O Scarlett Johansson i ‘krvavim mjehurićima’

Piše: Jamil Khader

Historijska odluka Američkog udruženja studija (ASA) da bojkotuje, povuče ulaganja i sankcioniše izraelske akademske institucije nenamjerno je postala poprištem zakašnjele debate o tabuima u američkom javnom diskursu i medijima u vezi sa izraelskim aparthejdom i cionističkom naseljeničkom kolonijalizmu u Palestinu.

Aktivisti kampanje BDS (bojkot, povlačenje investicija, sankcije) i propalestinski glasovi dobijaju više pažnje na onim javnim platformama i u medijskom prostoru na kojima je to prije nekoliko godina bilo nezamislivo. Međutim, nasilan i iracionalan cionistički antagonizam naspram  BDS-a, a posebno ASA-e, neće uskoro nestati.

Rat delegitimizacije

Oni koji se protive ASA-i i njenom pozivu na bojkot Izraela ne gube vrijeme u svojim nastojanjima da sruše ASA-u i da je delegitimiziraju. Ben Cohen u je Algeinmeineru napisao sljedeće: „Koliko god nekim Jevrejima bilo neprijatno priznati ovakvu stvarnost, mi imamo moć da maltretiramo, frustriramo i uništimo pokret bojkota Izraela gdje god se pojavi. Učinimo to bez milosti.“

Činjenica je da je mišljenje javnosti još nestalno, i da se mnogi ljudi, akademci posebno, još premišljaju kada su u pitanju ASA i bojkot Izraela. 

Njegovo zastrašujuće pozivanje na „jevrejsku moć“ miriše na dugu historiju fašističke uzurpacije demokratskih institucija civilnog društva.

Činjenica je da je mišljenje javnosti još nestalno, i da se mnogi ljudi, akademci posebno, još premišljaju kada su u pitanju ASA i bojkot Izraela. Zaglibljeni u svojim multikulturalnim mantrama i kulturalnom relativizmu, mnogi od tih liberalnih akademika još se kolebaju kada je u pitanju pružanje podrške ASA-i.

Kriju se iza vela „podučavanja debati“ kroz bolno dug proces kontekstualizacije, raseljavanja i konkretnih represivnih uslova. Zaista, čitav njihov (eurocentrični) ideološki sistem, i izraelska fetišistička pozicija u samom njegovom centru, a da ne spominjeno njihovo zdravlje, prihod i bilo kakva akademska reputacija, sve je to trenutno na kocki.

Međutim, cionistički lobi i pristalice „Izraela, bio on u pravu ili u krivu“, radikalizovale su javni diskurs tako da su granice jasno povučene, i sada se samo može odabrati strana. A odabrati moramo, jer je postideološko doba sasvim prožeto ideološkom mistifikacijom. 

Čak ni proizraelske mainstream pristalice više nisu zaštićene od antagonizma, kako je pokazala AIPAC-ova kritika upućena Debbie Wasserman Shultz, predsjednici Nacionalnog demokratskog komiteta. Stoga je sada hitnije nego ikad uključiti ove akademike ne samo u dijalog i promišljanje, već i u polemiku koja se tiče simboličnog značenja i moralnog značaja bojkota Izraela i ASA-ine historijske odluke.

Progresivna politika Johanssonove, uključujući i njen dobrotvorni rad za Oxfam, ne mogu skladno postojati sa njenim odobravanjem represivnog sistema

Bar toliko smo naučili iz skandala sa Scarlett Johansson. Ne možemo se držati priče o njenom praznom oružju ideološkog liberalizma u borbi za rješenje jednog problema (ekološke odgovornosti, ili čistog zraka u ovom slučaju), a u isto vrijeme mistificirati isti sistem u kojem je ekološki rasizam značajan dio izraelskih politika aparthejda i cionističkog projekta naseljeničkog kolonijalizma u Palestini.

Progresivna politika Johanssonove, uključujući i njen dobrotvorni rad za Oxfam, ne mogu skladno postojati sa njenim odobravanjem represivnog sistema koji promoviše kapitalističke kompanije izgrađene na etnički očišćenoj zemlji. Ove dvije stvari nisu nepovezane; naprotiv, borba za ekološku odgovornost i sasvjestan konzumerizam u ovoj regiji neće biti gotova sve dok Palestinci ne budu slobodni.

Iskorištavanje kao saradnja?

Patetično izvinjenje Johanssonove za kolonijalizam doseljenika i izraelske politike aparthejda, koje je objavljeno 24. januara odražava siromaštvo njene progresivne liberalne ideologije. U izvinjenju, ona drži da je globalna korporacija Sodastream primjer „ekonomske saradnje i društvene interakcije između demokratskog Izraela i Palestine“. Johansson također dodaje:

„U sklopu mojih napora kao ambasadorice Oxfama, vidjela sam iz prve ruke da se napredak ostvaruje kada se zajednice udruže i rade rame uz rame i ponose se rezultatom tog rada koji se manifestuje u kvalitetu njihovog proizvoda i radne atmosfere, zatim kroz platu koju donose kući svojim porodicama a i kroz dobrobiti koje podjednako uživaju.“

Tako je mnogo apsurdnih izmišljotina i proturječnosti u ovoj izjavi da se čovjek mora zapitati gdje počinje granica između cinizma i ubjeđenja. Bestidno je čak i sugerisati da kolonijalna tvornica izgrađena na etnički očišćenoj i ilegalno pribavljenoj zemlji u ilegalnom naselju predstavlja primjer ekonomske saradnje. Jedina funkcija korporacije, kao što će vam mnogi direktori reći, je ostvarivanje i maksimizacija profita.

Ovo se postiže kroz eksploataciju jeftine radne snage između ostalog – sva dostupna radna snaga, uključujući i izvornu, čije su plaće obično manje od adekvatnih. Pitajte Palestince, radnike Sodastreama, koji nemaju izbora nego da posao traže u takvim korporacijama,  što je posljedica namjernog izraelskog kočenja razvoja palestinske ekonomije.

Njene smiješne tvrdnje su tek ponavljanje istih argumenata koje su koristili bijeli robovlasnici na američkom Jugu, da bi opravdali svoj nezdravi prijeratni režim.

Robovlasnici su čak iznosili sasvim neobične tvrdnje o pravima, privilegijama i koristima koje su njihovi robovi uživali u periodu robovlasništva.

Newt Gingrich je naprimjer jednom upotrijebio košarkašku analogiju da opiše rasne odnose u postrasističkom SAD-u. Za njega je crni košarkaš koji dodaje loptu bijelom suigraču svijetli primjer rasne harmonije i saradnje.

Oni su zaista smatrali da su njihovi robovi u daleko boljoj poziciji nego brojni Afrikanci ili crnci u drugim krajevima svijeta. Štaviše, za vrijeme segregacije, odnosno tzv. zakona Jima Crowa, američke kompanije su zapošljavale radnike Afroamerikance, a u isto vrijeme su podržavali represivni sistem segregacije na američkom Jugu.

Nadalje, u postrasističkom SAD-u je u ove narative „udahnut novi život“, gdje se svaka borba za političku moć u državi prebacuje na druge krajeve koji praktikuju antagonizam i njime se naslađuju, ali ne javno. Newt Gingrich je naprimjer jednom upotrijebio košarkašku analogiju da opiše rasne odnose u postrasističkom SAD-u. Za njega je crni košarkaš koji dodaje loptu bijelom suigraču svijetli primjer rasne harmonije i saradnje.

Pravljenje spektakla

Jedina stvar koja se postiže ovim analogijama je depolitizacija brutalnosti kolonijalnog ili rasističkog režima. Oni od svoje sporne političke realnosti prave spektakl (sportske) zabave ili kulturnih svečanosti koji slave naše poštovanje prema zakonu i našu čovječnost. Međutim, ove analogije s greškom ne samo da pomjeraju trenutne represivne strukture ropstva i izraelsku okupaciju Palestine. One također preobražavaju problematične odnose između tlačitelja i potlačenog, u suprotstavljene, ali ravnopravne timove koji dobrovoljno prihvataju igrati prema istim pravilima igre.

Spominjanje Gingricha nije slučajno. Ono zaista pokazuje da je progresivni liberal tek druga strana konzervatinog desničarskog ideologa. Uistinu, izjava Johanssonove o Sodastreamu i eksploataciji palestinske radne snage kao primjeru saradnje između „zajednica“ je smiješna, osim ako korporacije ne smatrate, kako kaže Mitt Romney, „ljudima, prijatelju.“

Drugim riječima, Sodastream je dio problema a ne rješenja, jer podržava svakodnevna zvjerstva koja se čine nad Palestincima u okupiranim teritorijama.

U normalnoj situaciji, bez aparthejda i naseljeničkog kolonijalizma, takva saradnja bi bila ideal kojem treba stremiti između Palestinaca i njihovih komšija Jevreja. Međutim, s obzirom da jevrejski doseljenici, koji žive u ilegalnim naseljima koje postoje na palestinskoj zemlji suprotno svim međunarodnim konvencijama i zakonima, nastavljaju sa svojom kampanjom provođenja terora nad pravim vlasnicima zemlje, besmisleno je pričati o saradnji.

Palestinska borba se ponovo mora povezati sa borbom za slobodu Palestinaca gdje je istinski antagonizam klasne borbe izvrnut naopako.

U konačnici, to što se Johansson poziva na ekološku svijest predstavlja patetičnu mistifikaciju palestinske borbe protiv izraelske okupacije i cionističkog naseljeničkog kolonijalnog projekta. Palestinska borba se ponovo mora povezati sa borbom za slobodu Palestinaca gdje je istinski antagonizam klasne borbe izvrnut naopako.

Kako kaže briljantna slika Mreže palestinske solidarnosti, „krvavi mjehurići“ ne bismo se trebali brinuti o „oslobađanju“ mjehurića Sodastreama, već o oslobađanju Palestine od kolonijalnog ugnjetavanja. Nemamo vremena da budemo zadovoljni postignutim ni da mislimo da će uskoro doći kraj rasističkom i fašističkom antipalestinskom antagonizmu. Hajdemo o tome pričati i na Super Bowlu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera