Borba za predsjedničko prijestolje

Piše: Davor Gjenero

Laurence J. Peter i Raymond Hull objavili su 1969. slavnu sociološku persiflažu “Peterovo načelo: Zašto stvari uvijek krenu naopako“, šaljivo objašnjavajući neka ozbiljna kruta pravila funkcioniranja hijerarhija.

Njihov temeljni stav je da čovjek u hijerarhiji napreduje tako dugo dok ne dođe do razine svoje nesposobnosti, a onda trajno ostaje na tom položaju, a da hijerarhijske strukture teže tome da sve položaje u njima zauzmu osobe koje su dosegle razinu nesposobnosti.

Peter i Hull uz burleskne, izmišljene ali uvjerljive, opise disfunkcija sustava, navode i sasvim ozbiljan razlog zašto dolazi do efekta „Peterova načela“.

Naime, kad se odabire osobu za obavljanje nekog posla, uglavnom se to ne čini na osnovu analize njegove sposobnosti da obavi ono što valja raditi na poziciji na koju ga se promovira na osnovu prethodnog posla.

Razina nesposobnosti

Tako ljudi napreduju stepenicu po stepenicu dok ne dođu do razine svoje nesposobnosti.

Kad opisuju greške u selekciji političara, Peter i Hull objašnjavaju da se političare bira na osnovu toga jesu li sposobni voditi predizbornu kampanju, pa u kampanji pobjeđuje onaj među kandidatima koji je u tome najvještiji, a ne onaj koji ima najviše sposobnosti obavljati posao za koji se izbori provode.

Upravo se ovaj problem imanentan selekciji kandidata dogodio u Hrvatskoj pred ove predsjedničke izbore.

Istina je, načelno uloga predsjednika republike u sustavu parlamentarne vlade nije naročito bitna, međutim, Hrvatska je već šest godina u dubokoj ekonomskoj i društvenoj krizi, i bez snažnog liderstva nije moguće računati da će se iz te krize doista početi izvlačiti.

Stranke obično procjenjuju koji od njihovih mogućih kandidata ima mogućnost biti izabran, a ne koji od njih bi doista mogao obaviti dobar predsjednički posao.

Istina je i to da se to liderstvo prije svega očekuje od premijera, koji je stvarni prvi čovjek izvršne vlasti, a uloga Predsjednika ipak je više reprezentativna negoli izvršna.

Predsjednik, međutim, u hrvatskom političkom sustavu ima nešto veće ovlasti u vanjskoj i sigurnosnoj politici i zbog tih ovlasti može biti efikasan promotor hrvatskih ekonomskih interesa u svijetu.

Predizborna kampanja trebala bi biti proces komunikacije građanskog društva i političke klase pa bi  tijekom predsjedničke kampanje bilo nužno ozbiljno razmotriti realnu poziciju države u onim aspektima u kojima Predsjednik ima realne ovlasti i ocijeniti što bi trebali biti prioriteti predsjedništva.

Dorasli poslu

Stranke koje ističu kandidate za slijedeći predsjednički mandat trebale bi ocijeniti koji su ti njihovi članovi koji su dorasli poslu u idućem predsjedničkom mandatu, i istaknuti takva kandidata.

Umjesto toga, stranke obično procjenjuju koji od njihovih mogućih kandidata ima mogućnost biti izabran, a ne koji od njih bi doista mogao obaviti dobar predsjednički posao.

Socijaldemokrati, ali i njihovi koalicijski partneri, do neke su mjere bili ograničeni u poslu traženja kandidata, jer predsjedniku Ivi Josipoviću istječe tek prvi mandat, i bilo je logično da se on bori za drugi, na koji po Ustavu još ima pravo.

U HDZ-u su, pak, bili izrazito zadovoljni kad su selektirali Kolindu Grabar-Kitarović, koja je kandidat s potencijalom da bude izabrana.

Hrvatska predizborna stranačka arena svedena je na dvoje kandidata i na dvije stranke: SDP i HDZ.

Radi se o umjerenoj političarki, koja se obraća prije svega biračima centra, onima koji na kraju uvijek odluče predsjedničke izbore, a koja ima pristojnu diplomatsku karijeru za sobom.

Marginalna desnica, odnosno stranke nacionalističke margine hrvatske političke arene, istakle su kandidata koji nema potencijala biti izabran, ali koji promovira organizaciju koja nastoji obuhvatiti više malih stranaka koje ne pripadaju ustavnom luku, i pripremiti ih za zajednički nastup na idućim parlamentarnim izborima.

Relativno dobar rezultat njihova predsjedničkog kandidata nacionalističkim opcijama, koje su danas marginalno parlamentarne, odškrinuo bi vrata parlamenta koji će se birati iduće godine i predstavljao bi uvod u povratak nacionalističkih radikala u parlamentarni život Hrvatske.

Sličan je interes i nevladine organizacije s margine građanskog društva, koja se bavi sprečavanjem deložacija iz stanova zbog dugova bankama, ali i drugih razloga.

Riječ je o marginalnoj organizaciji koja se razgranala zbog snažne deklasifikacije u hrvatskom društvu, izazvane dubokom ekonomskom krizom, a ideologija te skupine zapaljiva je smjesa anarhizma, lijevog radikalizma i latentnog nacionalističkog izolacionizma.

Političko djelovanje

Interes najmlađega od predsjedničkih kandidata isto tako nije pobjeda na izborima nego stvaranje političke platforme za buduće političko djelovanje.

Dakle, kao uostalom i stranačka arena, hrvatska predizborna stranačka arena svedena je na dvoje kandidata i na dvije stranke: SDP i HDZ.

Mnogi su očekivali da će rezultat predsjedničkih izbora biti unaprijed riješen, jer predsjednik Josipović je relativno popularan u biračkom tijelu, a većina birača smatra da nije činio neke velike greške u svom prvom mandatu i taj mandat nije povezan s nekim velikim aferama.

Međutim, nezadovoljstvo administracijom Zorana Milanovića Josipoviću je bitno otežala posao na predsjedničkim izborima, a HDZ mu je suprotstavio kandidatkinju koja ima potencijal biti izabrana.

Josipović se odlučio za predizbornu taktiku koja je bila prilično rizična važno mu je bilo da se pred prvi krug izbora ne stvori realna atmosfera borbe između njega i HDZ-ove kandidatkinje, nego da nastupi u modelu on nasuprot svim ostalim protukandidatima.

Protukandidati tu priliku, međutim, nisu iskoristili da provedu detaljnu „inventuru“ Josipovićeva prvog mandata, i da ga tako oslabe pokazavši da u svom prvom mandatu nije bio dovoljno uspješan, a da bi mogao tražiti još jedan petogodišnji predsjednički mandat.

Josipović je uspio definirati i razlog zašto bi bilo važno da ga izaberu i oni koji su izrazito nezadovoljni time što su on i Milanović u suradnji radili u protekle tri godine.

Naime, jasno je deklarirao da aktualnu vladajuću koaliciju smatra poraženom, a kao „opasnost“ za demokraciju definirao je vjerojatnost izborne pobjede HDZ-a i Tomislava Karamarka na parlamentarnim izborima.

Prema načelu „ne sva jaja u jednu košaru“ biračima sugerira da, ako će već izabrati Karamarka, svakako izaberu i njega koji će biti protuteža toj budućoj vladi.

Pritom traži i veće predsjedničke ovlasti u odnosu na izbor Ustavnog suda i uvođenje prava Predsjednika na suspenzivni veto na zakone.

Međusobne kritike

Josipović želi mandat u kome bi mogao biti „protuvlast“, odnosno ustavom definirana „veto skupina“ koja bi ograničavala buduću administraciju, a budućoj vladi prijeti i time da bi on kao Predsjednik mogao provocirati raspisivanje veto referenduma protiv njihovih budućih zakona.

Grabar-Kitarović u predsjedničku je kampanju ušla s dorađenim programom, koji je posve kompatibilan programu moguće buduće HDZ-ove vlade, i jasno je da ona kao sadržaj svog predsjedništva nudi koncept ubrzavanja erozije Milanovićeve administracije i suradnju s budućom HDZ-ovom vladom.

Oni koji će birati Grabar-Kitarović pripremaju teren za uspostavu HDZ-ove administracije, koja bi, barem u početku, bila bez ozbiljnih društvenih kontrolnih mehanizama i koja bi u prvih godinu dana mandata morala odlučno stabilizirati budžet i ispuniti obveze što ih je Hrvatska preuzela prema Europskoj uniji u projektima ograničavanja deficita i sprečavanja makroekonomske neravnoteže.

Izbor Josipovića je odabir sustava u kojem će buduća vlada od početka imati definiranu „veto snagu“, biti pod određenom društvenom kontrolom, ali nužno neefikasnija u reformama koje moraju biti brzo provedene.

Iako je ovaj odabir zapravo prepoznatljiv, on biračima nije jasno predstavljen, jer su se svi u kampanji bavili drugim osobinama kandidata, a ne onime što bi kandidati mogli i znali raditi u realnoj situaciji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera