ISIL u Siriji ponavlja greške iz Iraka

Islamska država Irak i Levant je precijenila svoje mogućnosti u Siriji (EPA)
Islamska država Irak i Levant je precijenila svoje mogućnosti u Siriji (EPA)

Piše: Yasser Zaatreh

U ovom tekstu ćemo analizirati djelovanje organizacije Islamska država Irak i Levant (ISIL) isključivo s političkog aspekta, bez želje za dubljim ulaženjem u analizu ideologije i pravnog uređenja za koje se ISIL zalaže. O samoj prirodi „države“ i mehanizmima njene vlasti burne diskusije vode islamisti raznih profila.

Na samom početku želimo podsjetiti da je ISIL proizvod iračkog ogranka Al-Kaide pod imenom Baza za džihad u Mezopotamiji, koja je, opet, nastala iz organizacije Monoteizam i džihad, koju je nakon američke okupacije Iraka osnovao Musab al-Zarqawi.

Organizacija Monoteizam i džihad u početku nije bila povezana sa Al-Kaidom, ali ju je Al-Kaida pozvala da joj se priključi, jer je bila u rasulu nakon bijega iz Afganistana, usljed pada talibanske države.

Irački ogranak Al-Kaide, Baza za džihad u Mezopotamiji, u Iraku je uživao veliku popularnost iz prostog razloga, što je vodio bitku sa američkim okupacijskim snagama. Njihova borba je u tom trenutku nailazila na podršku diljem islamskog svijeta, od Atlanskog okeana do Perzijskog zaljeva.

Naravno, oružane skupine ove vrste ne nastaju i ne razvijaju se isključivo iz nečijeg ubjeđenja i ideologije, nego onda kada se pojave objektivne okolnosti i uvjeti za njihov nastanak. Ti uvjeti se ogledaju u postojanju jasnog cilja i lidera oko kojih se članovi organizacije okupljaju, te podrške unutar i van zemlje.

Takve okolnosti su itekako bile prisutne u Iraku.

Podrška iračkih sunita

Prvo, naciji je bio potreban neko ko će se boriti protiv okupatora koji je napao zemlju s ciljem „redefiniranja odnosa u regiji“, koji bi išli naruku cionističkim interesima.

Drugo, imali su podršku iračkih sunita, koji su američku invaziju na Irak doživljavali kao veliku prevaru koja sa sobom nosi teške političke reperkusije po njih.

Treće, izvana su imali finansijsku i podršku u ljudstvu, budući da je ostatak islamskog svijeta bio svjestan potrebe da se neko suprotstavi okupatoru.

I, što je najvažnije, pojavila se potrebna religijska atmosfera – sahwa (ar. buđenje), koja je uveliko doprinijela nastanku organizacije ovakvog profila.

Na osnovu svega navedenog, organizacija Monoteizam i džihad stekla je veliku podršku i popularnost, a ubrzo nakon toga se pridružila Al-Kaidi, koja, uprkos tome što je u Afganistanu doživjela poraz na terenu, još nije bila otpisana.

Ne može se reći da je današnji položaj sunita u Iraku posljedica samo grešaka Islamske države Irak. Istina, one jesu jedan od razloga, ali je daleko važniji razlog politička nezrelost njihovih predstavnika od samog početka političkog procesa.

Najvjerovatnije je Al-Zarqawi to iskorstio da nametne svoje uvjete vođenja organizacije, naročito one vezane za borbu protiv šiita, iako ni Al-Zawahiri ni Bin Laden nisu bili pristalice te borbe. To se jasno vidi iz poruke koju je Al-Zawahiri poslao Al-Zarqawiju 2005. godine.

Ti njegovi uvjeti nisu spriječili da se Monoteizam i džihad pridruži Al-Kaidi i preimenuje u Bazu za džihad u Mezopotamiji. Ta organizacija će prigrliti hiljade boraca koji prethodno nisu pripadali selefijsko-džihadskoj struji, nego su ih američka invazija i stanje u zemlji koje je prouzrokovala naveli na to. Isti je slučaj i s borcima drugih islamističkih organizacija u Iraku koje su se borile protiv američke invazije.

Ono što niko ne može negirati jeste činjenica da je upravo Baza za džihad u Mezopotamiji nanijela najveće gubitke Amerikancima. Ne negiramo, pritom, važnost drugih pokreta i organizacija sličnog tipa.

Ta vodeća uloga u suprotstavljanju okupatorskim snagama, kao i intenzivno jačanje organizacije, vjerovatno je rezultirala arogancijom njenih lidera, te je organizacija ubrzo krenula u obračun s nekim iračkim plemenima i organizacijama, naročito s onima koji su pristali na učešće u političkom procesu.

Na kraju su, čak, objavili uspostavljanje Islamske države Irak. Tu odluku su donijeli samostalno, bez konsultacije s vrhom Al-Kaide.

Situacija se promijenila onoga trenutka kada su Amerikanci donijeli odluku o povlačenju iz Iraka. Veliki broj iračkih sunita je osjetio potrebu da se uključi u politički proces. Islamska država Irak se tome žestoko usprotivila. To će dovesti do pojave sunitskih milicija Sahwat, koje su ušle u sukob sa Islamskom državom Irak, koja će u tim sukobima počiniti brojne greške zbog kojih će početi gubiti ugled i podršku iračkih sunita.

Ne može se reći da je današnji položaj sunita u Iraku posljedica grešaka samo Islamske države Irak. Istina, one jesu jedan od razloga, ali je daleko važniji razlog politička nezrelost njihovih predstavnika od samog početka političkog procesa.

Zbog toga su na kraju spali na to da ih se tretira kao manjinu, iako to oni u stvarnosti nisu, naročito ako se ima u vidu da Kurdi žive, na neki način, u otcijepljenoj pokrajini, koja je samo formalno pod iračkom zastavom.

Nakon što je u jednom trenutku doživjela pad, Islamska država Irak ponovo vraća snagu u periodu kada irački suniti shvataju da politički proces nije rezultirao prestankom marginalizacije sunita, nego pojavom sektaškog lidera Nourija al-Malikija, koji ne samo da vješto manipulira državom nego marginalizira i neke šiitske elemente.

Takva atmosfera će Islamskoj državi Irak vratiti podršku iračkih sunita. Nije im bilo teško vratiti ni podršku izvana, s obzirom na rasplamsavanje sektaških sukoba u regiji i iranski stav prema revoluciji u Siriji. Prethodno je Iran podržao politiku Nourija al-Malikija, umjesto da ga savjetuje kako da pronađe političku formulu koja bi bila prihvatljiva i sunitima.

Ubrzo se Islamska država Irak našla na prvoj liniji fronta u sirijskom sukobu. Podsjetit ćemo na to da je sirijski režim bio dobro upoznat s tom strujom, budući da je sarađivao s njom u doba kada se ona borila protiv američke okupacije i prije nego se okrenula protiv sirijskog režima, kada je on počeo podržavati iranske saveznike (konkretno Malikija).

Podsjećamo i na to da je Maliki otvoreno okrivio sirijski režim da podržava „terorizam“ u Iraku i da izvozi eksplozivne naprave. To su bile istinite optužbe. Sirijski režim je podržavao ove snage zbog svojih ciljeva, koje je smatrao ostvarenim onog trenutka kada je osjetio da je američka okupacija doživjela neuspjeh i da je postao siguran, a posebno onda kada je situacija u Iraku krenula naruku sirijskom savezniku Iranu, koji će na kraju izgladiti nesporazum između Iraka i Sirije.

Stanje izolacije

Teorija da je Islamska država Irak i Levant saveznik Irana ili Sirije je neosnovana. Njeni lideri nikada nisu bili nečiji agenti. Samo su iskoristili postojeću situaciju u regiji, u kojoj američka okupacija Iraka nije išla naruku Siriji.

Situacija se dodatno usložnjava 2012. godine, kada Abu Bakr al-Baghdadi, lider Islamske države Irak, odlučuje da proširi utjecaj i na Levant, ne savjetujući se prethodno s Al-Nusra Frontom, u čijem je osnivanju i sam sudjelovao. To je potvrdio i lider Al-Nusra Fronta Abu Muhammad Al-Golani, koji je uporno ponavljao da neće počiniti greške koje je Islamska država Irak počinila u Iraku.

Međusobni sukobi pobunjeničkih frakcija idu naruku jedino režimu. Osim toga, u ovim sukobima živote gube Sirijci, ali i stranci koji su došli pomoći sirijskom narodu.

Svima je jasno da su te greške, ustvari, sukobi s drugim pokretima, bilo da se radi o političkim ili vojnim organizacijama.

Iako Al-Zawahiri nije priznao Islamsku državu Irak i Levant i iako je naglasio da Al-Nusra Front predstavlja Al-Kaidu u Siriji, Al-Baghdadi je nastavio sa svojim programom.

Zanimljivo je da je greške Islamske države Irak u Iraku, koje je Al-Nusra Front u Siriji uspio izbjeći, ponovila upravo Islamska država Irak i Levant, bez obzira na pretjerivanja u optužbama na njen račun. Druge islamističke frakcije su se sve više žalile na nju. Nažalost, to je u konačnici rezultiralo oružanim sukobom kojeg smo bili svjedoci proteklih sedmica.

Kao što je proglašenje Islamske države Irak bilo potpuno neobjektivno, dodavanje riječi Levant tom nazivu je bilo još nerealnije. Istina, neki dijelovi Sirije jesu „oslobođeni“, ali režim se još jako dobro drži, zahvaljujući, prije svega, Iranu i drugim saveznicima. Dakle, situacija bi se ukratko mogla opisati kao borba oko ražnja dok je zec još uvijek u šumi. Osim toga, Islamska država Irak i Levant ponavlja greške iz Iraka i gubi narodnu podršku.

U međuvremenu je u Iraku situacija ponovo eskalirala upadom snaga sigurnosti na Trg I’tisam u gradu Ramadiju (pokrajina Anbar), nakon čega je Islamska država Irak i Levant ušla u novi rat u Iraku, koji ovaj put nije uživao potrebnu političku podršku. To je stoga što niko nije želio da se pokrajina Anbar otcijepi, niti da bude pod Al-Baghdadijevom kontrolom.

Ovaj put su svi željeli političko rješenje, svjesni da ratom ništa ne bi postigli, budući da su bili u potpuno inferiornom položaju. Maliki je bio neuporedivo jači – kontrolirao je vojsku i sigurnosni aparat. Osim toga, imao je podršku izvana.

Dakle, to se dešava u vremenu kada Islamska država Iraka i Levanta u Siriji ulazi u sukob s pobunjeničkim grupama i proglašava da se treba boriti protiv Sirijskog nacionalnog vijeća, Sirijske nacionalne koalicije i Slobodne sirijske vojske, nazvavši ih „odmetničkim skupinama“. Tako je Islamska država Irak i Levant istovremeno otvorila dva fronta. Kobno će po nju biti to što ih je otvorila u doba kada su arapske zemlje, cijela regija i ostatak svijeta složni da Islamsku državu Irak i Levant treba protjerati iz Sirije.

Nijedna vojna organizacija ovog tipa, bez obzira na to koliko bila jaka, ne može istovremeno ratovati na više frontova i izaći kao pobjednik, naročito ako znamo da je izgubila podršku naroda, jer su drugi lideri pobunjeničkih skupina javno ustali protiv nje.

Islamska država Irak i Levant se svojom politikom dovela u stanje izolacije. Prije ili kasnije to će rezultirati rasulom, ako ne i potpunim gušenjem organizacije.

U politici i ratu nije dovoljno imati dobre namjere. Potrebna je i ispravna procjena situacije i odnosa snaga. No, očigledno je da je Islamska država Irak i Levant precijenila svoje mogućnosti i u Siriji ponovila svoje greške iz Iraka. Bilo je logično da to rezultira njenom izolacijom i ustajanjem svih ostalih skupina protiv nje.

Ima li šanse da se nešto popravi? Teoretski, da. No, ono što se dešava u Anbaru, kao i sukob ove organizacije sa drugim pobunjeničkim skupinama u Siriji ne ukazuju na to. Ipak, treba se nadati, ako ništa zbog toga što bi se onda fokusirala na borbu protiv režima, čime bi prestali krvavi međusobni sukobi pobunjenika.

A oni koji imaju moći da utječu na situaciju u Siriji ne bi trebali oklijevati, jer međusobni sukobi pobunjeničkih frakcija idu naruku jedino režimu. Osim toga, u ovim sukobima živote gube Sirijci, ali i stranci koji su došli pomoći sirijskom narodu u borbi protiv tiranskog i zločinačkog režima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Sirijski grad pao u ruke boraca povezanih s Al-Kaidom nakon višednevnih sukoba sa suparničkim pobunjeničkim grupama.

14 Jan 2014
Više iz rubrike Piše
POPULARNO