Dodik je tigar od papira

Nemojte vjerovati meni, pogledajte u šatore ispred zgrade OHR-a (EPA)

Piše: Emir Suljagić

Prije više od godinu i po, dok je Milorad Dodik dovijao kako će načelnik Srebrenice biti Srbin, sviđalo se to nekome ili ne, skupina građana Bosne i Hercegovine, u okviru inicijative “Glasaću za Srebrenicu”, odlučila je da se suprotstavi.

Dok su naši izabrani predstavnici u Sarajevu, birajući između budžeta i 8.000 nišana u Potočarima, izabrali budžet – i time praktično stavili markicu s cijenom na državu – mi smo radili na registraciji birača. U oktobru prošle godine pokazali smo da će Srebrenica uvijek imati načelnika koji neće poricati genocid. Uvijek.

‘Prvi mart’

Prije nešto više od godinu dana pokrenuli smo “Prvi mart”, koaliciju organizacija i pojedinaca u ovoj zemlji koji su još vjerni idealima 1. marta 1992. godine i koji su za te ideale platili visoku cijenu. Kao i u maju prošle godine, kao i u Srebrenici, dominantna većina naših izabranih predstavnika kidisala je na nas – neki manje, neki više otvoreno.

Potpuno otvoreno na nas je prvo krenula Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine, nudeći Dodiku podršku za dva predložena zakona, koji su bili direktan pucanj u “Prvi mart”. Činjenica da jedan od njih, izborni zakon, još nije na dnevnom redu onako kako su to zamislili Zlatko Lagumdžija i Milorad Dodik, ne znači da drugi zakon, onaj o prebivalištu, nije u najmanju ruku zločinački čin.

Dodik je Lagumdžijinu kooperativnost nagradio tako što je policijska stanica u Srebrenici podnijela prekršajne prijave protiv 300 građana Srebrenice koji su se usudili prijaviti prebivalište u svojim kućama i svojoj imovini i spriječiti izbor gradonačelnika iz Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata.

Dok su naši izabrani predstavnici u Sarajevu, birajući između budžeta i 8.000 nišana u Potočarima, izabrali budžet – i time praktično stavili markicu s cijenom na državu – mi smo radili na registraciji birača. U oktobru prošle godine pokazali smo da će Srebrenica uvijek imati načelnika koji neće poricati genocid. Uvijek.

I, naravno, izgubio je sve sporove, jer mi znamo ono što političko Sarajevo, zauzeto sistematskom pljačkom, ne vidi – Dodik je tigar od papira.

Na isti način na koji sam vjerovao da je izbore u Srebrenici moguće dobiti siguran sam da je moguće izabrati pet poslanika u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska. U ovom trenutku, međutim, osim nekoliko izuzetaka – političara sa privremeno okupirane teritorije – građani Bosne i Hercegovine u toj zamisli nemaju partnera. Srpska demokratska stranka je, onako kako je planirala, u Sarajevu pronašla “razumne političke aktere”, voljne da još jednom izdaju one koji su izgubili, sve samo da bi sačuvali svoju komociju.

Pogledajte u šatore

Nakon godinu dana, siguran sam da je jedan od najvažnijih rezultata “Prvog marta” kraj mita o postojanju skupine stranaka koje su državotvorne i kojima državni interes predstavlja crvenu liniju. Van svake sumnje je jasno da se država i ovaj narod nikada nisu trebali plašiti fašista iz Banje Luke ili Širokog Brijega, nego njihovih izvođača radova zamotanih u naše zastave.

Da bi mogli ispuniti svoj glavni cilj, a to je krađa, od naše države i od našeg naroda svjesno prave evropsku Palestinu. Nemojte vjerovati meni, pogledajte u šatore ispred zgrade Ureda visokog predstavnika međunarodne zajednice u Sarajevu. Demokratsku većinu u ovoj zemlji predstavljaju oni koji rade na tome da većina postane i službeno politička manjina.

S rijetkim izuzecima, predstavnici takozvane međunarodne zajednice danas su u stanju ponovo gledati otvaranje koncentracionih logora.

Stanje je takvo da će se na idućim izborima odlučivati da li će ovdje nastati nova Palestina ili ne. Da bi naša zemlja preživjela, da žrtve koje su položene ne bi bile uzaludne, da bi naši životi ponovo imali smisla, odgovor mora biti gromoglasno i masovno: Ne!

Između nas i naše vizije naše zemlje stoji samo naša volja da je provedemo i kreiramo novu stvarnost, drugačiju od one u kojoj živimo i koja je kreirana ognjem i mačem između maja i augusta 1992. godine. Građani Bosne i Hecegovine žele promjene i svjesni su da u njihovom slučaju postoji znak jednakosti između države i fizičke egzistencije. Danas imamo samo jedni druge.

Oni koji slave…

S rijetkim izuzecima, predstavnici takozvane međunarodne zajednice danas su u stanju ponovo gledati otvaranje koncentracionih logora. Stav Evropske unije je korak od otvorenog zagovaranja podjele Bosne i Hercegovine. Pobili su nas, protjerali i sada rade sve na tome da nas zatvore u administrativni geto.

Na jučerašnji dan prije 22 godine počeo je proces kojem je cilj bio da zauvijek uništi mogućnost postojanja države Bosne i Hercegovine. Oni koji ga slave, zapravo, slave pucanje u vezane ljude. Mi, koji smo s druge strane, imamo način da im odgovorimo: tako što ćemo glasati tamo gdje smo živjeli 1992. godine, tamo odakle su nas protjerali. I da kažemo šta mislimo o tome što su nam učinili. I da to ponovo planiraju.

Ovo pišem u kući u kojoj sam se rodio. Jednom sam izgubio ovu kuću i sve što uz nju ide: porodicu, prijatelje, komšije… Spreman sam ponovo založiti sve što imam za ono u što vjerujem. I pozivam vas da ovu zemlju zajedno vratimo narodu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera