Tamni vitez

Piše: Andrej Nikolaidis

Ove smo nedjelje čitali da “većina Amerikanaca, njih 51 odsto, smatra da je opravdano korišćenje torture tokom saslušavanja osumnjičenih za terorizam”. Rezultati istraživanja koje je sproveo Centar za istraživanje Pju otkrivaju nam, još, da oko 56 odsto Amerikaca smatra da je upotreba torture dovela do otkrivanja informacije kojim su spriječeni teroristički napadi. Njih 28 odsto smatra suprotno. A 16 odsto nema nikakvo mišljenje o tome. Ukupno 42 odsto Amerikanaca vjeruje da je odluka Senata o objavljivanju izveštaja o CIA dobra, dok je 43 odsto smatra lošom.

Prisjetite se, sad, najava o tome kako će objava izvještaja o CIA-inim zločinima izazvati goleme reakcije, čitavu lavinu negodovanja, stida, bijesa… Zemlja će se otvoriti, vode izliti, a nebo pasti.

Individualno kriv

Izvještaj je, evo, objavljen. I nikom ništa. Može pasti poneka ostavka, neko može biti i izveden na sud, može u pogon biti puštena sva ta kozmetička pravda pravne države… Eno Chelsea Manning, osuđene na 35 godina zatvora zbog otkrivanja istine o NSA, pitajte nju šta misli o pravdi pravne države. I dok Chelsea u miru zatvorske ćelije prima dirljive rođendanske čestitke od pjevača, filozofa i umjetnika, služba će raditi isto kao u slučaju Gvantanama, ili još gore, kada se za tim ukaže potreba. Kao što je i ranije činila. Međutim…

Znate li zašto je gromoglasno najavljivani, izdašno finansirani i od strane zapadnih demokratija vođeni projekat našeg takozvanog “suočavanja sa prošlošću” propao? Zato to je suočenje bilo izlišno. Zato što su svi sve znali. Zato što ljudi Karadžića i Miloševića nisu podržavali zato što nisu, nego baš zato što su dobro znali što oni čine. Sa čime su ih, onda, NVO aktivisti, Premijeri koji se ispričavaju i sud u Haagu suočili – sa onim što su od prvog dana znali?

Dakako, ovdje postoji opasnost da uđem u zabranjenu zonu. Znam: “nema kolektivne krivice”. I couldn’t agree more: tako je, nema kolektivne krivice. Svako ko je podržavao Miloševića i Karadžića nije kolektivno, nego individualno kriv.

Objava izvještaja o CIA-inim nedjelima dovodi nas do pitanja: da li američki građani doista vjeruju da njihovi vojnici i bombarderi širom svijeta brane ljudska prava i šire demokratiju, pa njihova djeca u pustinjama i kamenim planinama ginu za uzvišene ciljeve, ili uprkos svemu, čak i kada pod zastavom pjevaju pjesme pune gordih riječi i svijetlih ideala, vrlo dobro znaju da je sve to ideološki plašt koji skriva činjenicu da je Amerika imperija koja, kao i svaka imperija, svoje interese, između ostalog, brani i upotrebom vojne sile?

Već smo, dakle, znali da je CIA otimala i mučila ljude. Međutim: istina koju svi znaju a napokon je saopštena proizvodi sasvim drugačiji učinak od istine koju svi prećutno znaju.

U tome je, mislim, istinski značaj objave izvještaja o mučenju, kao i Snowdenovih ili Wikileaks objava: u tome što običan, dobri i pošteni građanin više ne može reći “nisam znao”. Gola sila Imperije i dalje će biti ono što je oduvijek i bila – gola sila, ali ćemo biti pošteđeni svih onih uvreda za zdravi razum koje su sve te vulgarne demonstracije moći prijazivale kao snop svjetlosti sa svjetionika demokratije koji je razgonio tamu neprosvijećenog dijela čovječanstva. Trebaće im nova ideologija, novi plašt koji će skriti nagost.  

Zlodjela CIA-e

O zlodjelima CIA-e ne samo da smo čitali u novinama, nego smo i gledali filmove o tome. I to ne bilo kakve filmove: jedan od njih bio je enorman hit i gotovo-pa-remek-djelo: Christopher Nolanov “Tamni vitez”.  

Nolanov film je dvoiposatna, visokostilizovana, visokobudžetna odbrana liberalne demokratije i kapitalizma kao Svjetskog sistema, te Sjedinenih američkih država kao predvodnika i zaštitnika (Tamnog viteza) tog poretka.

Zaplet je jednostavan: negativac, terorista Joker, zlostavlja nedužne građane Gotham Cityja. Batman je tu da grad zaštiti od njega. Ono što film čini kompleksnim jest Nolanov tretman tanke linije koja odvaja dobre momke u borbi protiv loših momaka i sprječava da i sami ne pređu na, Star Wars terminologijom rečeno, mračnu stranu.

Da bi očuvali poredak, Batman i dobri momci pribjegavaju čitavom setu kršenja ljudskih prava kojima je, u svojoj borbi protiv terorizma, pribjegla i administracija Georgea W. Busha. Sve je prikazano u Tamnom vitezu: mučenja zatvorenika, nezakonita i tajna hapšenja stranih državljana u inostranstvu i njihov transfer u Ameriku, zaključno s prisluškivanjem cjelokupne populacije Gotham Cityja: za njeno dobro i s dobrim razlogom, dakako. Ako je Bush gledao Tamnog viteza, biće da je do suza bio dirnut, te da je u sudbini Batmana, zaštitnika svjeta koji pristaje da ga svijet mrzi, prepoznao vlastiti lik.

Simon Critchley sugeriše da je razlika između demokratije i ostalih društvenih uređenja u tome što je demokratsko društvo svjesno “svoje uvjetovanosti i operacija moći”. Po njegovom tumačenju, građani koji žive u demokratiji svjesni su, navodno, onoga što stoji u temelju poretka, a što, navodno, u ostalim porecima ostaje skriveno od građana. U biti, to je još jedan šlager iz repertoara “demokratija kao najmanje loš sistem”: ma jeste, čine i demokratske države zločine, ali su građani barem obaviješteni o tome, kroz sistem slobodnih medija i javne rasprave, koji drugi sistemi nemaju.

Ne znam baš… Nije da građani Jugoslavije, i bez slobodnih medija, nisu znali za Goli otok i za politička ubistva emigranata. Nije da građani Sovjetskog saveza nisu znali da Staljinove zločine…

Šta kad se suoče?

Tamni vitez nam, i to je velika, iako ne i hotimična Nolanova zasluga za kritiku demokratije, pomaže da shvatimo da Critchleyeva teza nije tačna. U demokratiji, građanima je kroz pluralizam partija (koje su sve nosioci hegemonije) i metež informacija, (koje čine zaštitnu mrežu za zaustavljanje istine), ponuđeno da u demokratskoj proceduri biraju jednu od mnogih lažnih istina. U Tamnom vitezu narod je stoka: građanstvo je “prazni prostor” koji po svaku cijenu mora biti zaštićen od upada istine, s kojom se nije u stanju izboriti. Batman: “Ponekad istina nije dovoljna. Ponekad, ljudi zaslužuju više. Da vide da se ostvaruje ono u što vjeruju”. U danom slučaju, to znači: ljudi zaslužuju da vide kako se ostvaruje laž u koju vjeruju – iskaz, obratite pažnju, nije Jokerov, nego Batmanov. Kažu da se, nakon što je Hruščov 1956. rekao istinu o staljinističkim zločinima, komunizam nikada nije oporavio od toga. Demokratija nema tih problema – Tamni vitez nas uči zašto je presudno ne suočiti se s istinom o akcijama (koje podrazumijevaju i zločine) nužnim da bi se održao demokratski poredak.

A šta kada se građani demokratije sa tim zločinima napokon suoče? Ništa: u demokratskoj proceduri se izjasne da ih podržavaju jer su bili nužni da bi njihov demokratski način života bio odbranjen. Tako dakle. Linija koja odvaja one u Beogradu koji misle da je opsada Sarajeva bila neprijatna ali nužna, i one u Chicagu, Iowa Cityju ili Washingtonu koju drže kako su akcije CIA-e bile gadne ali nužne – vraški je tanka. Toliko tanka da ja ne mogu reći razliku.

Vrag će, međutim, uvijek prepoznati svoje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera