Navijačke skupine kao (para)vojske

Navijačke grupe ne vjeruju u diplomatiju, one svoje odnose sa drugim navijačkim grupama zasnivaju na provokaciji i sukobu (Ilustracija)

Piše: Andrej Nikolaidis

Sportski novinari rado koriste ratnu terminologiju.

Oni govore o „totalnoj ofanzivi“ domaćeg tima, „bunkeru“ koji su postavili gosti, „snajperistima“ koji pogađaju trojke, „armijama“ navijača, „ratnom stanju“ na stadionu. Ponekad je njihov jezik nesnošljiv: ponekad kao da prenose opsadu Staljingrada a ne meč Lige šampiona.

No i to je bolje nego da koriste termine iz kvantne fizike. Jer o ratu čovjek ponešto zna. Oni koji još uvijek ne znaju, naučiće. Dug je život, a onoga ko je imao nesreću da se rodi, pa još ovdje, zakačiće barem dva rata.

Baš kao rat

Napokon, sport odnosi ljudske živote. Baš kao rat.

Čovjek bi pomislio da je barem ljudima na Balkanu dosta ratova. Ali navijačke grupe su stalno u ratu: sa drugim navijačkim grupama, sa policijom, sa upravom kluba…

Koriste razne tehnike: od uličnih borbi do diverzija.

Momci se igraju rata.

Kako pravi rat izgeda, da ničeg privlačnog u njemu nema, mogli su ih naučiti očevi. Oni koji su se iz svojih ratova vratili.

Ali očevi su zauzeti odbranom svoje istine o ratu, jer neprijatelj ne prestaje da prijeti toj istini. Koja se ne tiče samo rata. Nego i njihove nacije i vjere. Njihovog identiteta, što bi reklo. A naš je čovjek takav: možeš mu novčanik, al’ mu ne diraj u identitet.

Zato naš čovjek para ima sve manje, a identitet mu je sve širi i čvršći, mašala.

I navijačke grupe su, još kako, dio priče o identitetu. Kao i nacije-države, imaju oni svoje zastave, himne, istoriju i mitove.

I nesravnjene račune iz prošlosti.

Navijačke grupe ne vjeruju u diplomatiju. One svoje odnose sa drugim navijačkim grupama zasnivaju na provokaciji i sukobu. Mirno rješenje spora nije opcija. Čudna je navijačka etika. Navijači podgoričke Budućnosti pričali su mi kako oni skandiraju baš ono što će najviše razljutiti neprijatelja. Na primjer, odu u Grbalj pored Kotora, kraj čiji mještani sebe smatraju „solju soli srpstva“ – ne bi tu zvučnu titulu prepustili ni onima sa Romanije. Odu dakle „Varvari“ u Grbalj pa tamo skandiraju: „Ovo je Hrvatska“.

A neki od tih „Varvara“ pritom nose majice sa likom Radovana Karadžića, toliko je jako njihovo hrvatstvo.

Ono što je jezivo u smrti navijača Crvene Zvezde, ubodenog nožem u leđa u Istanbulu, nije samo to što je njegovo ubistvo bezuman, bezrazložan čin, nego i to što svi vrlo dobro znamo da nije posljednje. Navijačke ratne igre će se nastaviti.

Činjenica da su nakon ubistva u Stambolu telefonom razgovarali srpski i turski premijer svjedoči da su države Srbija i Turska tu stvar shvatile ozbiljno. A kako i ne bi.

Međusobne optužbe za terorizam

Mladić je mrtav a trener Galatasaraja i srpski konzul u Istanbulu nakon meča razmijenili su optužbe za terorizam. Najprije je turski trener izjavio da su srpski navijači teroristi, da bi srpski konzul na to odgovorio da je terorista on – turski trener. Pa je država Srbija turskog trenera proglasila nepoželjnim na svojoj teritoriji.

Kao i u „slučaju albanski dron“, shodno starom nepisanom balkanskom pravilu koje glasi: „koliko strana u sukobu, toliko istina o sukobu“, o onome što se desilo pred dvoranom „Abdi Ipekči“ već postoje dvije verzije: ovoga puta to su srpska i turska.    

Srpska strana insistira na tome da su turski navijači napali srpske i pritom ubili Marka Ivkovića. Turski mediji prenijeli su izvještaj tamošnje policije po kojem su se pred salom u kojoj je igrana utakmica međusobno sukobili srpski navijači, pa je Ivković, takoreći, stradao u bratoubilačkom sukobu.

Uočavamo kako ne samo da navijačke skupine funkcionišu kao (para)vojske (sa lancem komande, na čijem čelu je katkada, kao nekoć Arkan, čovjek koji bukvalno predvodi i paravojsku, pa se, kao devedesetih u Srbiji, gubi svaka razlika između navijanja i ratovanja), nego i klubovi funkcionišu kao države. Pa onda, kao što su naše države branile svoje ratne zločince, ovi brane svoje ekstremne navijače: kao, desi se da pretjeraju, ali to je iz velike ljubavi prema svom klubu/naciji/državi.

Kao i svi kolektivni identiteti, i onaj navijački je tek bijedna kompenzacija. Za svakoga ko sa tvrdom vjerom govori o raznim „mi“ imam tek jedno pitanje: a jesi li siguran da znaš odgovor na pitanje „ko sam ja“? Mislim: ti, van skupine. Mislim: ti, sam sa sobom.

Jednom sam sa rediteljem Goranom Devićem razgovarao o tome zašto ljudi troše novce u sportskim kladionicama? Otvorio mi je oči kada mi je rekao: sitna je to para za ono što kupuješ – iluziju da si u igri i parče, ma kako malo, nade. Slično nude i oni koji upravljaju raznim „mi“ – iluziju ponosa, izuzetnosti, pobjede, snage. Ali…

Masa je uvijek najgora

Da ubica Marka Ivkovića nije bio u masi, danas bi Ivković bio živ a on ne bi bio ubica. U masi se on usudio učiniti ono što je možda sanjao, ali se, po svemu sudeći, van mase na to ne bi odvažio.

U masi se ono što je dobro u pojedincima koji je čine gubi, a zbraja se ono što je loše.

Zato je masa sačinjena od najboljih ista kao i masa sačinjena od najgorih: masa je uvijek najgora.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera