Društvena bomba pred hrvatskim Ministarstvom

U Hrvatskoj je stvorena vrlo zapaljiva masa, smatra autor (Al Jazeera)

Piše: Davor Gjenero

Već drugi tjedan pred hrvatskim Ministarstvom branitelja logoruje skupina stopostotnih invalida Domovinskog rata i zahtijeva ostavku ministra, njegove zamjenice i pomoćnika. Sudionici protesta prije nekoliko je dana pozlilo, a liječnička joj intervencija u bolnici nije uspjela spasiti život. Ratni veteran, koji ne pripada skupini u protestu, u jednom im se trenutku pridružio, kao i brojni drugi došao među one koji protestiraju, polio se benzinom i zapalio. Okupljeni su ga uspjeli ugasiti, život mu je spašen, ali je i dalje ugrožen.

Prvih dana među ljude u protestu dolazili su samo novinari, a tek kad su se počele događati nesreće posjetila su ih dvojica najumjerenijih pripadnika današnje vladajuće nomenklature, dvojica političara koji najodgovornije nastupaju u javnosti: predsjednik države Ivo Josipović i predsjednik Sabora Josip Leko. Povod za početak protesta bila je izjava koja je javnosti uglavnom promakla, a izrečena je na niskobudžetnom skupu Europskog doma i nevladine organizacije Documenta u Vukovaru. Izrekao ju je mlad, srčan i čestit čovjek – Bojan Glavašević.

Mladi Glavašević sin je čovjeka besprijekorne biografije, vukovarskog ratnog heroja, novinara tamošnjeg radija Siniše Glavaševića. Bojanov otac bio je ratna savjest Hrvatske, čovjek koji ju je upoznavao s ratnim stradanjem Vukovara, cijeloj državi prenosio očaj toga izmučenog grada i otvoreno govorio o osjećaju napuštenosti što su ga u jesen 1991. doživljavali stanovnici i branitelji tog grada. Nakon okupacije Vukovara 22. studenog Sinišu Glavaševića okupatorska je vojska zarobila, svirepo mučila i ubila, a godinama nakon rata identificiran je u masovnoj grobnici na Ovčari.

Bojan, njegov sin, jedan je od rijetkih mladih hrvatskih intelektualaca koji se nastojao ozbiljno baviti problemima braniteljske populacije. Srčan i iskren, bez inhibicija je progovorio o privilegijama što ga dio tih ljudi uživa na osnovu invaliditeta uzrokovanog posttraumatskim stresnim poremećajem. Iskrenim i srčanim ljudima često se dogodi da, ne želeći to, snažnom riječju povrijede nečije osjećaje. Vođe braniteljskih udruga iz riječi Bojana Glavaševića pogrešno su očitali „izjednačavanje agresora i žrtve“ i predbacili mu da se zalaže za ubojice svoga oca.

Politički ultimatum

Naravno, Glavaševićeva je izjava bila samo povod izbijanju nezadovoljstva. U Hrvatskoj teško da je ijedna socijalna skupina zadovoljna aktualnom administracijom, osim, i to tek uvjetno, dijela nomenklature. Izbijanje socijalnih ili političkih protesta, zato, ne treba biti iznenađenje za bilo koga, a pogotovo se u takvim događajima ne bi smjelo tražiti tragove teorija urote i političkih komplota opozicijskih stranaka.

Naravno, upravo se to danas čini u hrvatskim medijima, pa je činjenica da je pobuna ratnih invalida koincidirala s hapšenjem zagrebačkog gradonačelnika protumačena najprije tako da iza svega stoje s njim povezane klijentelističke skupine. Ubrzo je, međutim, urotnička teorija „Bandić“ pala u zaborav, a autorstvo protesta mediji i vladajući počeli su pripisivati najvećoj opozicijskoj stranci.

Naravno, HDZ je u protestu uočio svoju šansu i njegovi se funkcionari, od predsjednika stranke do predsjedničke kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović, pojavljuju na protestu i dobivaju na račun toga dio javnoga publiciteta, a i javnu simpatiju onih koji protestiraju i njihovih istomišljenika. Međutim, teško bi bilo dokazati da je ta stranka organizator skupa. Međutim, ako bi HDZ bio organizator protesta situacija bi bila lakša – radilo bi se o politički kontroliranom i predvidivom procesu. Budući da tome nije tako, vrlo je teško predvidjeti kako će se proces odvijati i može li još eskalirati.

Zahtjevi okupljene skupine javnosti su predstavljeni tako da se svode na politički ultimatum: ostavke ministra branitelja Predraga Matića i dvoje njegovih suradnika, Bojana Glavaševića i Vesne Nađ. Okupljeni teški invalidi, međutim, žale se i na činjenicu da sve teže ostvaruju svoja socijalna prava, da teško dolaze do ortopedskih pomagala i drugih stvari potrebnih za održavanje zdravlja i liječenje.

Relativno velika primanja

Međutim, o ovoj racionalnoj jezgri njihovih zahtjeva nema javnog razgovora, jer oni uopće ne žele o tome razgovarati s javnim vlastima i to tako dugo dok najprije ne bude ispunjen njihov politički zahtjev za ostavkama. Vlada, pak, ne reagira na način primjeren činjenici da komunicira s ranjivom skupinom. Predsjednik Vlade nije niti pokušao izravno razgovarati s okupljenima u protestu, a Vladina strategija suočavanja s ovim problemom svodi se na nastavak njene stare politike izazivanja međusobnih sukoba između različitih socijalnih skupina.

Najteži vojni invalidi u Hrvatskoj imaju relativno velika primanja i socijalna prava, neusporedivo veća od prava civilnih invalida rata ili od „običnih“ invalida. Njihov uteg na „tržištu moći“ znatno je veći od moći civilnih žrtava rata ili drugih invalida, pa Vlada prema njima pokazuje i više obzira. Svoju retoriku u javnosti, kad objašnjava da je protest ratnih invalida besmislen, premijer Milanović svodi na to da njegova Vlada nije smanjivala stečena prava te skupine, osim što su smanjene njihove mirovine, ako su prelazile 700 eura mjesečno.

Od početka mandata Vlada nastoji umanjiti utjecaj veteranskih organizacija u javnosti, koristeći se metodom međusobnog sukobljavanja građana. Na veselje dijela javnosti na početku njena mandata objavljen je popis svih vojnih veterana i javnost je bila poticana da na tom popisu traži lažne veterane, one s falsificiranim ratnim putem. Unatoč brojnim pozivima i prijavama „lažnih branitelja“, stvarnog efekta ove akcije nije bilo, jer je otkriven tek zanemariv broj onih koji su lažirali veteranski status.

Istina je da vojni veterani protestiraju zbog svog statusa u vremenima kad je na vlasti lijevo-liberalna koalicija, a da su, kad je na vlasti HDZ, uglavnom mirni. Istina je da je današnji sustav zbrinjavanja ratnih veterana i invalida uspostavljen u vrijeme prve HDZ-ove administracije, još prije 2000. godine i da je sustavom privilegija tadašnja vlast u veteranskoj populaciji formirala čvrsto političko uporište. Istina je, međutim, da dvije lijeve administracije, ona Račanova i današnja Milanovićeva, nisu niti pokušale uspostaviti alternativnu socijalnu politiku, koja bi na drugi način integrirala veteransku populaciju. Dapače, ono što je u razdoblju od 2004. do 2009. počela raditi Jadranka Kosor, kao tadašnja ministrica branitelja, potičući formiranje braniteljskih zadruga kako bi se veteranska populacija i radno i socijalno integrirala u društvo, u mandatu ove administracije rastače se zbog nefleksibilne porezne politike. 

Vlada, vladajuće stranke i politička nomenklatura vlasti ne uspijevaju uspostaviti nikakvu racionalnu komunikaciju s grupom u protestu, a najveći dio vladajućih se niti ne trudi komunicirati. Čak niti sa „svojim“ građanskim društvom, s nevladinim organizacijama i socijalnim skupinama, koje su po definiciji bliske lijevim opcijama, oni ne uspostavljaju socijalni dijalog, a prema onom dijelu građanskog društva koje „nije njihovo“ premijer i njegovi suradnici teško prikrivaju prezir. Takvim ponašanjem društvo pretvaraju u socijalnu bombu.

Izvanustavne vetoskupine

S druge strane braniteljske udruge, ali i druge nevladine organizacije, pretvaraju se u svojevrsne izvanustavne vetoskupine. Umjesto racionalnog dijaloga o socijalnim pravima, umjesto stvaranja društvene solidarnosti, koja niti jednu ranjivu skupinu ne bi obezvrjeđivala na društvenom tržištu moći, te organizacije komuniciraju političkim ultimatumima. Ultimativan je zahtjev veteranskih udruga o smjenjivanju ministra branitelja i njegovih suradnika kao preduvjetu za društveni dijalog, upravo kao što su ultimatumi i prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma protiv nekih vladinih politika, koje relevantne socijalne skupine drže neracionalnima.

Vlada na to gleda s prezirom, vojne veterane i invalide tretira kao „oružano krilo najveće opozicijske stranke“ (upravo ovim riječima ih je opisao potpredsjednik Sabora i visoki funkcionar Socijaldemokratske partije), a sindikate i druge nevladine organizacije ne baš kao spoj Sinn Feina i IRA-e, ali kao nepotrebna društvena smetala. Premijer je tako sindikatima jednom prilikom poručio neka, žele li se baviti politikom, osnuju stranku i nastupe na izborima.

Neodgovornošću Vlade, nedoraslošću njezina prvog čovjeka teškim socijalnim prilikama u zemlji, uz istovremeno oskudnu političku kulturu nezadovoljnika i nekonsolidirane institucije građanskog društva, u Hrvatskoj je stvorena vrlo zapaljiva masa – ozbiljna društvena bomba. Teško je procijeniti hoće li ona eksplodirati pred Ministarstvom branitelja u Zagrebu. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike Piše
POPULARNO