičke, kulturne, društvene, humanističke, povijesne i sve druge vrijednosti nebitne u usporedbi s vrijednostima onih koji u tranziciji (više) nisu.

Male i slabe države se teško mogu oduprijeti, jer su u njima prvo devastirani obrazovni sistem i javna uprava.

I skriva se jedno moćno saznanje/uvjerenje/stav, i jedno odavno odigrano lukavstvo, o tome kako su naša vremena, naša sadašnjica i naša budućnost, već u projektu, i odavno, privatizirani, a potom, oslobođeni smisaonoga sadržaja, izbačeni na ulicu. Zato nam se historija, poput Baudelairove karikaturalno našminkane, precvale dame, sada valja po ulicama, sve vukući sadašnjicu za dronjavi rukav…

Zato se, recimo, bosanski protesti i njihovi plenumi čine kao jedna vrsta virusa u toj “vječno tranzicijskoj” matrici. Ali, to je već druga tema.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera