Palestina postaje realnija nego ikada

Pozicija Slovenije je sa novom Vladom još izrazitije zavisna i pokorna prema EU (Reuters)

Piše: Svetlana Slapšak

Inicijativa za priznavanje Palestine je potekla od nove leve stranke u skupštini, Združene levice, i još je daleko od toga da bude državna. Ministar za spoljne poslove Karl Erjavec je već dao izjavu o tome da treba temeljno razmisliti o takvom koraku…

Ono što je upadljivo u ovoj situaciji je zaborav onoga što je ranije već bilo: predsednik Slovenije Danilo Turk je najavio želju države Slovenije za mirnim rešenjem problema između susednih država, Izraela i Palestine, tadašnji ministar spoljnih poslova je precizno govorio o razlici između priznavanja države i njenog statusa u UN-u, ali i o tome da je Slovenija spremna na priznavanje.

To se sve dešavalo u doba kada je i izraelska spoljna politika otvoreno pominjala palestinsku državu kao realnu mogućnost i nužno rešenje. U međuvremenu se promenila izraelska politika, svet je bio svedok žestokog ubeđivanja oružjem u Gazi, zid oko palestinskih teritorija se gradi…

SAD, glavna potpora svake izraelske politike u svetu, založio se za mir koji bi Izrael i Palestina morali međusobno postići, ali ne i za priznavanje Palestine. Toliko kao dodatak manje-više grotesknom spisku onoga šta je sve predsednik Obama uradio za mir otkako je dobio Nobelovu nagradu za mir…

Pokornost prema EU

Pozicija Slovenije je sa novom Vladom još izrazitije zavisna i pokorna prema EU, prema NATO-u i prema SAD-u: najvažnija je, dakako, Nemačka, koja ne namerava da prizna palestinsku državu.

Združena levica je predlog dala u skladu sa opštim stavom leve političke strane sveta, i obnovila time stav Jugoslavije, koja je 1988. odmah priznala palestinsku državu, zajedno sa čitavim Trećim svetom i sovjetskim blokom.

U tom traženju identiteta i izraza, Vlada Slovenije posle više od 100 dana milosti ne pokazuje mnogo znakova stabilnosti i sposobnosti da traženje uspešno završi: ima se utisak da su neki ministri nasumice izabrani, neki su već odstupili, novi ne ulivaju javno poverenje, kadrovski sastav Vlade koji je imao veliku prednost nepoznatog i novog, pokazuje zasada samo neprofesionalnost.

Očekivati da će Karl Erjavec, koji je držao najrazličitije ministarske resore, i u Vladu ušao sa zastavom zaštite položaja penzionera, pokazati više inicijative, diplomatske kreativnosti i inovativnosti na svome položaju nije naročito realno – ali dopustimo se iznenaditi.

Združena levica je predlog dala u skladu sa opštim stavom leve političke strane sveta, i obnovila time stav Jugoslavije, koja je 1988. odmah priznala palestinsku državu, zajedno sa čitavim Trećim svetom i sovjetskim blokom.

Raspukline su se pojavile sa raspadom sovjetskog bloka – Ruska Federacija je ostala zastupnik palestinske države, a neke države bivšeg socijalističkog bloka su se uzdržale, pozivajući se na EU politiku.

Desna strana sveta nije, međutim, ni tako jasna ni istorijski utvrdiva: protiv „opšte muslimanske opasnosti“ su danas mnoge političke grupe koje gaje otvoreni antisemitizam i negiraju istoriju Drugog svetskog rata i genocid. Haotičnost stavova pojačavaju desne i ekstremne izraelske grupe.

Upravo se na moj Facebook prišunjao lik iz Srbije, koji me je gadno izvređao, kao i sve svetske levičare, što nam se ne dopada ideja podizanja zida. Ostajem, ipak, zahvalna, jer je tačno izneo neke od diskurzivnih kalupa koje moramo poznavati da bismo razumeli dubinu mržnje: zid označava među između humanog sveta i evropskih vrednosti prema divljaštvu i zločinstvu koji su upisani u „tzv. Palestince“ (citiram); bez obzira što sam među retkima objavila tekst o genocidu nad Jevrejima 9. novembra, na datum koji objedinjuje nekoliko različitih motivirajućih sećanja, ja sam ipak zločinka, jer sam, Bože mi oprosti, „lajkala“ sliku dvojice Palestinaca koji u zidu – prave rupu. No, bar sam u dobrom društvu hiljada osvešćenih građana Izraela i Jevreja po celom svetu koji svakodnevno vode borbu protiv bigotnosti i rata.

Primer sam navela zato što ilustruje kulpabilizaciju koja se koristi u stvaranju ključnih političkih priča, o žrtvama i krvnicima, o odgovornosti za nasilje koje je uvek na raspolaganju, jer ne prestaje.

Pitanje ugleda

Nedavni događaji na Bliskom istoku pokazuju da se politički kompasi okreću nepredvidivo i neverovatnom brzinom: „Arapsko proleće“ je, umesto uspostavljanja sekularnih država, pogodovalo upravo rastu verski strukturisanih država, a sekularne države, kao Libija i Sirija, uništene su zbog tirana na vlasti: uvođenje zapadne demokratije se ispostavilo kao potpuno jalov pokret, a žrtve su postala čitava društva.

Realnost izvaljuje vrata ako joj ih ne otvorimo.

Pokret koji je desetinama godina određivan kao „teroristički“, kurdski, čiji vođa Abdulah Odžalan i danas leži u turskome zatvoru i služi Turskoj da se sa EU cenjka oko ljudskih prava, možda će upravo razrešiti ne samo svoj, nego i palestinski čvor.

Uzgred, Odžalan je pre nekoliko godina napustio svaku pomisao o vojnom oslobođenju, i zalaže se u svojim mnogim knjigama za mirno rešenje kurdskog problema, odnosno stvaranje kurdske države.

Osnivanje Kurdistana danas izgleda kao rešenje prihvatljivo za sve, zato da se uništi IS. Kakva će dalje biti budućnost Kurdistana u svetskoj politici posle eventualne pobede, nije izvesno. No ako Kurdistan bude rezultat vojničke pobede nad ekstremnim islamistima, Palestini se, zahvaljujući civilnim izraelskim mrežama i inicijativama i simpatijama leve strane sveta, obećava mirnije uvođenje u funkcionalno društvo, ako se potpuno i na obe strane naprosto isključi svaki pojam borbe, rata i pobede. Zajedno sa Kurdistanom ili odmah posle njega, Palestina postaje realnija nego ikada.

Vratimo se Sloveniji: povlađivanje velikima u EU i šire je krhko, krhkije od odlučnosti. Već vesti, ne sasvim pouzdane, o mladićima muslimanske vere koji su iz Slovenije i kao njeni državljani otišli da se bore u Siriji, a možda i za IS, po uzoru sličnih mladića iz cele zapadne Evrope, dovele su do konfrontacija.

Realnost izvaljuje vrata ako joj ih ne otvorimo. Zbog toga parlamentarna inicijativa Združene levice bar stvari postavlja u realne okvire i zahteva realna rešenja. Dodajem da u tome ulogu igra i ugled.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku poltiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera