‘Navijači’ zbog kojih ljubitelji nogometa gase TV

Prije svega treba poraditi na razotkrivanju pozadine terorizma sa tribina (EPA)
Prije svega treba poraditi na razotkrivanju pozadine terorizma sa tribina (EPA)

“Mislio sam kako takvih divljaka ima samo kod nas, ali sad ste me uvjerili da su vaši hrvatski jednako divlji, ali i barem dvostruko gluplji od nogometnih huligana u mojoj zemlji, zbog kojih sam prestao ići na utakmice. Zaboga, držite nas u šahu, pobjeda vam visi u zraku, a onda vaši navijači naprave takvu glupost zbog kojega biste mogli otići doma poraženi za zelenim stolom…”

Tako je, s mješavinom bijesa i čuđenja kroz zvučnik moga mobitela, u istom trenutku dok mi je pred očima treptao televizijski ekran s prijenosom utakmice Italija – Hrvatska, a vrijeme na semaforu zaustavljeno na 75. minuti, zborio Alberto, moj stari talijanski prijatelj i, kad god je to moguće, najdraže navijačko društvo kad se na travnjaku susretnu njegovi “Azzurri” i moji “Vatreni”.

Kad nismo u prilici zajedno gledati utakmicu, u pravilu se čujemo tek kad susret završi i ne mogu se sjetiti da smo ikad nazivali jedan drugoga prije nego sudac označi kraj susreta. Tad počinje naša utakmica, u kojoj sučeljavamo ne uvijek identična navijačka viđenja.

Ovaj put Alberto nije mogao izdržati: dok sam ga slušao kako jadikuje zbog upropaštenog uživanja u  igri, na televizijskom ekranu kamera je prikazivala pokunjene igrače reprezentacije za koju navijam (Talijani su se već povukli u svlačionicu), kadar se potom, kroz dim ispaljenih baklji, penjao prema tribini na kojoj su, zavijeni u zastave zemlje koju volim, mahnitali ljudi zbog čijeg ponašanja mi je muka, bez obzira što u mnogočemu razumijem njihovu ogorčenost na one koji u Hrvatskoj predstavljaju tzv. nogometnu menadžersku elitu i njene satelite u Hrvatskom nogometnom savezu.

Hvatski nogometni terorizam

U tom trenutku – očima prikovanim za ekran, a uhom za telefon – nije bio nikakvog smisla Albertu objašnjavati okolnosti hrvatskog nogometnog terorizma (o čemu se već par dana prije brujalo u Zagrebu); mogao sam reći samo ono što je upravo u tom trenutku talijanskim kolegama izgovorio hrvatski izbornik Niko Kovač.

Alberto me dugo zna i nisam mu trebao objašnjavati kako se moja isprika ne odnosi samo na spornu 75. minutu susreta i desetominutni prekid, tijekom kojeg su talijanski specijalci rastjerali i pohapsili besprizornike s tribina nego, i na zbivanja koja su se dogodila i prije nego li se balun zakotrljao na te večeri na stadionu “Giuseppe Meazza”.

Tijekom prijenosa, još dok su se nacionalne škvarde postrojavale pred publikom, nije mi promaklo kako je skupina hrvatskih navijača zviždala tijekom intoniranja talijanske himne. To što sam dan kasnije u Corriereu [della Sierra] pročitao kako je to bio odgovor na slične zvižduke kad je svirala Lijepa naša možda je dokaz kako je glupost kozmička sila, ali mi zbog toga moje hrvatske fukare nisu ništa bliži.

Istu odliku vlastite pameti pokazali su tijekom čitavog susreta, u kojem su, pod izlikom navijanja, zemlju do koje im je navodno stalo kompromitirali mahanjem s krpama s natpisom “U” i povicima u kojima veličaju jedan na sreću davno propali projekt fašizma u Hrvata.

Znam da postoje neki kojima povici “Ajmo, ustaše” i “Za dom… spremni” takvo ponašanje drže “navijačkim folklorom”, meni je od njega muka i doma, a kad se takvo što dogodi na međunarodnim utakmicama, najradije bih ugasio televizor. Televizor, nažalost, nije moglo ugasiti onih 70.000 navijača (Talijana, ali i gotovo 10.000 Hrvata) koji su se te večeri okupili na San Siru.

‘To bi bila njihova pobjeda’

Kako Gazzetta dello Sport javlja u trenutku kad su na travnjaku počele letjeti baklje i kad se prema tribinama počeo dizati dim, amfiteatar igrališta ispunio se ne samo  bukom i bijesom, nego i strahom onih koji navijanje ne doživljavaju kao poziv na mahnitost, a među takvima je bilo mnoštvo obitelji s djecom. Prijatelj iz Rijeke, koji je tu večer došao na utakmicu sa desetogodišnjim sinom, zatekao se kraj talijanske obitelji u kojoj je otac jedva uspio spriječiti napad panike koji je zahvatio majku i četrnaestogodišnju kćer.

“Nalazili smo se tek kojih 50 metara od plavog sektora i tribina u koje je ušla interventna policija i udarala pijane hrvatske navijače. Nismo bili ugroženi, ali atmosfera se ispunila zebnjom, djevojčica je dobila napad plača, a majka je htjela odmah napustiti stadion, što je u tom trenu bilo nemoguće. Mogao sam s Talijanima podijeliti isti strah”, pričao mi je dan kasnije prijatelj, dodavši kako će “dobro promisliti kad ću opet ići gledati ‘naše’, a pogotovo kad ću na takve utakmice voditi sina”.

Kaže mi i kako se divljanje nastavilo izvan stadiona nakon utakmice.

“Mnogo ‘normalnih’ hrvatskih navijača došlo je rent-a-carom ili sa službenim automobilima, sve je porazbijano, deseci automobila su ozbiljno oštećeni. Puno ljudi je i opljačkano”, kazao je uvjeren kako to što je “17 navijača privedeno i bit će izvedeno pred talijanski sud neće riješiti problem lošeg odnosa [Hrvatskog nogometnog] saveza i navijača, zbog kojeg se čitava zemlja doživljava u negativnom svjetlu, a oni koji navijaju kao sramota”.

Od “službenih komentara” zanimljivo je ono Igora Budana, bivšeg hrvatskog napadača, koji je sada sportski direktor Spezije. “Nisam očekivao takvo ponašanje, jer su Talijani dobro primili hrvatske navijače”, rekao je Budan, koji je u Italiji od 1998. godine. On drži da su “odnosi između dvije zemlje izvrsni i neće se mijenjati zbog ljudi iz nogometa, ali obični Talijani sigurno će zadržati zazor kad vide naše navijače”.

Zanimljiva je i njegova ocjena kako “Hrvatsku ne treba kazniti zbog deset idiota, jer bi to bila njihova pobjeda. Oni koji su stvorili kaos nisu navijači, nego ljudi koji su planirano došli napraviti nerede, koji su možda povezani s politikom ili nekom drugom situacijom.”

Kako su unijeli ‘bengalke’?

“Deset idiota” nije slučajno odabralo medijski najatraktivniju utakmicu Hrvatske, a nije bez odjeka prošla ni informacija da su do mjesta na tribinama (zbog sigurnosti – personaliziranim) došli posredstvom talijanskih švercera. Talijani, pak, propitujući vlastite organizatorske propuste, pišu: “Kako su mogli unijeti ‘bengalke’ na stadion? Još jednom smo ispali taoci male skupine neciviliziranih idiota koji su stigli izdaleka. Ovo se ne može usporediti s onim što su srpski huligani napravili u Genovi, ali ostaje nam nepodnošljivi osjećaj nemoći.”

Tako govore Talijani. A što u suočavanju s nemoći mogu Hrvati? Prije svega poraditi na  razotkrivanju pozadine terorizma s tribina. Kao što se onaj globalni “pravi” ne može razriješiti samo represijom i istragama tipa Guantanamo, tako se ni ovaj, navijački, ne može razumjeti bez smještanja u širi kontekst.

I dobar dio “običnih” ljubitelja nogometa ima veoma loše mišljenje o onima koji drmaju hrvatskim balunom. Za promjene se ne mogu izboriti kroz nogometne institucije, pa pasivno promatraju kako se manjina okreće gerili i borbu s HNS-om vraća na tribine.

No, s metodama poput onih iz Milana neće srušiti Davora Šukera, Zdravka Mamića i njihove satelite, naškodit će reprezentaciji, a donijet će samo povećanje represije na stadionima. U tom smislu, navijanje u Hrvata i prije i nakon Milana ostaje gdje je i bilo – autu. Na terenu i dalje igraju “idioti” i “drmatori”.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Jedna od poslastica večeri sigurno je okršaj dvije reprezentacije koje imaju savršen rezultat na početku kvalifikacija – Italije i Hrvatske na San Siru u Milanu, gdje je stigao i veliki broj hrvatskih navijača. Tijekom dana sa nekima od njih na milanskim ulicama razgovarao je Stipe Sladoljev.

Više iz rubrike Piše
POPULARNO