Ladice u Knessetu pune rasističkih zakona
Piše: Hamza Ismail Abu Shanab
Nastojanja izraelske Vlade usmjerena su ka tome da se usvoji Nacrt zakona o “nacionalnoj državi jevrejskog naroda”, koji dolazi u okviru desetine zakona koje je Izrael donio, noseći sa sobom rasnu diskriminaciju. Ovaj zakon smatra se osnovnim zakonom i ne može se osporiti u izraelskim sudovima. Nastao je kao produkt orijentacije izraelskog društva prema ekstremnoj desnici.
Izraelski entitet ne zaustavlja se samo na priznavanju suverene države na palestinskim teritorijama, nego stalno traži međunarodne formulacije koje bi mu dodijelile historijski i zakonski legitimitet na palestinskoj zemlji. Još od obećanja datog Jevrejima u Balfouru o osnivanju nacionalne države u Palestini, Jevreji preduzimaju odlučne korake ka legalizaciji ovog obećanja.
Chaim Weizmann je uložio sve svoje napore u nastojanju da dobije legitimno međunarodno priznanje zarad jevrejskog naroda, vjerujući da će to priznanje predstavljati pravni osnov za uspostavljanje države Izraela. Međutim, njegovi pokušaji da to uvrsti u rezoluciju o podjeli na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda bili su neuspješni.
Judeizacija države predstavlja instrument za donošenje zakona o konfiskaciji arapske zemlje, za pravdanje velike migracije Jevreja i uskraćivanje prava izbjeglica na povratak.
Ali, to nije spriječilo Izrael od toga da donese veliki broj zakona, još od samog uspostavljanje države, koji su predstavili Izrael kao “jevrejsku državu”, s diskriminatorskim odnosom prema Arapima. Jevreji širom svijeta pozvani su na povratak u Izrael kako bi dobili izraelsko državljanstvo po samom dolasku.
Doneseni su zakoni o konfiskaciji arapske zemlje u periodu između 1950. i 1953. godine. Prema tim zakonima, svim Arapima koji su ostali u okvirima granica iz 1948. godine zabranjuje se povratak u njihova sela te je izvršena konfiskacija imovine građana u odsutnosti.
Potraživanja unutar Izraela su se povećavala, budući da je to “država Jevreja”, svaki put kada bi se izraelsko društvo priklonilo radikalnoj desnici, koja sada čini oko 70 posto izraelskog društva. Judeizacija države predstavlja instrument za donošenje zakona o konfiskaciji arapske zemlje, za pravdanje velike migracije Jevreja i uskraćivanje prava izbjeglica na povratak.
Realnost diskriminacije
Bez obzira na to što Izrael nije tražio da se država prizna kao jevrejska tokom mirovnih sporazuma s Egiptom, 1979. godine, i Jordanom, 1994. godine, ipak se to postavlja kao uvjet u konačnom rješenju s Palestincima. Ovaj prijedlog iznosi se 2000. godine u pregovorima u Camp Davidu i Mapi puta, dok se priznavanje Izraela kao države jevrejskog naroda postavlja kao uvjet na Mirovnoj konferenciji u Annapolisu 2007. godine.
Novi zakon dodatak je desetini rasističkih zakona koje je usvojio Izrael, pa su tako protekle godine pretrpane rasističkim zakonima koji su nametani s ciljem podsticanja i smanjivanja palestinskih prava i sloboda.
Dok se Jevrejima koji dolaze u Izrael daje državljanstvo, s druge strane, Palestincima se zabranjuje spajanje porodica čiji se supružnici nalaze na palestinskim teritorijama iz 1967. godine, dok se zakonom o državljanstvu Palestinci sa teritorija okupiranih 1948. godine i Jerusalema stavljaju pod nadležnost “jevrejske države”, što predstavlja zakon bez presedana u drugim zemljama.
Tu je, također, i zakon kojim se zabranjuje podsticanje nepriznavanja države Izrael i izricanje zatvorske kazne svakome ko to učini. Također, svi oni koji ostvare pravo na izraelsko državljanstvo, na osnovu zakona o lojalnosti, moraju potpisati izjavu o Izraelu kao “jevrejskoj državi”.
Palestincima se zabranjuje spajanje porodica čiji se supružnici nalaze na palestinskim teritorijama iz 1967. godine.
Pored toga, ladice Knesseta pretrpane su gomilama predloženih zakona koji konsolidiraju rasizam i diskriminaciju Palestinaca, na čijoj meti se nalazi stvarna egzistencija Palestinaca u Jerusalemu i na okupiranim teritorijama iz 1948. godine. Svi ti zakoni popraćeni su desetinama odluka o rušenju domova, zabrani gradnje i oduzimanju ličnih dokumenata u okviru projekata judeizacije. Možda je najistaknutiji pokazatelj te diskriminacije upravo rasistički zid razdvajanja.
Moguće je da ovaj zakon o “državi jevrejskog naroda” neće promijeniti realnost Palestinaca, ali će on doprinijeti daljem smanjenju njihovih prava, budući da će im prema zakonu biti zabranjeno obraćanje izraelskim sudovima, što će dovesti do još veće diskriminacije i nejednakosti unutar izraelskog društva.
Ovaj zakon u svim svojim formulacijama – koje Knesset još nije odobrio – od najjednostavnijih do najradikalnijih, idu u korist nejednakosti i na osnovu njega se Jevrejima daje pravo na određivanje njihove sudbine. Također, prema ovom zakonu, arapski jezik se ne priznaje kao službeni jezik i prava Palestinaca ograničavaju se samo na lična prava.
Demografska prijetnja
Demografske prilike odigrale su veoma bitnu ulogu u sukobu s Izraelom i prije samog formiranja izraelske države. Bio je to veoma bitan faktor za jevrejsku imigraciju, nastanak doseljeničkih naselja i judeizaciju arapskih gradova. No, i pored svih tih koraka, Izrael i dalje osjeća demografsku prijetnju.
Procjenjuje se da će pitanje stanovništva biti važnije od geografskog pitanja, što će bitno utjecati na sami tok sukoba. Krajem 2015. godine broj Palestinaca izjednačit će se s brojem Izraelaca, otprilike 6,5 miliona stanovnika. Ukoliko stopa rasta stanovništva ostane jednaka trenutnom stanju, krajem 2020. godine izraelsko stanovništvu predstavljat će samo 48 posto od ukupnog broja stanovnika u historijskim granicama Palestine, dok će broj Palestinaca iznositi oko sedam miliona.
Također, broj Palestinaca unutar okupiranih teritorija, prema stopi rasta od tri posto, iznosit će 2,5 miliona, odnosno oko 24 posto od ukupnog broja stanovnika, što predstavlja demografsku prijetnju koja stimulira okupatore na donošenje sve većeg broja rasističkih zakona. Prijedlog ovog zakona usko je vezan s realnošću izraelske koalicione Vlade, pa tako premijer Benjamin Netanyahu, u nastojanju da učvrsti svoju sliku u očima izraelske desnice, iznosi prijedlog zakona koji bi mogao dovesti do raspada njegove vladajuće koalicije.
Krajem 2020. izraelsko stanovništvu predstavljat će samo 48 posto od ukupnog broja stanovnika u historijskim granicama Palestine.
Sva druga goruća pitanja prisutna na izraelskoj sceni ostavljena su po strani, poput neuspjeha u operaciji “Stup odbrane” i pitanja budžeta, kako bi se ostavio prostor za predlaganje ovog kontroverznog zakona, koji je naišao na otpor ministra finansija Jaira Labida te ministrice pravde Tzipi Livni. U tom kontekstu, Netanyahu se nalazi pred dvije opcije.
Prva opcija: raspad vladajuće koalicije i fokusiranje na predstojeće izbore, uz pojačano prisustvo ekstremne desnice u Knessetu, čime bi se pružila mogućnost Netanyahuu za formiranje nove vlade. Ultraortodoksni Jevreji, Haredi, obećavaju mu pružanje podrške ukoliko dođe do parlamentarnih izbora, u kontekstu zbližavanja Netanyahua i partije Bajit hajehudi (Jevrejski dom), pod vodstvom Bennetta.
Druga opcija: ratifikacija zakona o nacionalnoj državi jevrejskog naroda, što predstavlja povoljnu priliku za Netanyahuovu Vladu da nastavi s vodstvom i pokuša osigurati stabilnost koalicije.
Promoviranje mržnje
Netanyahuov smjer u pravcu izbora, kojim je krenuo naoružan ovim zakonom, mogao bi dovesti do eliminiranja opcije o usvajanju zakona. To bi značilo da će radikalna desnica preuzeti vlast i da će se smanjiti prostor za manevre u odnosu na dogovor koji će se suočiti s ludošću izraelskog radikalizma.
Međunarodno pravo ne postavlja definiranje identiteta ili nacionalnosti kao uvjet za priznavanje bilo koje države, niti posvećuje pažnju imenu države ili njenom političkom ustrojstvu. Međutim, postoje drugi međunarodni sporazumi koji garantiraju principe zabrane diskriminacije, prema prvom članu Povelje UN-a iz 1945. godine, dok Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima potvrđuje princip jednakosti i dostojanstva, što predstavlja načela i prava koja nisu podložna promjenama. Također, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima zabranjuje promoviranje etničke, rasne ili vjerske mržnje.
Bez obzira na ove sporazume, Izrael vidi sebe kao državu iznad zakona i ne primjenjuje međunarodne zakonske odredbe te se oslanja na logiku sile za nametanje svoje agende u okrilju američke i zapadne podrške koju uživa. Izgradnja izraelskog zida razdvajanja proglašena je nezakonitom od Međunarodnog suda pravde.
Agresivnost izraelskog društva u nametanju judeizacije bit će sve veća tokom narednih godina.
Ukoliko dođe do usvajanja ovog zakona, Palestinci sa teritorija okupiranih 1948. godine neće moći podnositi žalbe pred Vrhovnim sudom pravde u Izraelu, jer je to osnovni zakon i ovaj sud ga do sada nije razmatrao. Ranije je bila praksa da se svako ko osjeti rasnu diskriminaciju može obratiti za pomoć sudu koji se oslanja na izraelske zakone. Pored toga, Palestinci koji žive na tom području ne smatraju se nezavisnom nacijom, pa im je na osnovu toga uskraćena mogućnost obraćanja međunarodnim forumima.
I, na kraju, bez obzira na to da li će na narednoj sjednici Knesseta biti usvojen zakon o nacionalnoj “državi jevrejskog naroda” ili ne, Izrael neće prestati s ugrožavanjem statusa palestinskih građana u Izraelu, bilo na način da ih protjeruju, ili kroz razmjenu stanovništva. Izrael će i dalje ustrajavati u tome da potvrdi svoje historijsko pravo nad Palestinom, što bi podrazumijevalo uzimanje svih prava Palestincima, kao i da dokaže istinitost svojih tvrdnji tokom trajanja sukoba te da odlučno zatvori vrata pred pravom na povratak.
Agresivnost izraelskog društva u nametanju judeizacije bit će sve veća tokom narednih godina, budući da radikalna desnica, uključujući vjersku i sekularnu stranu, sačinjava 70 posto izraelskog društva. To će se veoma jasno pokazati na bilo kojim narednim izborima, u slučaju ranijeg održavanja ukoliko dođe do raspada vladajuće koalicije, ili u periodu kada je to i planirano, 2015. godine, dok Palestince čeka suočavanje s ludošću izraelskog radikalizma.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera