Bajke za djecu i one za odrasle u Vojvodini

Piše: Boris Varga

Predstavnici diplomatskog kora zapadnih država i Evropske unije jasno su bili opredeljeni kada je reč o održavanju „Parade ponosa“ u Beogradu – država mora da zaštiti svaku „manjinu“ od progona „većine“ i ekstremističkih grupa. Od neprocenjivog je značaja i to što su zapadne države pitanje održavanja „Parade ponosa“ stavile kao indikator demokratizacije Srbije i svojim ličnim prisustvom strane diplomate dale su pozitivan primer kako se u demokratskim društvima brani bilo koja „manjinska“ zajednica.

Prisustvujući antifašističkom skupu u Novom Sadu 23. oktobra, pažljivo sam posmatrao da li će u povorci biti neko od stranih zapadnih diplomata ili predstavnika EU-a u Srbiji. U medijskim izveštajima nije se mogla videti očita osuda inostranih predstavnika ekstremističkih divljanja po Vojvodini, niti pohvale akciji koju su faktički organizovali sami građani – više od hiljadu njih koji su bili spremni da protestuju i na vetru, i na kiši.

Pitanja je mnogo, odgovora – malo. Da li to znači da je ekstremizam prema manjinama u Beogradu eksplicitno nepoželjan, dok je Vojvodina prepuštena da se sama bori? Da li to međunarodna zajednica „budno motri“ samo Beograd i Prištinu? Ili „revanšističko“ nasilje u Vojvodini prosto „nije na radaru“ onima koji daju ocenu nivoa demokratije u Srbiji?

Gledano očima Brisela

Naravno da su dvostruki standardi u ovom slučaju itekako uočljivi. S jedne strane, nakon svojevrsnog prećutnog „menjanja“ – između Zapada i Rusije – Kosova za Krim  niko ne želi da dodatno narušava balans koji je nakon rata u Ukrajini uspostavljen: bivši radikali na vlasti u Srbiji koji su pristali na potpisvanje Briselskog sporazuma i koji se eksplicitno deklarišu za integraciju u EU. I to je razumljivo, jer su te dve stvari, gledano očima Brisela, ključne za stabilnost Balkana. Međutim, stvara se utisak da je Zapad, kao i nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, spreman da zatvori oči na kršenje ljudskih prava, „gušenje“ medija i kontinuitet „kvaziradikalske“ politike u Srbiji.

Da li to neko u Briselu, možda, strahuje da bi pritisak EU-a na Beograd zbog ekstremizma u Vojvodini bio „prekomeran“ nakon Kumanovskog i Briselskog sporazuma koji su svojim potpisom obezbedile gotovo iste nacionalističke strukture koje su na vlasti bile devedesetih i sada. I sve to u uslovima uspona rusofilije u Srbiji i odlučnosti vlasti u Beogradu da ne poštuju politiku EU-a, ne uvodeći sankcije Ruskoj Federaciji.

Zapad nije imao velikih primedbi na poništavanje vojvođanske autonomije kao građanskog i multikulturalnog koncepta, osporavanjem od Ustavnog suda Srbije dve trećine odredbi najvišeg konstitutivnog akta Vojvodine početkom 2014. godine. Pojedini analitičari taj čin smatraju „revanšističkim“ i nazivaju ga novom „jogurt revolucijom“ u „birokratskim“ belim rukavicama.

Multinacionalna Vojvodina je od kraja osamdesetih godina bila najveći test za spremnost Srbije da se integriše u EU, ali i međunarodne zajednice da uoči, razume i utiče na dinamiku raspada bivše Jugoslavije. 

Prisetimo se, ni prethodni izliv ekstremizma, kakav se u Vojvodini odigrao nakon martovskog nasilja na Kosovu 2004. godine, međunarodni krugovi nisu adekvatno tretirali. Da li su time, možda, huligani ekstremisti, a posebno njihovi politički „motivatori“ postali ohrabreniji da deset godina kasnije to isto ponove? A otvara se i pitanje da li je nasilje u Vojvodini manje važno od onog u drugim kriznim delovima bivše Jugoslavije?

Multinacionalna Vojvodina je od kraja osamdesetih godina bila najveći test za spremnost Srbije da se integriše u EU, ali i međunarodne zajednice da uoči, razume i utiče na dinamiku raspada bivše Jugoslavije. Ne postoje dublje analize o tome da li je Zapadna Evropa mogla adekvatnije reagovati na događaje takozvane „jogurt revolucije“ 1988. godine i samim tim uticati na „ublažavanje“ tragičnih događaja raspada bivše SFRJ.

Jedinu međunarodnu osudu daljih pojava ekstremizma tokom devedesetih u Vojvodini trebao je da dâ Međunarodni tribunal u Hagu u slučaju protiv Vojislava Šešelja, ali taj proces traje već duže od decenije, sve više dobija osobine farse i samo postaje stimul novim generacijama ekstremista u Srbji, nego što otvara put ka pomirenju.

Vojvodina je ponovo „demokratsko iskušavanje“ građana i vlasti u Srbiji, ali i nadležnih u EU-u, jer nasilje koje je nastalo nakon provokacije na utakmici Srbija – Albanija nije izbilo i izlilo se samo u Vojvodini. Ono se delimično pojavljuje, preliva u Albaniji, na Kosovu, u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Bosni… Sprečiti iznenadne i intenzivne „talase ekstremizma“ na Zapadnom Balkanu trebalo bi da bude jedan od bezbednosnih prioriteta EU-a.

Dečija posla?

Kad je reč o ekstremizmu, nejasna je i „crvena linija“ posle koje međunarodne institucije, a posebno predstavnici EU-a u Srbiji, treba da reaguju. Međutim, uništavanjem blizu 20 objekata određene verske i nacionalne zajedince širom Vojvodine, u roku od nedelju dana, nedvosmisleno je „talas nasilja“ i progon.

Da li će se nacionalističke provokacije nad verskim objektima ili jezičkim tablama u regionu odraziti i na suživot u Vojvodini?

Pitanje napada na ugostiteljske objekte u Vojvodini, čiji su vlasnici muslimani, „neblagovremeno“ je rešeno hapšenjem osumnjičenih, većinom maloletnika, faktički dece, i stavljanjem pod celodnevni nadzor pekara i ugostiteljskih radnji. Za to vreme, mnogi se građani Vojvodine pitaju kakva će svakodnevica i budućnost biti u multinacionalnom srpskom autonomnom regionu u kom će džamije, pekare, čevabdžinice ili poslastičarnice ubuduće biti potrebno braniti desetinama ili stotinama policajaca. Drugi građani su zabrinuti kakve ispade mogu da očekuju nakon svake „visokorizične“ fudbalske ili rukometne utakmice sa „susedima“ iz Hrvatske, Mađarske, Bosne, Albanije ili sa Kosova. Da li će se nacionalističke provokacije nad verskim objektima ili jezičkim tablama u regionu odraziti i na suživot u Vojvodini?

Svakako da nije ironično, ali postoji jaka simbolika u tome da nedavno otvoren Informacioni kutak Evropske unije u Novom Sadu nije imao nikakvih aktivnosti ili saopštenja povodom „talasa nasilja“ u Vojvodini, ali je zato dva dana nakon protestne šetnje u prestonici Pokrajine taj ogranak kancelarije EU-a organizovao čitanje bajki za decu na engleskom jeziku.

A „bajke“ za odrasle o antifaštičkoj borbi za vreme proslave 70-godišnjice oslobođenja Beograda pokušali su da ispričaju i organizatori ovog važnog jubileja – na srpskom naslednici poraženih snaga iz Drugog svetskog rata i na ruskom oportunisti koji su Evropu podelili i vratili u period hladnog rata.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera