Šta nosi novo poskupljenje struje u BiH?

Piše: Dženan Kulović

Nije potrebno mnogo znanja da bi se zaključilo da budžetska Bosna i Hercegovina guši tržišnu Bosnu i Hercegovinu. Loši strategijski potezi koje su vukle prethodne vladajuće strukture došli su na naplatu.

Nakon što je najavljeno još jedno povećanje cijene električne energije, građani su suočeni s paradoksom. Dok u Japanu uvećanje troškova kvaliteta proizvoda dovodi do smanjenja troškova proizvodnje, u Bosni i Hercegovini uvećanje cijene električne energije dovodi do povećanja troškova života.

Nije potrebno mnogo znanja da se ovaj paradoks razazna i postavi u kontekst životnog standarda stanovništva koji je u periodu tranzicije dobio odlike potrošačkog mentaliteta u kojem je etiku rada zamijenila etika trošenja.

To društvo danas troši dvostruko više nego što zarađuje. Da nema sredstava koja pristižu iz dijaspore, koju sasvim sigurno možemo okarakterisati kao najvećeg investitora koji spašava ekonomiju naše zemlje, zaista bi bilo teško osigurati uveliko poljuljanu finansijsku stabilnost zemlje.

Velike obaveze

Jedni će okarakterisati da odluka Elektroprivrede BiH da poveća cijene električne energije predstavlja hir, drugi da ta odluka predstavlja uvod u kreiranje socijalnih programa koji su nužni zarad reformskog puta koji već dugo nema alternativu. Međutim, očito je da ni jedni ni drugi nisu upravu. Elektroprivreda BiH je u proteklom periodu prihvatila velike obaveze. 

Najveću obavezu je preuzela potpisivanjem Ugovora o vođenju poslova između preduzeća Elektroprivreda BiH, kao vladajućeg društva, i sedam rudnika u Federaciji BiH, kao zavisnih društava, prije pet godina, temeljem čega je formiran Koncern.

Potpisivanjem tog ugovora osiguran je kompletan poslovni ambijent, odnosno date su upute kako će dalje u okviru koncerna raditi Elektroprivreda. Jedna od najvećih obaveza proistekla iz tog Ugovora je ulaganje u tehnološku modernizaciju i poboljšanje uvjeta u rudnicima koji su odveć hronični gubitaši. Samo za primjer, lani su rudnici uglja u ukupnom bilansu iskazali gubitak od 55.101.115,16 KM, što je za 36 posto više nego u 2012. godini.

Rudnici uglja u sastavu Koncerna EP BiH su iskazali gubitak od 55.452.459,16 KM, odnosno 31,23 posto veći nego u prethodnoj godini. Predočeni rezultati ukazuju da rudnici s jedne strane godinama imaju problema s akumuliranim gubicima kojima nema krajA, a s druge se pretvaraju u preduzeća koja po svim karakteristikama nalikuju na socijalne ustanove. Aktuelno povećanje cijena električne energije oživljava tezu da smo opet žrtve borbe između rada i kapitala, između radnika i poslodavaca.

Iako neke elemente tog sukoba gledamo svakodnevno, posebno sa stajališta kapitala proizašlog iz privatizacijskog kriminala, danas je prava linija fronta posve drugačija. Umjesto sukoba radnika i poslodavaca, na djelu je rat između onih koji rade i onih koji ne rade, onih koji žive od marljivog rada i onih koji žive na njihov teret. Oni su proizvod različitih oblika parazitizma.

Kontinuitet u činjenju pogrešnih odluka vlasti, čiju samovolju nisu mogli spriječiti nizom smjenjivani kompetentni članovi nadzornih odbora, najbolje će osjetiti građani iz kategorije domaćinstva kojima je povećanjem cijene električne energije nametnuta velika obaveza. Tu golemu obavezu saniranja gubitaka, koje iz godine u godinu akumuliraju rudnici koji su pripojeni Elektroprivredi BiH, neće zadugo moći podnijeti nizak nivo životnog standarda građana, čija su obilježja niska primanja i visoki troškovi života. 

Modernizacija i cijene

Do sada je Elektroprivreda BiH iz vlastitih sredstava za tu namjenu izdvojila 160 miliona KM. Međutim, modernizacija rudnika nije moguća ukoliko su cijene električne energije niske. Svjesni teškog stanja rudara i rudnika, građani su složni da je potrebno iznaći način da se stvore humaniji uvjeti rada.

Međutim, kako navodi ombudsmen za zaštitu potrošača “s jeftinom cijenom struje rudnici se ne mogu modernizirati, a cjelokupna javnost složna je da se rudarima trebaju osigurati humaniji uvjeti rada.

No, istovremeno dođe do svojevrsne pobune kada cijena struje poraste za 1 ili 2 posto. Struja je roba kao i svaka druga i bilo bi nepošteno socijalni teret prebacivati na pleća rudara. Neznatno povećanje cijene je jedan od načina da rudari sutra mogu imati pristojne plaće i biti adekvatno nagrađeni za rad u rudnicima.”

Međutim, ključno pitanje koje se postavlja je koncept društvene odgovornosti koji evidentno nije ugrađen u procese strategijskog odlučivanja nego smo svjedoci pojave moralnog hazarda u kojem su nadležni radili više u vlastitom interesu nego u interesu preduzeća koje vode. Međutim, niko nije odgovarao za načinjene propuste u procesu pripajanja rudnika Elektroprivredi BiH, niti za učinjene pogrešne odluke čije posljedice danas osjete građani.

Kako vrijeme od početka tranzicije na ovim prostorima odmiče, nažalost, sve više se potvrđuje da je mišljenje struke nedovoljno vrednovan aspekt koncepta reorganizacije preduzeća. Zato i imamo afere poput one u Hrvatskoj s prodajom Ine ili one u Srbiji s prodajom Azotare, čega su posljedica deseci hiljada nezbrinutih i nezadovoljnih radnika.

Jedan od vodećih ekonomskih eksperata današnjice tvrdi da zbog loše procjene efekata posla u budućnosti transakcije povezane s pripajanjima preduzeća u gotovo 75 posto slučajeva imaju loš završetak. Pripreme za pripajanje, sam proces pripajanja, kao i onaj nakon što se pripajanje izvrši moraju biti bazirani na toj vrsti znanja koje je u naših direktora, vlasnika i menadžera uglavnom na niskom nivou. 

U tom periodu tranzicije mi smo se samo fokusirali na vlasničku tranziciju, zanemarujući onu personalnu, koja je mnogo važnija.

Da je taj proces okončan kako valja, danas ne bismo apelovali da je nužno uvesti profesionalnu menadžersku strukturu u državna preduzeća koja pokazuju hornične zaostatke u osjećanju za efikasno i efektivno poslovanje. Bez profesionalne menadžerske strukture teško je očekivati i dugoročni opstanak i razvoj savremenog preduzeća. Takvom profilu preduzeća nije stalo samo do kratkoročne maksimizacije profita već i do stalnog opstanka i razvoja te rasta dodatne vrijednosti, kao i do rasta vrijednosti cjelokupnog preduzeća.

Ma koliko se činilo da su se pripajanjem Elektroprivredi BiH i stvaranjem zajedničkog koncerna rudnici uglja spasili od tehnološkog i finansijskog urušavanja, još je moguće da se to dogodi. Elektroprivreda BiH, do dana današnjeg, ustvari i ne zna šta je stvarno pripojila, s obzirom na to da nije izvršila vrednovanje preduzeća ili due dilligence kako bi znala koliko to što pripaja objektivno vrijedi.

Krovna strategija

Prostudiramo li taj slučaj pripajanja, jasno vidimo da je prije samog čina mnogo važnije bilo sačiniti krovnu energetsku strategiju na nivou Bosne i Hercegovine, jer se, primjera radi, samo na osnovu nje meritorno može donositi odluka o tome treba li Zenica graditi toplanu, a rudnik Banovići termoelektranu.

Rudnici su već dvadeset godina u tehnološkom diskontinuitetu. Treba im ne samo nova tehnologija već i transformacija rukovođenja, personalna tranzicija uposlenih, nove investicije da bi smanjila troškove zaposlenih i strategija razvoja kako bi se stvorila nova struktura i kultura.

Iz svega se može zaključiti da smo se u procesu tranzicije dugo i neefikasno bavili samo vlasničkom tranzicijom, a danas smo već svjesni da treba mijenjati mnogo toga. Zato je sve teže izbjeći dobro poznat scenarij traženja rješenja masovnim štrajkovima, uličnim protestima i socijalnim revoltima nezadovoljnih radnika i građana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera