Palestinsko pitanje: bol i lažna slika

Izraelski vojnici provode maloljetnog palestinskog dječaka
Piše: Ziyad Munna

Sam pomen palestinskog pitanja danas kod Palestinaca izaziva bol. Za takvo stanje su u dobroj mjeri odgovorni predstavnici tog naroda.

Očigledno je da ne postoji nikakav interes za to pitanje, za sudbinu jednog neprocjenjivo vrijednog i za muslimane i kršćane svetog dijela arapske zemlje, niti za sudbinu palestinskog naroda koji se bori da vrati svoje historijsko pravo na tu zemlju.

Neki analitičari, koji prate razvoj događaja u okupiranoj Palestini, i javne i tajne pregovore, skloni su uvjerenju da bi palestinsko pitanje na kraju moglo imati katastrofalan epilog, a Palestinci nikakva prava.

Opasnije faze od današnje

Ne umanjujući značaj grešaka Vlade u Ramallahu koja je, od izdavanja Plana za postepeno oslobađanje Palestine (1974. godina), tu zemlju vodila samo ka porazima i ustupcima u korist Izraela, pomažući mu u daljoj okupaciji i dajući mu tako neku vrstu legitimiteta, moramo podsjetiti na to da je palestinsko pitanje prošlo kroz mnogo gore i opasnije faze od današnje.

Ako razmotrimo sljedeće faze i važne datume iz palestinske historije, vidjet ćemo kako nema razloga vjerovati da je palestinsko pitanje u najočajnijoj situaciji do sada:

–         trenutna situacija nije gora od one iz 1948. godine

–         trenutna situacija nije gora od one iz 1967. godine

–         trenutna situacija nije gora od one iz 1970/1971. 

–         trenutna situacija nije gora od one u fazi potpisivanja Sporazuma iz Camp Davida, kada je sadatovski Egipat okrenuo leđa Palestini. Ta podanička politika kulminirala je Sadatovom posjetom Knessetu u okupiranom Jerusalemu 19. novembra 1977. godine

–         trenutna situacija nije gora ni od one 28. decembra 1982. godine kada je cionistički neprijatelj prodro u Liban, sve do Bejruta, i počinio razne vrsta zločina protiv čovječnosti, a NATO savez okupirao Bejrut

–        trenutna situacija nije gora ni od one iz 1983/1984. kada su Palestinci ideološki sukob zamijenili oružanim

–         trenutna situacija nije gora ni od one 28. decembra 1982. godine koja će rezultirati potpisivanjem sporazuma između libanskog predsjednika Amina Gemayela i neprijatelja

Uprkos tim teškim momentima postoje i oni svjetliji, poput onog kada je egipatski narod odbio normalizaciju odnosa s neprijateljem, iako su ga lideri pokušali primorati na to. Isti slučaj je i sa Jordancima koji nastavljaju dokazivati svoju privrženost arabizmu uprkos pritiscima režima u Amanu.

Rezultat očaja ili gubitka vjere

Palestinski narod se, kao i sve druge snage arapskog otpora cionizmu, nakon svakog poraza uspio dići iz pepela i nastaviti borbu. Tako je Libanski nacionalni front otpora uspio savladati neprijatelja i prisiliti ga da se bezuvjetno povuče iz Libana.  

Želim reći da su vizije o neizbježnoj propasti palestinskog pitanja, koje objavljuju neki mediji sumnjivog kredibiliteta, štetne.

Čak i kada bismo pretpostavili da su dobronamjerne, bile bi štetne, jer govore kako će se to pitanje jednostavno ugasiti, ne nudeći mogućnost promjene kursa.

One su možda rezultat nečijeg očaja ili gubitka vjere u pobjedu pravde i u historijsku maksimu da tlačeni neće vječno trpjeti tlačenje.

No, pogledajmo malo historiju nekih drugih naroda. Zapadni kolonizatori su npr. sa oduševljenjem dočekali potpisivanje sporazuma između Iana Samitha i domaćih lidera reakcionara, koji je za cilj imao da Abel Muzorewa postane premijer Zimbabvea. No, znamo kako su završili on i njegove pristalice.

Bez obzira na kakve ustupke i kompromise potlačeni narodi bili primorani, kod njih uvijek ostane dovoljno osjećaja ponosa i prkosa da ponovno ustanu i izbore se za svoja prava. Pravo na domovinu neće prestati da postoji sve dok bude postojao narod koji se bori za to pravo.

Ovdje bismo željeli naglasiti nešto veoma važno. Naime, bilo bi pogrešno palestinski narod smatrati krivim za to što je palestinsko pitanje izašlo iz fokusa interesovanja ostalih Arapa. Palestinci su, kao i svi drugi kolonizovani narodi, uvijek činili sve što su mogli kako bi sačuvali svoju zemlju.

Smatramo da je problem prije svega u ponižavajućim ustupcima koje je zvanični Ramallah činio kako bi zadovoljio Washington i Tel Aviv, ispunjavajući njihove uvjete bez pogovora. Ovdje ne bi trebalo zaboraviti ni još jedan važan faktor – kako se prema ovom pitanju odnose mediji koji tvrde da su uz palestinski otpor i da su nezavisni (od koga?), a kako oni zvanični.

Odnos zvaničnih arapskih medija nas ne zanima, zbog toga što oni zastupaju stavove vladajuće partije ili režima i zadaća im je da narodu „prodaju“ sliku koju partija ili režim žele. Ovdje želimo razmotriti rad privatnih palestinskih medija koji su na strani palestinskog otpora ili barem to tvrde.

Palestinske teritorije okupirane 1967. godine nisu samo svjedoci borbe protiv cionističkog okupatora nego i borbe protiv ekonomskih, kulturnih i drugih posljedica politike vlasti u Ramallahu.

Palestinci na razne načine pružaju otpor. Vijesti o svakodnevnim hapšenjima od cionističkih uzurpatora ili vlasti u Ramallahu, koje guše svaki glas zbog toga što svojom politikom moraju zadovoljiti Tel Aviv i Washington, samo govore o tome koliko je palestinski narod ogorčen tom vlašću.

Ta vlast je sebi uzela pravo zastupanja cijelog palestinskog naroda i tako njegovom većem dijelu onemogućila učestvovanje u odlučivanju o svojoj sudbini i pravima. Dakle, palestinski narod nije izložen ponižavanju samo od okupatora nego i od svojih lidera koji su mu nametnuti.

Palestinske teritorije okupirane 1967. godine nisu samo svjedoci borbe protiv cionističkog okupatora nego i borbe protiv ekonomskih, kulturnih i drugih posljedica politike vlasti u Ramallahu.

Međutim, privatni mediji, koji tvrde da pomažu palestinski otpor i da su nezavisni, ni površno ne spominju tregediju kojoj su izloženi Palestinci na teritorijama okupiranim 1967. niti protivljenje Palestinaca politici Ramallaha i aktivnosti koje na tom planu poduzimaju. Oni se ograničavaju time da u fokusu uvijek drže članove vlade u Ramallahu koja, u stvari, i nije vlada nego podanik.

Šteta otporu

Tišina i medijska nepokrivenost protivljenja politici vlade u Ramallahu ili, pak, prikazivanje kako manje skupine omladinaca povremeno izađu na proteste protiv cionističkih vlasti kod stranih čitalaca stvara utisak da su Palestinci zadovoljni radom vlasti u Ramallahu, što u daljim konsekvencama znači kako su odlučili da se pomire sa okupacijom.

Borba Palestinaca za svoju državu zahtijeva saradnju različitih političkih opcija unutar palestinskog naroda, ali i raskrinkavanje onih koji neprijatelju i njegovoj okupaciji daju legitimitet.

Takva medijska politika, bila ona dobronamjerna ili zlonamjerna, šteti otporu palestinskog naroda i njegovoj reputaciji, a medije koji je provode čini saučesnicima Abbasove vlade – podanika, čime pomažu nastavak i učvršćivanje cionističke okupacije.

Borba Palestinaca za svoju državu zahtijeva saradnju različitih političkih opcija unutar palestinskog naroda, ali i raskrinkavanje onih koji neprijatelju i njegovoj okupaciji daju legitimitet, što ga čini još moćnijim i arogantnijim.

To što se određenom broju Palestinaca sputava pravo da kaže šta misli, priču o posvećenosti vlasti palestinskoj državi čini neosnovanom. Time se, zapravo, samo manipuliše Palestinom i Palestincima, a drugim Arapima namjerno šalje lažna slika.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike MIŠLJENJA
POPULARNO