Točak tiranije vraća se u Tunis

Piše: Mohammed Haneed
Bez obzira na mirnu površinu, današnja situacija u Tunisu je najozbiljnija još od izbijanja revolucije 17. decembra 2010. godine.
Rezultati posljednjih predsjedničkih izbora otvorili su duboke rane na tuniskoj sceni, i na retoričkom i praktičnom nivou probudili staru bol u strukturi društva i mentalnoj geografiji, što bi moglo dovesti krhko nacionalno jedinstvo do raspada i pucanja.
Požar, koji prijeti psihološkoj dubini Tunisa, zapalio je starac Mustafa Filali Al-Ts'aeeny, kandidat ‘duboke države’, koji je smatrao da će predsjednički izbori još u prvom krugu biti okončani prevarom, kao što su parlamentarni izbori završili sa „krivotvorenim listićima“, iskrivljivanjem svijesti, te kupovinom siromašnih i onih na margini društva uz teško bombardiranje „besramnih lokalnih medija“ u očiglednoj izdaji i tišini saučesništva sa „tiranijskom elitom“ Tunisa.
Ova retorika nepovjerenja i podjele svrstava više od polovine društva u teroriste, što je dio integriranoga plana u skladu sa nedavnim popisom terorističkih organizacija sačinjenim u Zaljevu, čime se želi poslati poruka Americi, kao najvećem protagonisti ovih klasifikacija, pod kupolom medijskog terorizma kojeg je utemeljila.
Svijest o degradaciji
Pa tako, možemo čuti odjeke libijskog puča u ime borbe protiv terorizma, krvavog državnog udara u Egiptu za borbu protiv terorizma i sektaškog masakra režima barel-bombama u svrhu borbe protiv terorizma… važno je terorizirati narod strahotama terorizma.
Treći zastupnik globalnih pljačkaških kompanija optužio je u francuskim medijima sve one koji nisu glasali za njega da su „selefije, teroristi i džihadisti“, što je potaklo novine evropske desnice da obznane svoju podršku njemu kao spasitelju od „tuniskog terorizma koji se polako prikrada“ gradovima evropske civilizacije i vrtovima ljudskih prava.
Ovo je diskurs koji sa sobom nosi veliku zlobu protiv revolucije koja bi mogla uništiti interese trule tuniske buržoazije i ugroziti historijske interese.
Starčeva retorika nije bila samo lapsus, jer je i ranije opisivao narod na jugu zemlje kao „ogrjevno drvo terorizma“, ili kako se on izrazio „makovi terorizma“.
Zvanični politički diskurs ‘duboke države’ jeste funkcionalni horizontalni diskurs koji podržava iste mehanizme i iste temelje, kao i sadržaje koji nisu zasnovani na pružanju alternativa, projekata i strukturnih vizija u onoj mjeri koliko su zasnovani na demonizaciji drugih uz veliko poštivanje međunarodnog okvira smišljenog s ciljem demoniziranja „muslimana sa Istoka“ uz iste instrumente koje određuje globalna medijska imperija.
Uz veoma rijetke izuzetke, tuniska elita uspostavila je stubove tiranije – posebno oni koji su napustili svoja siromašna sela i pohrlili ka svjetlima grada.
Vraćanje elementa radikalnog diskursa spajanjem različitih retoričkih modela lidera kontrarevolucije, otkriva maksimalno ulaganje u komponentu regionalne degradacije između obalnog luksuznog sjevera, juga države i marginaliziranog siromašnog sjeverozapada.
To je faktor čiji se začetak vraća na odlučujući trenutak u historiji Pokreta nacionalnog oslobođenja u Tunisu, kada je prvi zastupnik Bourguiba uspio svrgnuti istinski nacionalni pokret otpora tokom poznate Konferencije iz 1934. godine, prije nego je otpočeo likvidaciju historijskih lidera pokreta otpora, počevši od historijskog vođe Farhata Hacheda pa sve do simbola otpora, Salaha ben Youssefa, da bi otvorio svečanost pozapadnjačenja i pokrenuo najveći organizirani proces pljačke bogatstava zemlje i budućnosti njenih nasljednika.
Ovaj diskurs bazira se na ekstremnom klasificiranju jednog dijela društva okarakteriziranog kao „otpaci, klošari, teroristi, bezemljaši, divljaci“, pa čak i „pacovi i robovi“, što su uobičajeni epiteti i vokabular na kom se zasniva direktni diskurs kontrarevolucije, a potiče od vladajuće elite ili lažne opozicije iz doba Ben Alija, koja je klečala uz rub sultanove trpeze.
S druge strane, prvo lice definira se kao „modernisti, civilizirani demokrati, ugledni državljani, nacionalna elita, pravi vlasnici“.
Da se ova klasifikacija zaustavila na nivou diskursa ne bi – bez obzira na svu opasnost koju sa sobom nosi – proizvela šok do kojeg je došlo u dušama omladine, posebno u sirotinjskim četvrtima, gdje svakodnevno na svojoj koži doživljavaju prezir kroz govor, realnost, teoriju i praksu.
Neminovno je da će kontinuirana retorika i praksa, kao i sve prateće okolnosti, stvoriti plodno tlo za razvoj ekstremizma, što predstavlja normalnu reakciju na radikalan politički diskurs i stvarni terorizam gorke svakodnevnice.
Opasnosti jezičke klasifikacije temelje se na svakodnevnoj stvarnosti građana koji jasno vide dimenzije klasne podjele između onoga što Tunižani nazivaju „logorima“, a obuhvataju sva siromašna sela, gradove i provincije u unutrašnjosti države i na jugu, te siromašne pojaseve sa kontejnerskim naseljima i barakama formiranim oko glavnog grada u Tunisu, kao i ostalih velikih gradova, te „doseljeničkih naselja“ ili luksuznih kvartova u kojima živi tuniska buržoazija i ljudi koji su sistematski pljačkali bogatstva države više od pola stoljeća.
Nepoštivanje počinje od nepriznavanja samog centra komponenti identiteta lokalne margine. Isključivanje podrazumijeva i element dijalekta unutrašnjih oblasti, gdje besramna nacionalna medijska platforma koristi lokalne dijalekte u službenom medijskom diskursu i konsolidira princip dominacije centralnog dijalekta, te u potpunosti odbacuje nivoe izražavanja i komuniciranja kojeg brižno čuva tri četvrtine društva.
Organizirana rasistička politika i strukturirani prezir koje je proizveo i uspostavio kolonizator, prvi zastupnik Bourguiba, a zatim učvrstio drugi zastupnik Ben Al,i zapravo su nastavak kolonijatorskih klasifikacija Tunisa između „uglednika“ i „općinskih službenika“ s jedne strane, te „spahija, radnika i garde“ s druge strane. Svi ovi izrazi odnose se na nasljednike kolonijalizma, njegove pomagače i uglednike, kojima je ostavio u nasljeđe bogatstva ove zemlje prije svoga odlaska, dok je na drugoj strani ostao slomljeni narod.
Cjelokupna praksa ponovo je probudila među omladinom, sinovima potlačene klase, duboki osjećaj marginalizacije i nepravde što je dovelo do ogromne eksplozije sa kojom se Tunis upoznao tokom slavne decembarske revolucije u najmarginaliziranijim i najsiromašnijim područjima ove zemlje.
Opasnost današnjice ogleda se u guranju zemlje u disoluciju i proizvodnji terorizma kako bi se stvorila povoljna klima za interveniranje stranih sila i okončanje revolucije za slobodu čiji su zahtjevi socijalna pravda i prekid ponižavanja – revolucije koja je povikala u lice tlačitelju naroda: „O, kukavički režimu, narod Tunisa nije ponižen!“
Demonstracije pokrenute na jugu i sjeveru zemlje, kao odgovor na izjave starca i njegovog sluge, upozoravaju na veličinu raskola kojeg je izazvao njegov posljednji govor i neprestano ponižavanje naroda i revolucije, posebice nakon trijumfa i pobjede svih elemenata tiranijskog režima iz samonametnutog izgnanstva u sramnom dosluhu sa korumpiranim pravosuđem Ben Alija, koji će ga neminovno osloboditi odgovornosti za krvoproliće, kao što su i njihova braća oslobodila Mubaraka i njemu slične od odgovornosti za prolijevanje krvi Egipćana, „nepravda je osnova za uništenje civilizacije.“
Izdaja elite
Uz veoma rijetke izuzetke, tuniska elita uspostavila je stubove tiranije – posebno oni koji su napustili svoja siromašna sela i pohrlili ka svjetlima grada.
Pružala je svoju podršku kroz historiju šutnje i saradnje sa režimima Bourgouibe i Ben Alija, te mirnog posmatranja zločina, osim ukoliko ne dobije dozvolu s vremena na vrijeme, ne bi li se tako uljepšalo ružno lice policijskog režima. Ista ova elita šuti i danas pred lažnim parlamentarnim izborima, iako su svi veoma dobro upućeni u obim zloupotrebe i prekoračenja koja su i dovela do ovog poremećaja.
Prihvatanje izbornih rezultata jednako je prihvatanju izbora u Gazi, gdje je izraelska partija Likud izašla kao pobjednik, ili lokalnih izbora u Dara'i u Siriji, na kojima je krvolok pobjedio većinom glasova.
Svako ko prihvati rezultate posljednjih parlamentarnih izbora neka onda i analitički prihvati postulate proistekle iz njih, od kojih je glavni taj da žrtva može ponovo birati svoga dželata. Također, neka prihvate da stanovnici na sjeverozapadu daju svoj glas onome ko im je ubio sinove tokom slavne decembarske revolucije.
Onaj ko prihvati rezultate izbora i vidi ih kao pravedne i objektivne, onda neka vjeruje da je narod Tunisa bolestan, da voli batine i žudi za ropstvom, te osjeća čežnju za bičem dželata. Svako ko negira falsificiranje izbora, neka zatvori oči pred milijardama korumpiranoga zaljevskog novca koji se slijeva u Tunis u svrhu finansiranja državnih udara u arapskoj regiji, bez da spominjemo oklopna vozila i sofisticirane uređaje za prisluškivanje.
Prihvatanje izbornih rezultata jednako je prihvatanju izbora u Gazi, gdje je izraelska partija Likud izašla kao pobjednik, ili lokalnih izbora u Dara'i u Siriji, na kojima je krvolok pobjedio većinom glasova.
Godine iskretanja umova, ispiranja mozgova i isušivanja izvora, te desetljeća dezinformacija, pozapadnjačenja i sviranja na strune terorizma – naravno, islamskog – protekle su s ciljem podizanja zida straha i utvrda prepadanja, te sijanja kulture straha na kojoj je sazdan cijeli sistem tiranije.
Šutnja pokreta Al-Nahda pred sukobom revolucije i kontrarevolucije u Tunisu i neutralan stav koji je zauzeo njen lider u postavljanju između žrtve i dželata, čemu je prethodilo negiranje zločina onih što ih vratiše iz luksuznih egzila i postaviše ih na vlast, nije strateški izbor u onoj mjeri koliko je to petljanija same vlasti. U to se zapetljao i sam politički islam kada su njegovi lideri pohrlili ka pozicijama u Tunisu i Egiptu, kako bi otvorili put za povratak tiranije, prema poznatoj međunarodnoj jednadžbi.
Sutra će prizor biti jasniji, kada se raziđe oblak dima nastao u društvenom požaru kojeg je zapalilo diskurs terorizma, izdaja vođa sindikata i nebuloza najopasnije ruke duboko ukorijenjenog režima, pod lažnim imenom „nacionalni dijalog“ koji okuplja različite snage puča protiv revolucije i snova naroda.
Novi zastupnici gurnut će državu u propast i dovesti starca na vlast kako bi ga zatim svrgnuli u „korektivnom pokretu“, poput medicinskog puča kojeg je predvodio Ben Ali protiv Bourgouibe, starca u osamdesetim godinama, u noći 7. novembra 1987. godine, po nalogu kolonijalne sile.
Stoga, provođenjem specifične terorističke akcije, točak tiranije vraća se uz međunarodni blagoslov, kako bi samljeo preostale kosti arapskog čovjeka i postavio u isti pokret kamen za narednu arapsku revoluciju, koja neće više praviti iste greške, te da potvrdi kako su revolucionarni sudovi i revolucionarni teror jedini odgovor na terorizam kontrarevolucije i na razbijanje nacionalnog jedinstva, poput planova razvijenih zemalja za revolucije u Francuskoj i Rusiji, kada su bastiljski zatvori iz korijena uništili prave pljačkaške, korupcijske i terorističke bande.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera