Bliski istok se nepovratno promijenio

Piše: Mustafa Salama

Bliski istok se drastično promijenio u posljednjih nekoliko godina, a u 2014. godini promjene su se još dublje urezale u strukturu regije. Posljedice arapskih ustanaka zadržale su se kao svrgnuti diktatori i urušeni civilno-vojnih režimi, ostavljajući iza sebe veliku političku prazninu.

Granice su nejasne, nedržavni akteri su u porastu i regionalne sile se smjenjuju, razvijajući svoje taktike. Ako se osvrnemo na 2014. godinu, izgleda da se Bliski istok neminovno i nepovratno promijenio.

Najradikalnija reakcija na nemire u regiji je porast grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL). Godinama je svijet šutio dok su šiitski odredi smrti masakrirali sunite u Iraku i dok su snage Bashara al-Assada ubijale stotine hiljada ljudi u Siriji.

Malo se pričalo kada su suniti mučeni i ponižavani u zatvoru Abu Graib.

Destruktivno prisustvo ISIL-a

Nije nikakvo iznenađenje da nam je nakon desetljeća nasilja 2014. godina donijela još više nasilja. ISIL je predlagao različita radikalna rješenja – brutalna, destruktivna i izvan opsega globalnog političkog poretka, morala i normi. Možda je ISIL-ova neoprostiva nasilna priroda ta koja privlači razočarane mladiće muslimane koji su preživjeli traumu nasilja i sada više ne vide nikakvu drugu mogućnost da promijene stvarnost.

ISIL je ponovo iscrtao kartu Bliskog istoka, uklanjajući ogromne dijelove Sirije i Iraka i prijeteći drugim susjednim državama. Sirija i Irak jednostavno više nikada neće biti, čak ni približno, isti. Ove promjene ne bi trebali isključivo pripisati pojavi ISIL-a; one su ukorijenjene u okolnostima koje su se desile prije Arapskog proljeća i koje se više odnose na period nakon američke invazije na Irak 2003. godine.

U protekloj godini smo vidjeli pad moderne nacionalne države na Bliskom istoku.

ISIL-ovo osvajanje velikih dijelova teritorije također je ubrzalo i osnažilo kurdski secesionizam. Irački Kurdistan je, više nego ikad, počeo djelovati kao zasebna država u Iraku. Vjerovatnoća da će Kurdi u budućnosti odustati od nezavisnosti zbog jedinstva Iraka je mala.

Uprkos naoružavanju iračke vojske, koordinirane ofanzive kurdskih snaga i zračnih napada koje predvodi SAD, militantna grupa se neće povući ili nestati. ISIL-ovo konstantno destruktivno prisustvo učvršćuje promjene na političkoj karti Bliskog istoka i otežava Iraku i Siriji da povrate granice.

Raspad nacionalnih država

U protekloj godini smo vidjeli pad moderne nacionalne države na Bliskom istoku. Pad legitimnosti i dalje postoji u državama koje su formirane na nezakonitim osnovama i koje su se nametnule masama.

Zastarjele metode upravljanja nisu više održive u svjetlu očekivanja i težnji koje je Arapsko proljeće donijelo. Zbog nedostatka legitimiteta, političkim režimima je teže upravljati narodom.

Mnoge države na Bliskom istoku i dalje ne uspijevaju pravilno usmjeravati ekonomije i poboljšati standard života svojih građana. Trend pogoršanja socijalnih i ekonomskih uvjeta se nastavio u 2014.

Nacionalne države su u prošlosti imale relativno manji broj stanovnika kojima je trebalo osigurati jaču društvenu usklađenost i socijalnu sigurnosnu mrežu. Danas se suočavaju s podijeljenim, osiromašenim i zahtjevnim stanovništvom koje je sve teže kontrolisati.

Još jedna prijetnja nacionalnoj državnosti je činjenica da je ideologija same ideje o jedinstvenim državama ugrožena. Danas se bliskoistočne države suočavaju s fragmentacijom i dezintegracijom zbog rastuće etničke i vjerske podijeljenosti. Država kao primarni identitet popustila je pred etničkom, plemenskom i vjerskom lojalnosti, jer ljudi traže sigurnost i zaštitu od subnacionalnih grupa. Ovo je slučaj u Siriji, Iraku, Jemenu, Libiji, Libanu i u manjoj mjeri Egiptu.

Regionalna političke snage

Značajan preokret u politici Bliskog istoka može se vidjeti među regionalnim silama, posebno s novim utjecajem Irana i promjenom turske politike.

Ne samo da je Iran uspio započeti pregovore sa Zapadom o nuklearnom pitanju nego je postao bliži zapadnim silama. Iran i Zapad su počeli pokazivati simboličke geste uzajamnog prihvatanja i poboljšanja odnosa, što je dovelo do toga da su američki državni sekretar i iranski ministar vanjskih poslova imali službeni sastanak.

Iran je uspio iskoristi poboljšane odnose sa Zapadom i prenijeti taj napredak u svoju korist u regiji, bez ikakvog otpora. Ta zemlja ima de facto utjecaj na Irak, Siriju, Liban i, u posljednje vrijeme, na Jemen.

Ne možemo zanemariti komentare iranskog zastupnika koji je rekao: “Tri arapske prijestolnice završile su u rukama Irana i pripadaju islamskoj iranskoj revoluciji”, te je dodao da je Sanaa postala četvrta. Osim toga, Teheran je pokrenuo proces zbližavanje s Hamasom nakon što su se razišli 2011. godine zbog pitanja Sirije.

Za razliku od prethodnih godina, Turska se također drugačije pozicionirala u regiji. Želi se obnoviti u skladu s historijskim korijenima, uklanjajući zabranu nošenja hidžaba u obrazovnim institucijama, pokušavajući oživjeti jezik Osmanlija i naglašavajući vjersku simboliku na domaćoj i međunarodnoj političkoj sceni.

Turska se u 2014. godini nastavila distancirati od Izraela i nepokolebljivo ga kritikovati, dok je podržavala palestinske ciljeve. Nastavila je snažno podržavati Arapsko proljeće, što je naljutilo neke arapske susjede. Iako je Ankara tradicionalno bila bliska Assadovom režimu, danas je jedna od njegovih neprijatelja koja podržava sirijsku opoziciju. Što je još važnije, od vjernog zagovornika sekularizma postala je zemlja koja je uzor islamistima u regiji i od koje oni traže pomoć.

Gledajući unazad na 2014, sve je jasnije da su se promjene koje su započele prije četiri godina s Arapskim proljećem održale i stvorile trajne promjene u regiji.

S urušavanjem nacionalnih država, sve snažnijim ISIL-om, nejasnim granicama između država i transformacijom regionalnih sila, Bliski istok, onakav kakvog ga znamo, jednostavno je nestao.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera