Sretan ti rođendan, kume Kime

Piše: Damir Petranović

Sjevernokorejski gazda Kim Jong-un ovih je dana, navodno, proslavio svoj 31. rođendan. Nitko, naravno, nije siguran da je mlađahni diktator rođen baš početkom mjeseca siječnja, a nije baš pouzdano ni da se taj epohalni događaj zbio 1983. godine. Međutim, kako to obično biva u formalno nazvanim “narodnim režimima”, nitko se ne usudi pitati…

Jer, poznato je, čak i za manje stvari tamo leti glava. Svijet malo zna o Sjevernoj Koreji i informacije iz te sumorne i siromašne države obično dolaze na kraju televizijskih vijesti, osim kada se glavni lik nešto uzjoguni i zaprijeti atomskom bombom. Tada se cijeli planet ponovno stane snebivati nad suludim režimom, u kojemu je uopće moguće cijeli jedan narod (ili, preciznije, jednu njegovu polovinu) desetljećima držati u okrutnoj pokornosti i željeznoj izolaciji. Ova “pogrešna Koreja” danas je doista posljednja oaza bizarnih diktatura zasnovanih na kombinaciji terora, straha i izgladnjivanja i mjesto koje će, ako Bog da sreće, jednog dana biti dobar poligon za istraživanje nepoznatih strana pomračenja ljudskog uma.

‘Pogrešna Koreja’ je posljednja oaza bizarnih diktatura zasnovanih na kombinaciji terora, straha i izgladnjivanja.

Uglavnom, Kim je ovih dana slavio svoj rođendan i već na tome dokazao da uopće nema stila: onu čuvenu pjesmicu koja je proslavila Marilyn Monroe, dakle Happy birthday, otpjevao mu je bivši NBA igrač Dennis Rodman i to usred košarkaške utakmice pred skoro 14.000 ljudi, koji su – kako lokalna pravila i zakoni nalažu – bili odjeveni tek u odjeću sive ili crne boje i precizno raspoređeni na svojim sjedalima, poput mnoštva piksela na kakvoj milenijskoj sovjetskoj fotografiji. Nije tu bilo nikakvog glamura, vatrometa, pa čak ni torte. Nemaštoviti 31-godišnjak čak se nije potrudio o fešti obavijestiti sunarodnjake, pa nisu imali tjedne i mjesece kako bi pripremili spontano iskazivanje ljubavi prema “Voljenom Vođi”.

Međutim, nije on kriv. Da se, recimo, rodio u bivšoj Jugoslaviji, pa makar i koju godinu prekasno, znao bi da se rođendani pravih likova organiziraju uz usiljeni ples pred kamerama, kakvu kubansku cigaru i čašu pića, a shvatio bi i to da od Rodmanovog hrapavog glasa čestitka puno bolje zvuči kada je otpjeva, štajaznam, nekakva Sophia Loren. Uglavnom, kakva zgodna i svjetski poznata dama.

Daleko su pioniri

U ovoj varijanti za narod je predviđeno opće veselje, neradni dan na poslu, kakav kvalitetan slet i, naravno, predaja štafete. Barem je takav bio običaj u našem dijelu Europe, a nismo mi bilo tko: naš nekadašnji “Voljeni Vođa” bio je veliki prijatelj Kim Jong-unovog djeda, slavnog Kim Il-sunga, pa valjda imamo pravo kazati što mislimo. Dječače nestašni, da si uopće imao priliku biti primljen u pionire, već odavno bismo te izbacili iz tog društva.

Zanimljivo je to, a statistike potvrđuju – sve vijesti iz Sjeverne Koreje na našim se meridijanima gutaju k'o mahnite, a logičnog objašnjenja nema, osim da svakog stanovnika bivše Jugoslavije negdje u podsvijesti ne kopka misao da je sudbina nesretnika u sivom kaputu, s one strane 38. paralele, nekim spletom povijesnih okolnosti mogla snaći i njega.

Naš nekadašnji ‘Voljeni Vođa’ bio je veliki prijatelj Kim Jong-unovog djeda, slavnog Kim Il-sunga, pa valjda imamo pravo kazati što mislimo.

Naravno, mnogi se s time neće složiti: kako je Jugoslavija bila složena kao slojevit projekt i kako je njen doživljaj različit valjda kod svakoga od blizu 22 milijuna bivših stanovnika, tako su i historijska tumačenja drugačija. Jednima se “tamnica naroda”, nasreću, raspala; drugima je voljena Juga nasilno rasturena od strane svjetskih sila; trećima su za sve krivi prokleti i arhaični nacionalizmi; četvrti bi samo brojali pare i računali; peti se prave nemušti i, ogrnuti svojom novom zastavom, kriju mračnu epizodu kada su baš oni predavali štafetu…

Kako bilo, izgleda kao da gutanjem vijesti o diktatoru koji je smaknuo svog prvog suradnika (ali ne, nije ga bacio gladnim psima), a potom iz društvenog života uklonio još blizu 7.000 njegovih prijatelja, svi zajedno liječimo nekakve frustracije i smirujemo kolektivni PTSP. I tražimo opravdanja: onima kojima je jugoslavenski režim ostao u pamćenju kao zločinački, sa sličnim čistkama nepoćudnih i tek nešto boljom slobodom govora, Kim Jong-un dokaz je da komunizam neizbježno teži teroru. A drugima, koji pamte tek prvomajske uranke, društvene stanove i crvene pasoše, “Mladi Veliki Vođa” je veliki izdajica jedne sjajne ideje. Ustvari, nikad i nigdje ostvarene utopije.

Uspavanka za Matu Mišu

S ove distance, od autora koji je tek dvije godine stariji od Kima, poruka svima: guštajte u vijestima iz Sjeverne Koreje i zahvaljujte nebesima na slobodi s koje im se možete smijati ili o njima beskrajno filozofirati. I na sreći koja vas je zapala, jer, eto, imate pravo govora – makar se u ovim grubim vremenima čini da nitko nikoga ne sluša. Valjda bismo vlastiti slobodan glas više cijenili tek kad bi nam neki tiranin nalijepio selotejp preko usta. I kao Kim ovih dana, naredio bih da izađemo na izbore glasati za njega.

Eto, u zadnjih dvadesetak godina konačno je slobodno progovorio i veliki Mate Mišo Kovač, pa objasnio da je svoju popularnost u bivšim vremenima stekao unatoč opstrukciji režima, kojemu nije odgovarala gigantska karizma, pa su se njegove pjesme na radiju mogle čuti tek u željama slušatelja, a nikako po izboru glazbenih urednika. Kako je onda uopće uspio? “U Jugoslaviji je bilo 22 milijuna ljudi. Bilo je dva milijuna komunista. A svi ostali su kupili moju ploču”, plastično će kazati legendarni Mišo.

Konačno je slobodno progovorio Mate Mišo Kovač i objasnio da je popularnost u bivšim vremenima stekao unatoč opstrukciji režima.

Ili, još bolje, za ovaj slučaj citirajmo Karla Marxa iz 1867. godine: “Vlasnici kapitala će kod radnika podsticati kupovinu skupe robe, stanova i tehnologije, obvezujući ih pritom na skupe kredite do nivoa neizdrživosti… Neplaćeni dugovi će izazvati bankrot banaka, koje će se morati nacionalizirati, pa će država onda krenuti putem koji vodi u komunizam.”

Ako je Marx i pogodio, a po svemu sudeći jest, to ne znači da do njegove utopije vode suludi prečaci s partijskom policijom, zabranom javnog okupljanja, šakom riže po glavi stanovnika, bizarnom izolacijom zemlje, svađom s cijelim svijetom i radnim logorima za neuspješne nogometaše. Drugim riječima: ako Marx i jest u pravu, ti si, kume Kime, svejedno u krivu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera