Kočijaši iz SDP-ovog sokaka
Piše: Damir Petranović
Socijaldemokratska Vlada u Hrvatskoj napravila je značajan skok u odnosu na svoje prethodnike. HDZ-ovci su se vozali u službenim BMW-ima vrijednim stotine tisuća eura, često plaćenim i novcem doslovce ukradenim od države, dok su se SDP-ovci zadovoljili “bijednim audijima”. Njihove nove igračke koštaju “samo” 85.000 eura po komadu. Sitnica. Pa za taj novac jedva možeš kupiti kakav dvosoban stan u Zagrebu.
Baš dok su u Bosni i Hercegovini još trajali neredi, u kojima su, osim vladinih zgrada, stradavala i službena vozila, željeznička kompozicija u glavni grad Hrvatske doteglila je kontingent novih, 1.581, državnih automobila. Nešto “škoda” za policiju i inspektore, nešto džipova za posebne namjene i najmanje dvadesetak raskošnih limuzina. Ono, u pravom smislu riječi, mrcina s 250 konja, pogonom na sva četiri kotača, automatskim mjenjačima, grijanim sjedalima i sličnim radostima luksuznog dijela njemačke autoindustrije.
‘Pa neću, valjda, kočijom dolaziti na posao?!’, čudio se Željko Jovanović, koji je samo mjesec dana ranije učiteljima i profesorima objašnjavao da u proračunu nema novca za njihove putne troškove.
Hrvati – po tradiciji raspoloženi tek za virtualne revolucije i prosvjede – stali su bijesno lajkati objave na Facebooku i ostavljati ogorčene komentare na Vladinom profilu, uljuljani u vlastitu iluziju da se društvene promjene pokreću klikovima s kauča. A jedan od ministara, i to baš onaj čija se pozadina definitivno neće smrzavati na novim kožnim sjedalima, zabezeknuto je vrištao na novinare. “Pa neću, valjda, kočijom dolaziti na posao?!”, čudio se pred novinarima Željko Jovanović, koji je samo mjesec dana ranije učiteljima i profesorima objašnjavao da u proračunu nema novca za njihove putne troškove.
Dan kasnije kompletna Vlada se stala ispričavati javnosti tvrdnjama da nije imala pojma o nabavi vrijednoj četrdesetak milijuna eura, iako je narudžbenica potpisana prije više od godinu dana. Ministri su se snebivali nad podatkom da će se vozikati u nečemu vrednijem od ukupnih primanja koje prosječan radnik zaradi kroz cijeli svoj život – iako su sami propisali kakve automobile žele. Ali, eto, mlijeko je proliveno i sad nema smisla svađati se s Nijemcima. Kad su limuzine već tu, netko će ih voziti.
Život u nesvijesti
Tako to biva u Hrvatskoj: političari te, najprije, naprave budalom prvi put, kad se narugaju razumu i zdravoj pameti, a onda ti se malo kasnije dodatno nacere u facu, jer su k'o fol shvatili grešku i ispričali se. Iako navlaš iste odluke svejedno donose iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu. Kad ih malo bolje pogleda, normalnom čovjeku nekako dođe žao. Jer, zbilja, ti ljudi kao da žive u nesvijesti, nekoj paralelnoj stvarnosti, u kojoj se svakog jutra bude u zemlji cvijeća, gdje dječica radosno skakuću do obližnje škole, raspjevana majka radosno kuha ručak uz otvoreni prozor, a sretni otac pjevuši dok mirno korača prema svom (sigurnom i dobro plaćenom) radnom mjestu.
Ljudi su odavno dali definiciju šizofrenije: to je ono kad uporno ponavljaš iste postupke i svaki put očekuješ drugačiji rezultat. Slijedom toga, nakon “afere kočije”, možda bi bilo mudrije manje bjesnjeti i našim junacima dobronamjerno savjetovati jedan obični liječnički pregled. Samo da, eto, svi skupa nismo svjesni da se ovdje ne radi ni o kakvom poremećaju, osim, eventualno, odvojenosti od realnosti. Ne, to je sama bit politike na ovim prostorima: kako u četiri godine narasti dovoljno da ti ego probije plafon, kako na vrijeme zbrinuti dovoljno rođaka i stranačkih drugova i što, zaboga, izabrati za one prilike kad važno paradiraš po ubogim zakutcima zemlje i mrko klimaš glavom dok sirota stranačka sitna grla trepere samo zato što su se približila velikom ministru na manje od dva metra.
To je sama bit politike na ovim prostorima: kako u četiri godine narasti dovoljno da ti ego probije plafon, kako na vrijeme zbrinuti dovoljno rođaka i stranačkih drugova.
Hah, šta ja znam… Najbolje jedan “audi”. Najskuplji, nije beg cicija.
I dok se od HDZ-a, kao valjda jedine europske stranke, službeno sudski optužene za pljačku, to možda i očekivalo, od Vlade koja sebe voli nazivati socijaldemokratskom – i to u doba kada cijedi svaku potencijalnu kunu iz gotovo klinički mrtve ekonomije i potpuno onemoćalih građana – demonstracija bahatosti uvijek je dvostruko bolnija.
Jedan dan kukaju da nemaju love za besplatno visoko školstvo, čija je godišnja cijena oko 50 milijuna eura. Troškovi za socijalu režu se za gotovo šest milijuna eura, za zdravstvo nešto manje od 60 milijuna eura, za školstvo više od 70 milijuna eura. Nema čak ni za 650 djece s teškoćama u razvoju, čije, ionako bijedne, invalidnine iznose mizernih 700.000 eura godišnje. Ali, eto, uvijek se negdje nađe tih 40 milijuna eura za nova ministarska kolica.
Zlatni padobran
I ne treba misliti da se ovdje radi o izoliranom incidentu: baš prvog dana masovnih demonstracija u Bosni i Hercegovini, u večernjem terminu, u Hrvatskom saboru raspravljalo se o prijedlogu da političari sami sebi smanje ionako enormne plaće za 21 posto. Znate koliko ih je bilo na sjednici? Točno četvero. Sutradan su, treba li kazati, ideju s gnušanjem odbili, uz uobičajenu frazu da se “time ništa neće postići” i da se radi o “običnoj demagogiji”. Takvi su vam naši funkcionari: s gnušanjem odbijaju bilo kakvu demagogiju. Ali, ni solidarnost im bogme nije baš blizak pojam.
Kao pravi sljedbenici balkanske tradicije postupanja s javnim novcem, koji je obično drugi naziv za privatne samoposluge odabranih, smatraju da je valjda i dalje savršeno normalno svaku stranačku šušu ugurati na kakvo sigurno radno mjesto u državnoj ili lokalnoj upravi, koje će joj do kraja godina plaćati ostali manje promućurni građani. Normalno je da državni dužnosnici, od ministara pa sve do najnižeg načelnika najjadnije općine u državi, imaju “zlatni padobran” – godinu dana sigurne plaće čak i nakon što odu s funkcije.
Na vrhu piramide je Zakon o državnim dužnosnicima, onima koji su se probili na vrh hranidbenog lanca i koje, zbog besramne sklonosti konjima i kočijama, ovih dana neki posprdno nazivaju ‘autistima’.
Kvragu, pa čak su i posebne zakone zbog toga napisali: na običnu raju odnosi se Zakon o radu, propis koji se šutira u redovnim intervalima i kojim su nesretnim hrvatskim radnicima u zadnjih deset godina čak sedam puta smanjena prava. Onda je tu Zakon o lokalnim službenicima, u stvarnosti drugom ešalonu političkih stranaka, koji osigurava da ne mogu ostati bez posla ni u slučaju nuklearnog rata. A na vrhu piramide je Zakon o državnim dužnosnicima, onima koji su se probili na vrh hranidbenog lanca i koje, zbog besramne sklonosti konjima i kočijama, ovih dana neki posprdno nazivaju “autistima”. Iako to nije baš politički korektno, a ni pravedno prema jednoj ranjivoj i osjetljivoj društvenoj skupini.
Oni žive u svojim kulama, provlače službene kartice, harače po prigodnim domjencima i svečanim večerama, između kojih ih razvoze bijesna kola sa 16 zvučnika. Valjda zbog toga ne čuju one bijesne lajkove na Facebooku.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera