Kako spriječiti treću generaciju terorista

Piše: Mohammad Abu Rumman

Lična biografija Harona Monisa, čovjeka koji je nedavno držao taoce u kafiću u Sydneyu, ne ukazuje na bilo kakvu direktnu vezu između njega i grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL), pa čak ni sa Frontom Al-Nusra ili ograncima Al-Kaide razbacanim diljem svijeta, koliko ukazuje na ličnost sa psihološkim problemima i krivičnim dosijeom.

I pored toga ovaj incident nameće veoma važno pitanje: Na koji način zaustaviti ovakve slučajeve koji se posljednjih godina veoma često dešavaju na Zapadu, gdje nekome padne napamet da samostalno izvrši akciju tako što će upotrijebiti oružje ili naučiti da pravi eksplozivni pojas ili eksplozivnu napravu uz pomoć uputa dostupnih posvuda na internetu?!

Ono što povećava ozbiljnost ovog pitanja za zapadne zvaničnike i posmatrače jeste činjenica da se incident u Sydneyu dogodio istovremeno sa drugim, u velikoj mjeri sličnim napadima; u Francuskoj, kada je vozač pregazio veliki broj pješaka, dok je drugi napadač izbo policajca, uzvikujući riječi „Bog je najveći“. Pojedini izvještaji ukazuju na to da je vozač patio od mentalnog poremećaja, što je, gledano iz određenog ugla, veoma slično slučaju Harona Monisa.

Kanadski državljanin po imenu Michael Zahav Bebo (32 godine) je, također, izvršio napad na zgradu Parlamenta, prilikom čega je ubio jednog vojnika prije nego je uhapšen. Samo nekoliko dana uoči tog incidenta, drugi počinilac je svojim automobilom napao dva kanadska vojnika. Kanadske vlasti su obojici izvršitelja ovih akcija prethodno zabranile putovanje, zbog straha da će se pridružiti grupi Islamska država.

Nema nikakvih indikacija niti jasnih dokaza da počinitelji ovih akcija imaju neku direktnu vezu sa Islamskom državom ili Al-Kaidom, bez obzira što neki od njih pokazuju jasne znakove „vjerskog radikalizma“, dok drugi pate od psiholoških problema.

Tradicionalne metode Al-Kaide za regrutiranje vojnika, propagandu i medije više se ne mogu primijeniti za tumačenje novih akcija i situacija koje su većinom povezane sa općim utjecajem ovog političkog diskursa i propagande, nastalih kao rezultat socijalnih, psiholoških, pa čak i političkih okolnosti.  

Regrutiranje putem interneta

Ove akcije nisu nastale isključivo kao plod samostalnih odluka, i nisu potekle iz konteksta promjena koje su se dogodile u strategiji svjetskih selefijskih džihadskih pokreta tokom proteklih godina, s obzirom da su im prethodile druge akcije koje su se držale principa nazvanog u literaturi Al-Kaide kao „individualni džihad“.

Tako je Nidal Malik (5. novembra 2009), vojni psihijatar porijeklom iz Palestine, ubio 13 američkih vojnika i ranio više od 30 u vojnoj bazi u Texasu u Americi, nakon čega su tamošnje snage sigurnosti otkrile da su on i Jemenac dr. Anwar al-Awlaki povezani putem interneta.

Kulturni faktor ili jezik više ne predstavljaju nikakvu prepreku za grupu Islamska država da dopre do ogromnog dijela onih koji žive na Zapadu.

Al-Awlaki (ubijen u američkom napadu u septembru 2011.) jedan je od najistaknutijih teoretičara grupe Al-Kaida sa Arapskog poluotoka u Jemenu. Bio je veoma aktivan u ulozi širenja diskursa ove grupe tokom posljednjih godina među muslimanima na Zapadu. U tome mu je uveliko pomagalo njegovo poznavanje engleskog jezika i direktno poznavanje zapadnog društva. Izdao je i specijalizirani časopis na engleskom jeziku, kojim se obraća ovom velikom dijelu zapadnog društva.

U isto vrijeme, pokušaji Nigerijca Omara al-Farouka da raznese putnički avion tokom božićnih blagdana (decembar 2009), kao i planovi pakistansko-američkog državljana Faisala Shahzada da izvrši bombaški napad na Times Squaru u New Yorku (2010. godine) uvjerili su istraživače i posmatrače da se nalazimo pred važnim preokretom Al-Kaidinh strategija koje se zasnivaju na principu „individualnog djelovanja“.

Navedeno nagovještava rađanje nove „generacije džihadista“ koja se uglavnom oslanja na jednostavno planiranje akcija, što neće dovesti do posljedica poput onih u napadima 11. septembra 2001. u SAD-u, ili prije toga u bombaškom napadu na američki razarač USS Cole 2000, ili bombaških napada na ambasade u Africi.  

Novo djelovanje se u velikoj mjeri oslanja na regrutiranje i utjecaj putem mreža na internetu, kao i džihadskih foruma koji su se u posljednje vrijeme specijalizirali za vrbovanje omladine na Zapadu, s obzirom da su oslabile sposobnosti Al-Kaide nakon afganistanskog rata, ali i kasnije, za obavljanje kompliciranih i kvalitetnih akcija.

Do toga je došlo usljed pritisaka i pojačanih sigurnosnih mjera na Zapadu te intenzivnog praćenja svih onih koji su u direktnoj vezi s njima, ili su putovali u područja gdje su raširene grupe povezane s njima, bez obzira bilo to u Iraku, Pakistanu, Afganistanu, Jemenu ili Somaliji.

Zapadne sigurnosne agencije počele su se baviti ovim novim, različitim „obrascem“ prijetnje, te su razvile svoje strategije preventivnog djelovanja i intenzivirale napore putem interneta, prilikom čega su uspjele osujetiti hipotetičke slučajeve i unaprijed podmetati zamke potencijalnim kandidatima za vršenje ovih akcija.

Primjer za to je slučaj jordanskog mladića u SAD-u Hosama Smadija kojeg je Federalni istražni biro naveo na provođenje zamišljene akcije, kako bi mu zakonski smjestili i sudili za terorizam.  

Međutim, ogromne sumnje su se nadvile nad pitanjem jesu li ove agencije sposobne suočiti se sa ovom opasnošću? Niti jedna obavještajna ni sigurnosna agencija nije u stanju nositi se u potpunosti sa „individualnim namjerama“ i mogućnošću procesuiranja svih potencijalnih kandidata.

Čak i uz razvoj njihovih sposobnosti špijuniranja, infiltriranja i prisluškivanja, posebno zbog toga što su i ove grupe i mreže razvile svoje metode igre riječima i zaobilaženja sigurnosnih mjera. Nalazimo se u vremenu gdje je očigledno da se sposobnost za regrutiranje omladine povećava, ne samo onih čije je porijeklo muslimansko i arapsko, nego i članova tih zajednica koji su prigrlili islam, što se jasno pokazalo u posljednjim akcijama u Australiji, Francuskoj i Kanadi!

Usamljeni napadači

Sposobnost Al-Kaide, a zatim i ISIL-a, da regrutiraju ljude koji žive u zapadnim društvima pokazuje veliki i kvalitativni napredak tokom posljednjih godina. Tako su zemlje poput Iraka i Sirije postale veliki centri za imigrante na teritoriji pod kontrolom Islamske države, budući da se prema sigurnosnim pretpostavkama tu nalazi blizu 3.000 osoba sa Zapada, od kojih je jedan dio nedavno prešao na islam.

Kulturni faktor ili „jezik“ više ne predstavljaju nikakvu prepreku za grupu Islamska država da dopre do ogromnog dijela onih koji žive na Zapadu, s obzirom da je medijski aparat grupe sada sačinjen od stručnog tima ljudi koji su živjeli na Zapadu i govore različite jezike.

 Jedan od osnovnih razloga za uspon radikalnih pokreta u arapskoj regiji zapravo je postojanje autoritarnih režima i odsustvo demokratije i slobode mišljenja.

U stanju su formulirati medijsku poruku i obratiti se tim društvenim skupinama jezikom i na način na koji oni to razumiju, i usavršiti komunikaciju putem interneta, gdje će se pojavljivati kao izvršitelji akcija.

Također, organizacija Islamska država izdaje časopis Dabiq na engleskom jeziku, dok grupe mladića i djevojaka rade na mobiliziranju drugih uz pomoć interneta i promoviranja ideja ove grupe. Njihov zadatak je podstaknuti muslimane na Zapadu da im se pridruže „na teritoriji Islamske države“, kako u Iraku, tako i u Siriji. 
  
Ovaj fenomen, u novijoj literaturi nazvan kao usamljeni vukovi, izaziva veliki strah na Zapadu, bez obzira radi li se o mobiliziranju ljudi ili načinu tretiranja onih koji se vrate sa tih područja.

Države su razvile svjetske i regionalne mreže kojima se prate operacije mobilizacije u njihovim društvima uz pomoć interneta. Uspješno su spriječili pojedince u njihovoj nakani da putuju, dok su druge uhapsili. Međutim, još se traga za razlogom „atraktivnosti“ samog modela Islamske države, koja vuče mladiće i djevojke da ostave svoja napredna zapadna društva, odreknu se svojih porodica i presele na teritorije pod kontrolom Islamske države, posebno u periodu teškoća i tegoba života koji nema nikakve sličnosti sa društvenim životom na Zapadu!

Uspon grupe Islamska država i kontrola nad velikim dijelom teritorije u Iraku i Siriji, te nametanje vlastite vojne nadmoći i sposobnosti za regrutiranje i propagandu, promijenilo je tok zapadnih i arapskih strategija, kao i listu prioriteta, da bi se suprotstavljanje grupi Islamska država i obznana otvorenog rata protiv nje, u vojnom, sigurnosnom i medijskom smislu, postavilo kao pitanje broj jedan u percepciji ovih država.

Uprkos međunarodnim i regionalnim naporima te formiranju međunarodnih regionalnih koalicija s ciljem da se ova grupa opkoli i napadne iz vazduha, kao i  podršci kopnenih trupa u vojnim sukobima, pored povećanih napora na Zapadu da se suzbije širenje utjecaja grupe Islamska država među muslimanima u zapadnim društvima i umanje rizici i opasnosti koji iz toga proizilaze, trenutni parametri ne ukazuju da je došlo do pada nivoa aktivnosti ovog novog modela, niti da se umanjila njegova rasprostranjenost.

Jasno je da stvarnost svjedoči kako se utjecaj navedenog širi, posebno u onim oblastima gdje vlada haos, nasilje i odsustvo sigurnosti. Primjeri su Sinaj, Libija i Jemen, gdje su neke grupe dale zakletve i izjavile lojalnost vođi Abu Bakru al-Bagdadiju, samoproglašenom halifi svih muslimana. 

Suzbijanje novog modela

Sa početkom „svjetskog rata“ – kako ga naziva jedan broj političara – protiv grupe Islamska država, glasnogovornik ove grupe Abu Mohammad al-Adnani pozvao je svoje prijatelje i simpatizere da napadnu na interese i državljane zemalja koje učestvuju u ratu, bez obzira gdje se nalazili.

I zaista, počeli su se pojavljivati pokazatelji odgovora na ovaj poziv. Primjer za to je otmica Francuza u Alžiru i njegovo pogubljenje na način kako to čini ova grupa. Nakon toga su uslijedile posljednje akcije, koje sa sobom nose ovu zaraznu bolest ili virus uz sve opasnosti koje idu uz njih, što predstavlja izazov bez presedana za sigurnosne agencije, bez obzira na to koliko su tehnološki napredne i imaju sredstva za praćenje ove organizacije i njenih pristalica, kao i onih na koje je utjecao ovaj diskurs i novi model u svjetskoj, lokalnoj i regionalnoj, džihadskoj mreži.

Ova radikalna mreža i njoj slične ne mogu biti posmatrane odvojeno od historijske političke krize u arapskoj regiji.

Ove korjenite i radikalne promjene u prirodi sukoba sa grupom Islamska država i novi obrazac operacija „vukova samotnjaka“, potakle su zapadne i arapske zemlje da razmisle o posvećivanju veće pažnje i davanju prednosti medijskom i ideološkom suprotstavljanju organizaciji, kroz jačanje uloge koju imaju nadležni organi pri Američkom ministarstvu vanjskih poslova i evropskim državama u ideološkom suprotstavljanju, kao pokušaj da se pobije diskurs grupe Islamska država i njihovi argumenti.

Ovu misiju je na sebe preuzeo jordanski kralj Abdullah II. Stoga je svoje posjete Egiptu, Saudijskoj Arabiji i Bahreinu posvetio radu na izgradnji podrške i traženju pomoći za sazivanje konferencije za borbu protiv terorizma u Kairu pod pokroviteljstvom Univerziteta Al-Azhar, kao vjerske institucije sa dugom tradicijom u arapskom svijetu. 

Hoće li ovi napori polučiti uspjehom i imati napretka u sprečavanju pojave „usamljenih vukova“, te smanjiti rizik od opasnosti medijske i političke poruke ove organizacije u budućnosti, uporedo sa vojnim i sigurnosnim ratom?

U ovim naporima očigledno postoji duboki jaz i potpuni paradoks, s obzirom da preskaču objektivne razloge koji poruku Islamske države čine snažnom, vitalnom i atraktivnom. Ako je tačno da se ova poruka zasniva na ideološkom i islamskom pravnom aspektu, onda je to tek sekundarni faktor pred objektivnim sociološkim i političkim uslovima.

Sve dok je potlačenog sunitskog naroda i neravnoteže u balansu regionalnih i svjetskih sila koje se kreću u interesu iranskog utjecaja te osjećaja ugroženosti kod sunitskih zajednica u Iraku, Siriji i Libanu, kao i zabrinutosti za opstanak identiteta, ostvareni su preduvjeti za snagu modela koji grupa Islamska država predstavlja, pa čak i ukoliko bude vojno oslabljena.    

Još jedan paradoks ogleda se u tome da je jedan od osnovnih razloga za uspon radikalnih pokreta u arapskoj regiji zapravo postojanje autoritarnih režima i odsustvo demokratije i slobode mišljenja, kao i općih sloboda, te osjećaj gubitka socijalne pravde, ekonomije i politike koji pogađaju srednju klasu.

Sve je to nastalo kao posljedica politika arapskih režima, koje sada pokreću talas borbe protiv terorizma. Pa kako onda oni koji učestvuju u proizvodnji ovog modela mogu biti strateški partneri za borbu protiv istog?!  

Ista stvar odnosi se i na politiku zapadnih država – preciznije Sjedinjenih Američkih Država – u kojima arapski narod vidi neprijatelja i saučesnika izraelske desnice i autoritativnih arapskih režima. Ovo uvjerenje naroda povećalo se nakon obnove američkog dogovora sa autokratskim arapskim režimima u regionalnoj kampanji usmjerenoj protiv arapskih demokratskih revolucija.   

Ukratko rečeno, trenutni rat koji se vodi protiv grupe Islamska država te svjetski, regionalni i lokalni napori u borbi protiv ovog modela i njegove sposobnosti da proizvede nove strategije i taktike vrte se ukrug.

I pored svega nikako da nauče, ili preciznije rečeno, prave se da ne znaju, važnu lekciju za suočavanje sa ovim problemom, a to je da ova radikalna mreža i njoj slične ne mogu biti posmatrane odvojeno od historijske političke krize u arapskoj regiji, dok se ključ rješenja, možda i jedini, za borbu i pobjedu fenomena usamljenih vukova, ali i drugih pojava, nalazi u suočavanju sa stvarnim razlozima njihovog razvoja i uspona, kroz širenje demokratije i pravde, te potragom za boljom budućnosti i svjetlom na kraju tunela u kojem trenutno živi ovo društvo!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera