Korist i šteta Milanovićeve otplate kredita u BiH

Milanović pomoć dodijelio neposredno nakon posjete Hrvatima u BiH (Anadolija)

Piše: Davor Gjenero

Hrvatski su diplomati 2011. godine bili zatečeni činjenicom da je japanska država, unatoč tragičnom potresu u svojoj zemlji, nastavila financirati projekte i osiguravati donacije za hrvatska područja pogođena ratom u prvoj polovini devedesetih godina.

Njihove su japanske kolege, pak, smatrale posve prirodnim da se novac s budžetskih stavki, namijenjenih međunarodnoj humanitarnoj i razvojnoj pomoći, troši kao da se u njihovoj zemlji nije dogodilo ništa, kao da je situacija „normalna“. Tako, naime, i mora djelovati normalna država.

U budžetu stavke moraju biti jasno definirane i planirane, a  posao je državnih službenika i izvršne vlasti da se taj budžet što preciznije i dosljednije provede, i to onako kako je planiran. Za pomoć građanima u potrebi moraju biti namijenjene stavke budžetske rezerve, a postoje i međunarodni fondovi koje je u slučaju humanitarne katastrofe moguće aktivirati.

Iako su bili impresionirani ponašanjem Japana, u Hrvatskoj od njega nisu mnogo naučili. Hrvatska, doduše, danas više nije neto prijemnica, nego je neto davateljica međunarodne pomoći, a u budžetu su sada jasno definirane stavke za humanitarnu i tehničku pomoć ugroženima u svijetu, pa tako i stavke za pomoć Hrvatima u svijetu.

Pusić tražila promjene

Ministrica Vesna Pusić insistirala je na tome da se promijeni način davanja međunarodne pomoći, što je u domeni njena resora vanjskih poslova. Umjesto transfera novca političkim i parapolitičkim organizacijama hrvatske zajednice u susjednim državama, Pusić insistira na projektnom financiranju, a u međunarodnoj pomoći nastoji hrvatska sredstva za tu namjenu fokusirati na pitanje obrazovanja žena u postkonfliktnim društvima.

Ovih dana nezadovoljstvo u hrvatskoj javnosti izazvala je vijest da je Vlada u ad hoc postupku donijela odluku o dodjeli pomoći iz budžetske rezerve u iznosu od 425.000 eura Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Kao sociologinja, naime, zna da žene daleko veći dio svog dohotka ulažu u obitelj negoli muškarci, a da je investicija u obrazovanje žena, koje bi im osiguralo veće šanse za zaposlenje, izravna investicija u bolju socijalnu poziciju obitelji i djece u tim zemljama. Pritom je nastojala pokrenuti i inertni hrvatski civilni sektor, koji nesumnjivo ima iskustva i u izgradnji mira, i u poratnim obrazovnim projektima, pa nastoji potaknuti nevladine organizacije na umrežavanje i zajedničko apliciranje za hrvatske, ali i međunarodne projekte izgradnje mira.

Kao članica Europske unije i NATO saveza, Hrvatska ima i međunarodnu obvezu formirati ovakve budžetske fondove, a svaka država vodi računa da korištenjem sredstava za međunarodnu pomoć ostvaruje neke svoje vanjskopolitičke prioritete i jača svoju poziciju u svijetu.

Politika upravljanja tim fondovima obično se vodi u okviru diplomacije, upravo zato da smjene izvršne vlasti ne bi previše utjecale na promjene strategije davanja međunarodne pomoći, da bi se uspostavila stabilnost takve pomoći i da bi se ekspertnim upravljanjem tim fondovima osigurala njihova maksimalna efikasnost.

I dok se domaća javnost u Hrvatskoj uopće ne bavi pitanjem upravljanja Fondom za međunarodnu pomoć i ne raspravlja se o tome bi li bilo pametno, naprimjer, udružiti hrvatska sredstva za pomoć europskom istočnom susjedstvu i državama zapadnog Balkana s Višegradskim fondom (fondom zemalja Višegradske skupine: Poljskom, Češkom, Slovačkom i Mađarskom) koji je fokusiran na potporu kulturi i obrazovanju u zemljama zapadnog Balkana i Istočnog partnerstva ili je racionalnije tu pomoć distribuirati samostalno. 

Daleko više javne pozornosti izaziva ad hoc Vladino raspolaganje budžetskim sredstvima, iz takozvane budžetske rezerve. Mimo planiranog proračuna, mimo definiranih ciljeva vanjske politike i mimo stavke za međunarodnu pomoć, sve su hrvatske vlade prigodno donosile odluke o transferu dijela budžetskog novca u inozemstvo.

Ovih dana nezadovoljstvo u hrvatskoj javnosti izazvala je vijest da je Vlada u ad hoc postupku donijela odluku o dodjeli pomoći iz budžetske rezerve u iznosu od 425.000 eura Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Radi se o jednokratnoj pomoći Nadbiskupiji, u stvari o otplati anuiteta kredita Hrvatskoj banci za obnovu i razvoj, uz pomoć kojeg je Nadbiskupija izgradila Svećenički dom u Sarajevu. Lijevo orijentirani zagrebački news portal Index.hr zagrmio je s tvrdnjom da se radi o sramoti, da se projekt Katoličke crkve u inozemstvu subvencionira iz hrvatskog proračuna, i to u vrijeme kad su djeca u Hrvatskoj gladna i kad u budžetu nije bilo novca za subvencioniranje prehrane u školskim kuhinjama za siromašne učenike.

Pomoć žrtvama poplave

Objektivno, s pozicije države 420.000 eura ne predstavlja relevantan novac. Isto tako, Vrhbosanska nadbiskupija ne spada u organizacije koje su zagovarale nacionalni ekskluzivizam u Bosni i Hercegovini i nije niti otvoreno, a niti prikriveno, djelovala u korist centrifugalnih sila u BiH. Istina je da je hrvatsko katoličko stanovništvo na području te nadbiskupije i ekonomski i demografski pretrpjelo velike gubitke od početka agresije na BiH do danas.

Istina je i to da je ove godine dio Bosne i Hercegovine, na kojem djeluje svećenstvo Vrhbosanske nadbiskupije, pretrpio teško stradanje zbog poplava i klizišta, a da je nadbiskupijski Karitas pružao pomoć stradalima i za to, vjerojatno, potrošio sredstva, koja su bila namijenjena za redovitu crkvenu djelatnost, pa i za otplatu anuiteta kredita.

Uskakanjem nekoj organizaciji koja se brine o Hrvatima u inozemstvu dugoročno se rasipa javni novac.

Međutim, kad je riječ o kreditu koji je Nadbiskupija, dakle neprofitna organizacija, dobila od Hrvatske banke za obnovu i razvoj, to jest državne banke s dvije temeljne svrhe – da potakne hrvatski izvoz i investicije u Hrvatskoj, koje garantiraju otvaranje novih radnih mjesta – očito je da se radilo o svojevrsnoj političkoj intervenciji i pogodovanju Nadbiskupiji, koja sigurno nije institucija kakvu bi ta državna investicijska banka trebala kreditirati.

HBOR daje kredite s kamatama manjima od tržišnih, jer subvencioniranjem cijene kapitala država želi ostvariti ekonomske ciljeve. U ovom slučaju, ne samo da nisu ostvareni ciljevi povećanja izvoza i novog zapošljavanja, nego na kraju država mora „uskakati“ i prilikom otplate kredita.

Pomoć je tako dva puta dodijeljena prema političkim kriterijima. Ovog puta premijer Milanović, koji je pomoć dodijelio neposredno nakon svog posjeta Hrvatima u BiH, pri kojem je izbjegao službene institucije bosansko-hercegovačke države, vjerojatno kalkulira s kratkotrajnim političkim interesima – njegov kandidat za predsjednika Republike za gotovo dva tjedna izlazi na izbore, a nije naodmet pridobiti dio biračkog tijela u susjednoj državi, koje je do sada bilo lojalno isključivo kandidatima iz Milanoviću protivničkog tabora.

Neki će u Hrvatskoj, možda, imati simpatija prema tome što je socijalistička vlada „priskočila u pomoć“ Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a drugi će cinično reći da se ionako radi o povratu kredita državnoj banci, koja bi, da ga Vlada nije otplatila, ostala bez novca.

Problem, naravno, nije u tome što je za državu skromna svota odlukom Vlade namijenjena organizaciji u inozemstvu, nego u tome da Hrvatska vlada i dalje ne funkcionira kao „ograničena“ vlast, da pomoć ne transferira poput Japana, prema unaprijed definiranim kriterijima i bez obzira na to što se u zemlji i na drugim budžetskim stavkama događa.

„Uskakanjem“ nekoj organizaciji, koja se brine o Hrvatima u inozemstvu, dugoročno se rasipa javni novac, jer nema fokusirane strategije davanja pomoći, nema kriterija prema kojem nevladine organizacije mogu unaprijed znati je li vjerojatno da će njihovi projekti biti financirani ili su ti projekti izvan državnog fokusa, pa i bez šanse da budu financirani.

Unatoč najavama da će u državu unijeti red, Milanovićeva vlada čini ono isto što su činile i prethodne – od slučaja do slučaja politički arbitrira u dodjeli novca. Tako se razara ono dobro što su Ministarstvo vanjskih poslova i ministrica Vesna Pusić pokušali napraviti u racionalnoj raspodjeli međunarodne pomoći.

Politika, kakvu je htjela voditi ministrica vanjskih poslova, međutim, donosila bi korist državi, i to dugoročno, a ad hoc odlukama ostvaruju se interesi pojedinih stranaka i grupacija, i ta se korist ostvaruje odmah. Koga je briga to što je šteta od takve politike dugoročna, jer mandat se ionako bliži kraju? 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera