Prepoznajmo Tursku u onome što ona jeste

Piše: Luke Coffey

Kako su se vremena promijenila. U 18. stoljeću Rusija se uplitala u dešavanja na Krimu, a Sirija je bila na rubu da povede rat protiv Turske.

Danas, potezi Rusije u bivšem dijelu Osmanskog carstva rezultiraju državnom posjetom predsjednika Rusije Vladimira Putina Turskoj, smanjenjem cijene prirodnog gasa i unosnim trgovačkim sporazumina. Međutim, kako bi razumjeli vanjsku politiku Turske, prvo moramo razumjeti vanjsku politiku Sjedinjenih Američkih Država i Evrope.

Zbog nedostatka koherentne politike između SAD-a prema Bliskom Istoku, Turska je nerado poduzela značajne korake u borbi protiv grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL). Nezainteresiranost američkog predsjednika Baracka Obame za tu regiju počela je njegovom željom da povuče sve američke snage iz Iraka, bez obzira na sigurnosnu situaciju. Što se tiče Ankare, SAD je ostavio nedovršen posao u Iraku.

Zatim je došao američki odgovor na tzv. Arapsko proljeće, što se svelo na to da je SAD rekao regionalnim diktatorima da moraju otići, i kada su oni otišli, SAD ništa nije učinio po tom pitanju.

Najveći neuspjeh Obamine bliskoistočke politike je to što je povukao ‘granicu’ koju nije poštovao kada je Bashar Al-Assad upotijebio hemijsko oružije protiv svog naroda.

Udaljavanje Turske od Zapada

Pošto Turska ne vjeruje da će SAD okončati svoju misiju tako da pobijedi ISIL i svrgne Assada, razumljivo je što je Ankara nerado pristala uključiti se u borbu protiv ISIL-a. Što se Ankare tiče, kredibilitet SAD-a na Bliskom istoku je uništen.

Američka vanjska politika nije jedina koja udaljava Tursku od Zapada. Ove sedmice, šefica diplomatije Evropske unije, Federica Mogherini, posjetila je Ankaru i rekla novinarima da će „prioritet Evropske unije biti članstvo Turske u EU“. Nakon što je Brisel godinama odugovlačio taj proces, malo ko će u Turskoj povjerovati u ove riječi – a ne trebaju ni  povjerovati.

Prazna obećanja Evrope za članstvo u EU-u i slaba reakcija na rusku invaziju Ukrajine, prisilila je Tursku da igra na sigurno jer su dobri odnosi sa Moskvom bolji od onih sa Briselom. Pri tome evropska ksenofobija, koja se nalazi u središtu rasprava oko turskog članstva u Evropskoj uniji, samo pogoršava situaciju. 

Turska je pouzdan partner NATO-a, sekularna zemlja koja spaja Evropu i islamski svijet, ekonomija koja se razvija i glavni igrač na tržištu energije. 

Istine radi, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan nije najpristupačniji lider za saradnju. Pored nekih njegovih bezazlenih izjava kako su „muslimanski pomorci otkrili  Ameriku 1178. godine, 314 godina prije Kolumba“ – mnoge na Zapadu je odbio njegov odgovor na političko nezadovoljstvo, ograničavanje slobode medija i njegove napore da uspostavi konzervativniju vrstu islama u pretežno sekularno društvo. 

Zapadni lideri bili bi pametni ako, u potpunosti, ne bi odbacili Tursku zbog Erdoganovog čvrstog stila rukovođenja. Turska je parlamentarna demokratija, ali kao predsjednik, Erdogan dobiva široke ovlasti zato što njegova Stranka pravde i razvoja (AKP) trenutno kontrolira Parlament. Bez AKP-ove većine u Parlamentu, centar političke moći u Turskoj će se vjerovatno vratiti na ured premijera.

U Turskoj će se u junu održati slijedeći parlamentarni izbori – i ako ti izbori prođu kao i turski predsjednički izbori 2014. godine, utrka će biti izjednačena. Ako AKP ne dobije većinu, ili ako budu morali formirati koaliciju, Erdoganova moć i utjecaj će se znatno ograničiti.

Opasno okruženje

Turska se nalazi u opasnom području. Ona ima kopnene granice sa Sirijom, Irakom i Iranom. Njena granica sa Armenijom je zatvorena. Nedavno istraživanje je otkrilo da u Turskoj djeluju terorističke organizacije koje su povezane sa Iranskom revolucionarnom gardom. ISIL kontrolira ogromno područje zemlje duž turske granice sa Sirijom i Iranom. Prijetnja od Assada je tolika da NATO trenutno pruža protuzračnu odbranu kako bi zaštitio turski zračni prostor. Jasno je da su vanjskopolitičke odluke koje su donijeli SAD i Evropa ostavile Tursku na vjetrometini.

Zapadni kratkovidni lideri moraju otvoriti oči i prepoznati Tursku u onome što ona jeste, a to je: pouzdan partner NATO-a, sekularna zemlja koja spaja Evropu i islamski svijet, ekonomija koja se razvija i glavni igrač na tržištu energije. Kakva bi šteta bila ako bi prekršena obećanja Evrope u kombinaciji sa manjkom američkog vodstva na Bliskom istoku, dovela do fundamentalističke, antizapadne i proruske Turske.

Izvor: Al Jazeera