Dijalog SAD-a i Irana zabrinjava Zaljev

Piše: Emir Hadžikadunić

Još jedna runda razgovora Irana i grupe država okupljene oko foruma 5+1 (pet stalnih članica Vijeća sigurnosti plus Njemačka) okončana je u Beču 20. februara ove godine bez sveobuhvatnog sporazuma o iranskom nuklearnom programu. Kako je najavljeno, ovi se pregovori nastavljaju sljedećeg mjeseca.

Za sada je na snazi Privremeni sporazum potpisan u Ženevi 24. novembra prošle godine. Međutim, važniji od toga jesu direktni kontakti američke i iranske delegacije koji su počeli prošle godine na godišnjem zasjedanju Generalne skupštine UN-a.

Tada se desio, ko zna koji, iransko-američki otklon od konfrontacije ka dijalogu.

Od nastanka revolucionarnog Irana izmijenilo se šest američkih administracija do 2014. godine, tri demokratske i tri republikanske. Odnosi su varirali, po principu toplo-hladno, od moguće tačke sukoba do moguće tačke dogovora, od zatezanja, novih sankcija i prijetnji ratom do posrednog ili neposrednog dijaloga i rješavanja određenih spornih pitanja, nikad ne prelazeći crvenu liniju od zajedničkog interesa.

Takav status quo na Bliskom istoku traje više od 30 godina. Eventualna promjena u američko-iranskim odnosima nesumnjivo bi utjecala na američko-arapske ili iransko-arapske relacije.

Gary Sick, ugledni sigurnosni analitičar i savjetnik tri američka predsjednika (Forda, Cartera i Reagana) smatra da je ta historija američko-iranskih odnosa historija nasilja i propuštenih prilika.

Partnerstvo sa Saudijskom Arabijom poslužilo je svojoj hladnoratovskoj svrsi. Ni Izrael ni Saudijska Arabija nisu više u stanju artikulirati politike koje služe američkim dugoročnim interesima.

Američki izazov nije kako izaći iz ovih prijateljstava, nego kako pronaći nova, smatra Stephen Kinzer, autor tri bestselera o Iranu. I nije usamljen. O potrebi iransko-američkog dijaloga javno su govorili ugledni američki novinari, predsjednički savjetnici, obavještajni analitičari poput Thomasa Friedmana, Garyja Sicka, Brucea Riedela, Flynta Leveretta ili Hillary Mann.

Analitika CIA-e procijenila je da bi eventualno otopljavanje odnosa s Teheranom osnažilo iranski utjecaj u regiji. Saudijska Arabija bi postala manje važna za Washington, čime bi njen sigurnosni aranžman – ovisnosti – postao upitan. Zato su bile očekivane skeptične reakcije službenog Rijada na Privremeni sporazum Irana i pet stalnih članica Vijeća sigurnosti i Njemačke o nuklearnom programu od 24. novembra prošle godine.

Lekcije iz historije

Iransko-američki odnosi do 1953. primjer su uzajamnog poštivanja. Amerikanac Howard Baskerville dao je svoj mladi život u odbrani iranske demokratije 19. aprila 1909. Njegova se bronzana bista i danas nalazi u Tabrizu. Američki službenik Morgan Shuster pokušao je urediti iranski trezor i spriječiti rusko-britansku koruptivnu kontrolu. Lista se može zaključiti s predsjednikom Trumanom. On je pokušao moderirati iransko-britanski kompromis prilikom nacionalizacije iranske naftne industrije 1951.

Gotovo zaboravljene primjere međusobnog uvažavanja zamijenila je neprijateljska retorika u proteklih 30-ak godina. Gary Sick, ugledni sigurnosni analitičar i savjetnik tri američka predsjednika (Geralda Forda, Jimmyja Cartera i Ronalda Reagana) smatra da je ta historija američko-iranskih odnosa historija nasilja i propuštenih prilika. Kada pričati, s kime, o čemu – mučilo je sve američke predsjednike. Zbog toga se razvila teza o “generacijskoj borbi”.

Eventualna promjena u odnosima SAD-a i Irana nesumnjivo bi utjecala na američko-arapske ili iransko-arapske relacije.

Cartera su zatekle promjene, čiju dubinu nije shvatio do kraja predsjedničkog mandata. Prolongirana talačka kriza u američkoj ambasadi u Teheranu utjecala je na njegov izborni poraz 1980.

Reagan je igrao dvostruku igru (two way tilt). Dok je tajno prodavao naoružanje Iranu (Iran Contra), vojno i obavještajno sarađivao je sa Saddamom Husseinom (don't ask, don't say policy), sa ciljem da se dvije države, obje izvan američke sfere utjecaja, međusobno unište.

Iran je Bushu starijem bio sporedno pitanje zbog disolucije Sovjetskog saveza i stvaranja novog svjetskog poretka.

Kooperativnost pragmatičnog predsjednika Hashemija Rafsanjanija uvjerila je Busha da relaksira ekonomske odnose te ponudi razgovore o obnavljanju bilateralnih odnosa. Sjedinjene Američke Države su postale šesti najveći uvoznik roba s iranskog tržišta.

Ako želi dijalog i dogovor sa SAD-om, Iran će morati progutati još jednu pilulu, te se izviniti za 444 dana talačke krize.

Clinton je lutao od politike obuzdavanja Irana i Iraka (dual containment), u prvom predsjedničkom mandatu, do propalog otvaranja s tadašnjim predsjednikom Mouhammadom Khatamijem, u drugom.

Georgea W. Busha karakterizira ratna retorika “osovine zla”. Za jedne su njegovi potezi ostali iracionalni, za druge strateški. Mesijanski je vjerovao da je susretom američkog establišmenta i šiijskih ajatollaha u Iraku otvorio novo poglavlje na Srednjem istoku.

Otvorena pitanja

Koliko su promjene u drugom predsjedničkom mandatu Obamina poruka Iranu, a koliko Izraelu? Hoće li Hassan Rouhani u prvom i Barack Obama u drugom mandatu nastaviti tamo gdje su zaustavljeni Khatami i Clinton 2000? Ili treba sačekati novog Richarda Nixona? Ovaj je mrzitelj komunizma otvorio američko-kineski dijalog 1972.

Zapravo se isti konci mrse i raspliću, samo se glavni akteri, političari ili državnici mijenjaju. Sjedinjene Američke Države nameću status glavnog arbitra na Bliskom istoku, Iran želi jačati vlastitu poziciju i priznanje statusa regionalne sile.

Mogu li se dvije države izviniti jedna drugoj, nedvosmisleno i nepovratno, Sjedinjene Američke Države za 1953, Iran za talačku krizu iz 1979-1981?

Izrael i rješenje izraelsko-palestinskog konflikta posebna je strateška razlika. Sjedinjene Američke Države održavaju izraelsku regionalnu superiornost. Iran odbija priznati tu državu i zagovara jedinstvenu palestinsku državu na teritoriji Izraela i okupiranim teritorijama Zapadne obale i Gaze. Washington je stavio Hamas i Hezbollah na listu terorističkih organizacija. Za Iran su to pokreti otpora, izabrani od naroda da upravljaju državnim poslovima.

Pitanje regionalne legitimacije Irana bolno je sa stanovišta arapskih regionalnih interesa, jer bi svako američko-iransko približavanje, prema njima, išlo na štetu arapskog bloka, pogotovo u regiji Zaljeva. Manje bi države, poput Bahreina, vjerovatno osjetile posljedice američko-iranskog približavanja.

Odnosi u GCC-u

Nije isključeno da bi bila narušena postojeća shema koaliranja u okviru Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC). Većinski šiijski Bahrein teško bi opstao pod vladavinom sunijske manjine. Primjenom iste analogije, eventualnim dogovorom, teško bi opstao i sistem manjinske diktature u Siriji.

Ta bi država promijenila politički sistem ili ponašanje, što bi više odgovaralo sunijskim arapskim državama. U tom je kontekstu ilustrativno ponašanje Sirije tokom tajnih iransko-američkih razgovora 1985. Prva reakcija Damaska bila je otopljavanje narušenih relacija s Amanom, Rijadom i Bagdadom Saddama Huseina.

Na kraju, mogu li se dvije države izviniti jedna drugoj, nedvosmisleno i nepovratno, Sjedinjene Američke Države za 1953, Iran za talačku krizu iz 1979-1981? Američko iskustvo šahovog Irana neponovljivo je, ne samo za klerikalnu vlast nego i za reformski opredijeljene Irance, nacionaliste, sekulariste.

Ako želi dijalog i dogovor sa SAD-om, Iran će morati progutati još jednu pilulu, te se izviniti za 444 dana talačke krize. Iran, također, treba napraviti otklon od radikalnog, prestati s retorikom mržnje ─ “smrt Americi” ili “smrt Izraelu”, te poslušati svog bivšeg predsjednika Khatamija i više govoriti o životu.

Uspjeh eventualnih pregovora zavisi od političke volje da se takav kompromis pronađe. Sa svoje strane, Sjedinjene Američke Države vjerovatno će tražiti praktične koncesije. Zauzvrat, Iranci će očekivati više respekta i restauraciju izgubljenog ponosa.

Petnaest preporuka

John W. Limbert dao je petnaest preporuka kako bi ti razgovori uspjeli. Njegov je zaključak da su razgovori dvije strane, bez obzira na to koliko bili teški i međusobno suprotstavljeni, vjerovatno produktivniji od nastavka narušenih i na momente nasilnih odnosa.

Ugledni kolumnista New York Timesa Thomas Friedman istakao je da SAD ima tri izbora – prihvatiti evoluciju i pokušati živjeti s onim što iz nje izraste; pokušati se dogovoriti s Iranom, što je vrlo bolno i mnogo košta; ili ići u rat.

Ako ne bude iransko-američkog dijaloga, cikličan odnos tenzija i popuštanja jednog dana može odvesti dvije strane do tačke sukoba, s nesagledivim posljedicama. Nuklearni program Irana vodi ka tome.

Konačan ishod te bitke bez dogovora odredit će ili pobjedu američkog unilateralizma i nastavak dominacije jedine supersile u svijetu ili njegovo penzioniranje i početak novog multilateralnog poretka s većim brojem regionalnih centara moći, od kojih je jedan u Teheranu. Ako je to ikome važno, navijam za drugu od tri ponuđene opcije Thomasa Friedmana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera